Kad radim kućanske poslove, volim pustiti „mozak na pašu”. Više puta se već dogodilo da mi upravo tada progovori Neshvatljivi. Tako je bilo i tog dana. Usisavam kuću, promišljam o danima iza sebe: dva tjedna biti animator srednjoškolcima iz cijele Hrvatske i BiH nije mala stvar. Lovim usisavačem pauke; zadubljena sam u taj zanimljiv pothvat… Najednom me Neshvatljivi ponuka da se osvrnem i napišem koju riječ o ovom posebnom ljetovanju.
Kad su Božji putevi iznad naših puteva
U mom ovogodišnjem planu nije bio boravak na otočiću Krapnju kraj Šibenika. Ondje se nalazi duhovni centar Kursilja, tzv. „Emaus” i nikad ne planiram boravak ondje. Samo uvijek u srcu kažem: „Bože, ako me tamo trebaš, onda me tamo i stavi”. I dalje Mu sve prepustim bez ikakva grča i planiranja.
Još sam zimus odlučila da me Krapanj ovog ljeta neće vidjeti. Moj je plan bio da ove godine u lipnju odem na tri mjeseca volontirati u Njemačku, da ispraznim glavu od svega što sam radila do sad i da nastojim otkriti što to On još ima u planu za mene, a da ne uključuje nužno neku odgovornu ulogu. Stupila sam čak i u kontakt s osobom u Njemačkoj, ‘našle’ smo se na Skypeu i okvirno se sve dogovorile. No, kao što kaže naslov ovog teksta – koji upućuje na redak iz Knjige proroka Izaije 55,8: „’Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti’, riječ je Jahvina.” – tako se i meni dogodilo nešto posve neplanirano…
Bog je odlučio da me treba upravo u mojoj obitelji i da nema govora o dizanju sidra i planiranju nekih novih radova u Njegovu vinogradu. Nije mi to bilo drago, velika mi je želja bila maknuti se od svega i svih, iskusiti nešto drukčije a opet služiti Njemu u dušama. Zaželjela sam maknuti se od svih svojih dotadašnjih obveza i prepustiti mjesto novim generacijama, „odvezati” se od svih navezanosti i jednostavno krenuti nekim novim putem. Iako je taj put uključivao i Neshvatljivoga, On je ipak odlučio da mi nije mjesto izvan granica Lijepe naše, već upravo da budem stup obitelji. Naime, bliskom članu moje obitelji je dijagnosticirana neka boleština, trebalo ga je operirati i doktori su nam odmah rekli da će oporavak trajati najmanje šest mjeseci. To je značilo dati se na raspolaganje, do kraja i potpuno. Kako? Biti svima sve. Bez jadikovanja, bez jaukanja, bez pozivanja na red. I bilo je teško, čak iznimno teško i stresno, ali… uvijek kad sam osjetila kako moje snage malakšu, ovaj zaigrani Bog bi poslao neku prekrasnu dušu čije bi riječi i molitve dale snagu taman za korak dalje. I da, polako se približavao kraj lipnja i – vrijeme mog polaska na Krapnja. 🙂 Bliski član moje obitelji se fino oporavljao i mogla sam si priuštiti da odem na dva tjedna, u sigurnosti da će moja obitelj sada, uz manje stresa i napora, moći funkcionirati bez mene – ipak je ono najgore sada iza nas.
„Pa vi ste me odmah svi prihvatili, počeli ste mi prilaziti i mogao sam biti onakav kakav zapravo jesam”
Nikad ne znam što me čeka na Krapnju. Poznajem tek manji broj ovih krasnih mladih ljudi srednjoškolskog uzrasta i uvijek me silno obogate. Zadnji dan tjednog programa uvijek govorimo svoje dojmove i uvijek bude i suza i smijeha i dubokog ganuća i zahvalnosti Onome koji po neravnim crtama umije pisati savršeno ravno. Sjećam se dojma dvojice mladića iz različitih dijelova Hrvatske iz dva različita termina.
Prvi dolazi iz Siska, odudara malčice izgledom, djeluje starije i odmah sam prvi dan primijetila kako je u svom „filmu” i kako se sam sebi čudi što je ovdje. Zadnji dan, kad smo međusobno dijelili dojmove, ovaj momak kaže: „Ljudi dragi, kad sam stigao ovdje, prvo sam pomislio – pa što je ovo meni trebalo?! Mislio sam da će ovdje biti samo ‘crkveni miševi’, koji znaju samo pričati o Bogu i koji mole 150 krunica dnevno. Ali ljudi, vi ste svi super. Prekrasno mi je kako ste svi otvorena srca i uma. Ovo je bio moj prvi boravak na Krapnju, ali definitivno nije zadnji. Dolazim ponovo iduće godine.” Naravno, zasluženi pljesak na ovakvu iskrenost, nije izostao.
Slična se stvar ponovila tjedan dana kasnije. Mladi momak iz Zadra dobiva mikrofon u ruke i kaže: „Ovdje sam došao pod poluprisilom roditelja. Prvu večer, kad smo se predstavljali, bilo me je strašno strah. Jako se bojim svega novoga. Bilo me toliko strah da sam se tresao, čak sam imao i strah od mikrofona. A evo, sad pričam slobodno, ne tresem se i nije me uopće strah. Ne mogu vjerovati da mi se ovo dogodilo. Pa vi ste me odmah svi prihvatili, počeli ste mi prilaziti i mogao sam biti onakav kakav zapravo jesam – bez ikakve maske, a vama to nije smetalo. Nisam mislio da će se to dogoditi. Vraćam se iduće godine.”
Biti tu i čuti ono neizgovoreno
Ovo je samo djelić svega doživljenog i kad se sad osvrnem natrag na svoje planove i želje, mogu reći da mi nije nimalo žao što sam Svemogućemu dopustila da Njegovi putevi pobijede moje i ponovno me pouče poniznosti, strpljivosti i umiranju sebi. Rad s mladima? Uvijek izazov i za mene osobno velika odgovornost. Raditi s dušama nije isto što i raditi s krumpirima, svaka osoba je pravi mali svijet za sebe. Mislimo da je dovoljno nekoga pogledati u lice pa da znamo sve o njemu. Međutim, to je tako daleko od istine. Oči su ogledalo duše i ako se dobro zagledamo u njih, primijetit ćemo tugu, neprihvaćenost, ljutnju, ogorčenost… Za sve to nema instantnih rješenja – ali kad odlučimo čuti osobu kraj sebe, tada i baš tada dobivamo nešto neprocjenjivo. Dobivamo besplatno putovanje u nutrinu onog kraj sebe, ne moramo mnogo govoriti, praviti se da znamo odgovor na svako pitanje… Najčešće je dovoljno ono najneznatnije a tako veliko – biti tu i čuti ono neizgovoreno.
Svima nam želim neumornost i ljubav u izgradnji boljeg svijeta. Jer… promjena koju želimo vidjeti u svijetu, najprije trebamo biti mi sami. Tko želi – shvatit će 😉
