…
Prepoznaše ga u lomljenju kruha.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Onog istog dana — prvog u tjednu — dvojica Isusovih učenika putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. l dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga — bijaše uskraćeno njihovim očima.
On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?«
A on će: »Što to?« Odgovoriše mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok — silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da u im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.«
A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?«
Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.
Uto se približiše selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima.
Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju.
Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?«
U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!«
Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.
Riječ Gospodnja.
Ti i ja smo na putu, ne za Emaus već za vječnost. I mi, tijekom puta, imamo trenutke razočaranja, sumnje i…
Promišljanje o. Lorenza Montecalva (+ 2021.):
Ti i ja smo na putu, ne za Emaus već za vječnost. I mi, tijekom puta, imamo trenutke razočaranja, sumnje i nedostatka vjere. Trenutci razočaranja izviru iz činjenice da Gospodin nije ispunio naše želje i našu volju. Zato mislimo da je naše postojanje promašaj. Mislili smo da će nas Gospodin usrećiti i osloboditi tolikih suza i boli. Ali još uvijek se nalazimo uronjeni u tolika trpljenja i razočaranja. Nalazimo se na zalasku života i on nam je još uvijek velik misterij. Hodamo u magli. Razočarani smo, nezadovoljni i umorni. I mi se pitamo: „Koji je smisao života? Zašto smo se rodili? Čemu bol? Zašto biti kršćani? Postoji li stvarno drugi život? Je li Isus uistinu Gospodin života i smrti?” S danima koji prolaze, sumnje u vjeru rastu i postaju sve snažnije.
Znaš li zašto živimo ovu situaciju razočaranja, sumnje ili nedostatka vjere? Prije svega, jer nismo povjerovali u Isusove riječi. Naše poznavanje Svetog Pisma je mršavo…
Vjera je kao svijeća koja se gasi i ponestaje nade. Sve nam se čini uzaludno. Noć izgleda sve crnja. Naše srce je kao vrč bez ulja ljubavi.
Znaš li zašto živimo ovu situaciju razočaranja, sumnje ili nedostatka vjere? Prije svega, jer nismo povjerovali u Isusove riječi. Naše poznavanje Svetog Pisma je mršavo. Riječ Božja nije upisana u dubinu našeg srca. Zato smo danas pozvani kao temelj našeg duhovnog puta staviti slušanje Riječi Božje kako bismo i mi, kao i učenici iz Emausa, mogli uzviknuti: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je otkrivao Pisma?”
Bez vjere, nade, te, iznad svega, radosti ljubavi u srcu, ne možemo kušati prisutnost Uskrsnuloga tijekom euharistijskog slavlja. Aleluja. Aleluja.
O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskog Poziva, S ljubaznim dopuštenjem Družbe Otaca Božanskog Poziva
Izvor: Sjeme. mv; Book.hr
Foto: Sweet Publishing / FreeBibleimages.org
Provođenje ćudorednog života nadahnuto ljubavlju daje kršćaninu duhovnu slobodu djece Božje. Kršćanin nije pred Bogom kao kakav rob, u ropskom strahu, ni kao najamnik koji traži plaću, nego kao dijete koje odgovara na ljubav onoga »koji nas prije uzljubi«. (1 Iv 4,19) Katekizam Katoličke crkve, br. 1828
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
Jedan je uspješan poslovan čovjek iz Londona redovito odlazio u crkvu. Njegova je crkva bila prekrasno uređena, a klupa u kojoj je sjedio bijaše sva obložena jastučićima, odnosno dovoljno udobna da se u njoj zadrijema tijekom propovijedi. Iako je bio vrlo uspješan u svome poslu, u srcu nije pronalazio mir. Za njega je radio jedan mladić koji je uvijek djelovao vrlo sretno. Stalno je radosno skakutao i veselo zviždao. Jednoga dana reče mladiću: „Dođi u moj ured, trebam te nešto.“ Kada je mladić došao, on ga upita: „Kako to da ti uvijek veselo zviždiš? Zbog čega si toliko sretan?“ „Ne mogu ne biti sretan“, odgovori mladić. „Otkuda ti ta sreća?“ upita ga poslodavac. „Dobio sam je u pentekostalnom misijskom centru.“ „A gdje se to nalazi?“ Mladić mu odgovori, a toga trenutka čovjek odluči poći onamo. Redovito odlazeći onamo uskoro se ovaj poslovni čovjek potpuno promijenio. S vremenom je i on pored svih svojih poslovnih briga počeo skakutati i zviždati.
Ne možemo ništa izraziti na van ako to isto ne postoji unutar nas. Svemu prethodi unutarnje djelovanje Božje snage.
Iz knjige Vjera koja raste Smitha Wiggleswortha
Ako se želite osjećati kao dio obitelji Kristofora (onih koji donose Krista), možete skenirati kod za mjesečnu ili za godišnju uplatu ‘timarine‘.
Unaprijed zahvaljujemo i želimo iskrenu dobrodošlicu svim novim članovima obitelji (tima) Kristofori.
Želim donirati godišnju ‘timarinu’
Podržite naš rad
