Foto: Wikimedia, Yesuitus2001, CC BY-SA 2.5
Zavist vojnog druga
Ursicin je bio Ilirac, veteran koji je sudjelovao u brojnim ratovima za Rimsko Carstvo. Iako su mu roditelji bili kršćani te je kršten kao dijete, išao je u vojsku jer mu je srce žudjelo za slavom i čašću. I Bog mu je dao velike bitke, časti i dostojanstva. Jednom je u tijeku bitke bio blizu samog cara i zaštitio ga od neprijatelja. Car ga je osobno poznavao i rado ga je imao pored sebe na vojnim pohodima. No Ursicinov uspjeh pobudio je zavist u redovima njegovih drugova, a Valent iz Kapadokije bio je lukaviji od svih ostalih, te je želio doznati koji je razlog tolike časti koju je zadobio Ursicin. Ljudi koji u životu imaju mnogo uspjeha privlače na sebe poglede drugih; svi se znamo pitati kako nekome nešto uspijeva, a nama ne ide. Koja je njegova tajna; mora biti da ima nešto iza sebe – amajliju, stranku ili dobar DNK (kumove, roditelje, babu, stričeve), jer uspjeh ne dolazi sam od sebe…
Valent je pomno promatrao Ursicinovo ponašanje i uočivši njegovu brižljivost, posumnjao je da je Ursicin potajno kršćanin. Iako je Ursicin pomno „skrivao svoju vjeru, ipak nije mogao uvijek i svugdje zatajiti najdragocjeniji biser vjere”. On nije želio da se zna da je kršćanin, što je razumljivo u poganskom okruženju. Čak i danas mnogi ljudi ne žele da se zna da idu u crkvu ili da vjeruju Bogu, jer ako kolega na poslu sazna, mogao bi ga cinkati šefu, a onda slijede problemi i na kraju otkaz. Danas je teško u našem kršćanskom društvu biti kršćanin, jer kršćanin svojim ponašanjem, riječima i djelima svjedoči istinu. A mnogi ljudi ne žele vidjeti niti priznati istinu, osobito ako to znači priznati da nisu u pravu.
Lukavi Valent se pretvarao da želi postati kršćanin jer je mislio da će tako zadobiti čast i dostojanstvo. Valent nije iskreno želio biti kršćanin, nije se želio obratiti, mijenjati. Ne, on se samo želio okoristiti Božjom moći da bi ispunio svoje želje. Mislio je da može trgovati s Kristom i da može natjerati Boga da učini ono što on želi. Legenda ne govori je li Valent postao katekumen ili čak krštenik, ali je jasno da je bio razočaran kad je shvatio da se s kršćanstvom ne zadobivaju čast i dostojanstvo na ovom svijetu i u životu na zemlji. Doista Bog nije kao poganski bogovi, a kršćanstvo nije tajna religija s misterijima preko kojih se zadobiva boljitak u ovom životu. Da stvar bude još gora, Valent je shvatio da je Ursicin svoju tribunsku vojnu čast zaslužio junačkim djelima u ratovima i slavnim pobjedama nad barbarima, jer je vrijednim upornim treningom postao izvrstan vojnik. Zbog toga je Valent postao opasno zavidan te je pothranjivao mržnju; a kad je nastao progon, nije mogao mirovati nego je Ursicina prijavio vlastima.
Mučenje
Kada su cara izvijestili o optužbi, bio je iznenađen jer je poznavao svojeg tribuna slavnog po razboritosti i hrabrosti. On je poštivao Ursicina i nije mogao vjerovati da bi taj veteran pristajao uz „najluđe praznovjerje kršćana”. Zato je car zapovjedio da se stvar dobro istraži da ne bi bila nanesena nepravda; „Jer carevi su poznati po svojoj dobrostivosti i pravednosti, a zakoni rimske države moraju se poštivati.” I to je odlika poganstva, zakoni su iznad ljudi, i propisi su iznad čovjeka.
Upravo to je pitao sudac Ursicina: „Zašto se dakle ti opireš rimskim zakonima, zbog suludog predanja svojih roditelja?” Na to je Ursicin objasnio da on „hvali rimske zakone, koji predlažu uređen način života; i sprečavaju sve što god je zabranjeno: ubojstvo, preljub, nepravdu, i grabež, i tome slično, a svim ljudima posvuda pružaju jednakost i mir. Ali zbog vjere i štovanja prema Bogu oni (rimski zakoni) nisu na cijeni; ništa nije vrednije od duše, koja se upravlja odozgor i najbolje ravna pod Kristovim zakonom.”
Pri sudačkom stolu stajao je i savjetnik suca po imenu Olbijan. On je već slušao Valenta kako podbada stražare protiv kršćanina i bio je bijesan. Zato je sucu savjetovao da Ursicina ne ispituje nego da ga odmah stave na muke, misleći da će se možda pokolebati.
Zato su Ursicina razapeli za ruke i noge i bičevali čvrstim žilama po leđima i bokovima dok nije malaksao. Kad su ga bacili u tamnicu, Ursicin se tijekom noći molio a Bog ga je učvrstio u odluci da „nikada ne napusti Boga, koji ga je stvorio i hranio od mladosti sve do sada, i da nikada ne štuje zle i nečiste demone”. Sutradan je, na prijedlog Olbijana, nastavljeno mučenje. Ursicinu su sputali ruke lanenom trakom namočenom uljem, sumporom i smolom i to su zapalili. Sama pomisao na to je grozna, a kako li je tek bilo to trpjeti? No Ursicin je mudro primijetio: „Trpim ono što je dobro i pravedno; ove ruke, kojima sam nesretno zaštitio tiranina, su naime dostojne da izgore i da budu odstranjene.” Čuvši to, jedan od prisutnih sudaca bio je dovoljno pribran da se posrami zbog takve nepravde i prekinuo je mučenje.
Kako umiru pravednici, a kako nepravedni i zli
Olbijan je bio toliko ogorčen da je izletio pun mahnitog bijesa iz sudnice i otišao u svoj stan. Iste noći crni škorpion se uvukao u Olbijanovu čizmu, a kad se on ujutro obuvao bio je uboden. Otrov je smjesta počeo djelovati, a Olbijan je u mukama počeo psovati. Njegova majka, koja ga je vidjela, kukala je i prekoravala ga što se petljao s kršćanima: „Koliko puta sam ti rekla, Boga kojeg ne štuješ ne psuj!” I dok je umirao, Olbijan je „psovao svoje bogove, ružio ih naopako i navaljivao” te je umro u užasnim grčevima. Tako umiru pogani, psujući na svoju bolest, na usud, na sudbinu koja im nije sklona, na nesreću, na sve koji su u blizini. Ništa im nije dobro, ne mogu trpjeti bol, niti imaju strpljenja za sebe ili druge ljude oko sebe. I onda su gnjevni i psuju jer ne mogu drugačije, ne znaju za bolje.
Saznavši za Olbijanovu smrt, sudac se pobojao za sebe. Mislio je da je Olbijan umro jer je Ursicin uvrijedio besmrtne bogove, i želio ga je nagovoriti da im žrtvuje. No Ursicin je odbio jer „jedan je Bog iznad svih besmrtnika”. A kad je Ursicin spomenuo da je „Isus uskrsnuo od smrti i uzašao na nebo i sjedi s desne Ocu”, to je sucu bilo previše te je odredio da ga se obezglavi.
Za razliku od poganina Olbijana, koji je umro u gnjevu psujući na bogove, Ursicin je radostan išao na pogubilište. Pratilo ga je mnoštvo znatiželjnika, među kojima i Valent koji je uz „golemi polet i razveseljena lica podbadao liktore” (krvnike). Ursicin kad je vidio Valenta, lijepo ga je opomenuo: „Zašto se tako jako žuriš da bi vidio što prije moju smrt koja mi je žuđena; a svoju propast, zbog koje će se svi radovati, neočekivanu i koja će se doskora izvršiti, ne vidiš i ne uočavaš?” Tada je Ursicin zatražio da ga puste da se pomoli, te je kleknuo. Vidjevši da se Ursicin mirno moli prije smrti, Valent, koji nije mogao to „strpljivo podnositi … žestoko natjeran od demona … ugrabio je liktoru mač iz ruku.” Želio je mač zabiti u mučenikov vrat, ali je promašio te je zasjekao Ursicinovo rame; „zatim je ponovio udarac” i budući da ni tako nije uspio odsjeći mu glavu … „zadao je i treći udarac”. Tako je Valent pogubio Ursicina. No kako je Valent oduzeo posao krvniku, i pritom prilično uprskao stvar, okupljeno mnoštvo se rasrdilo protiv njega i smjesta su ga zasuli kamenjem, tako da su ga istog trena ubili i pokopali kišom kamenja.
*
Ursicin je bio mučen 14. kolovoza. 308. godine u Sirmiju. U vrijeme barbarskih upada u Rimsko Carstvo, prije sredine 5. st., njegove relikvije su odnesene u Ravenu. Ondje je svake godine 13. prosinca bio štovan kao liječnik iz Ligurije. To potvrđuje i njegov lik na mozaiku iz crkve San Vitale u Raveni gdje je Ursicin prikazan u slijedu mučenika koji se ondje štuju od 5. st. Mozaik koji se nalazi iznad arkade, desno od glavne lađe u bazilici San Apollinare Nuovo u Raveni prikazuje ravenskog biskupa Ursicina koji je živio u 6. st. i s kojim su ga kasnije zamijenili.
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
