Dan kad nam se Isus nasmiješio Naprotiv, i dan-danas duboko vjerujemo da je Isus primio naš dar, primio ga je na svoj način, božanski, ljudima nespoznatljiv

Foto: Evgeniy Kalinovskiy, Shutterstock

Čitateljica je s nama podijelila predivno svjedočanstvo susreta s Isusom. Ona i njezina sestra djetinjstvo su provodile u igranju „seke”. Tijekom igre zamišljale su i da su u crkvi te bi kleknule i molile se. Jedan događaj uvjerio ih je da se Isus tog dana nasmiješio nevinosti njihovih dječjih srca. Prenosimo vam njezino svjedočanstvo u cijelosti.

Doba djetinjstva i čiste radosti

Davno je to bilo, u vrijeme kad sam trčkarala bosa po travi i pri tom nisam osjećala tegobnim sitno bockanje otvrdnulih, isušenih travki, kamenčiće, neravnine… Da sam u to vrijeme stala na ježa, vjerojatno bih izustila samo ah, ali ne zbog sebe, nego zbog ježa. Bilo je to doba djetinjstva, duboke i posvemašnje nevinosti, čiste radosti bez kraja i konca.

Usred igre bi kleknule i molile se Bogu

Kad god bismo bile kod bake na selu, moja sestra, tek mrvičak mlađa od mene, i ja, tad osmogodišnjakinja, voljele smo se igrati „seka”. Od pronađenih kamenčića svaka bi za sebe izgradila kuću. Samo bismo nizale kamenčić do kamenčića i u tili čas imale bismo sobu ili dvije, kuhinju i hodnik. Onda bismo se međusobno pozivale na kavu i kolače, glumatale kako kuhamo i pijemo kavu, grickamo keksiće, peremo i peglamo, metemo… Pritom bismo razgovarale o koječemu. Odlazile bismo na livadu i brale različito bilje pa pričale jedna drugoj što ćemo skuhati za objed svojim muževima, koji su na poslu, i djeci, redom školarcima. Ponekad bismo zamišljale da je nedjelja ili kakav blagdan pa bismo se iz naših kuća uputile u crkvu. Obližnja uzvisina u našoj je igri bila crkva. Tu bismo kleknule i molile se dragome Bogu. Tako smo se znale igrati satima.

Susret s druge dvije sestre

Jednog takvog „sekama” ispunjenog dana do nas su došle dvije sestre, otprilike naših godina. I one su iz grada došle svojoj baki pa su, videći nas, pohrlile i uključile se u igru. No, one nisu napravile kuće svaka za sebe, već su živjele, kako bi se to reklo, u zajedničkom kućanstvu. Naizmjence smo se posjećivale. Čas bismo bile na druženju u kući moje sestre, čas kod mene, a onda bismo moja sestra i ja otišle k njima na kavu i razgovor.

Susrele Isusa

Igra se nastavila i sljedeći dan. I dan iza. I tako puna četiri dana. Peti dan dotrčale su k nama uzbuđene i ustreptale, rumene od trčanja. Gotovo su nam u isti glas ispričale da su na putu k nama susrele Isusa i da im je on rekao da se zaželio slatkiša. One su, kako nam bez daha ispričaše, istoga trena htjele donijeti Isusu slatkiša, no on je rekao da mora bez odlaganja ići u neko podalje mjesto, no jako bi ga razveselilo kad bi mu pod stablo pokraj kojega ih je sreo ostavile slatkiša pa će ih on na povratku uzeti. A vratit će se, tako im je rekao, tek u duboku noć. I još im je dometnuo da bi ga baš veselilo kad bi mu i njihove dvije prijateljice s kojima se već danima igraju donijele slatkiša. Malo bi sam pojeo, tek toliko da se okrijepi, a ostatak bi ponio sa sobom u nebo i razveselio svetog Antu koji ih, kako nam rekoše da im reče Isus, od svih svetaca najradije jede.

još im je dometnuo da bi ga baš veselilo kad bi mu i njihove dvije prijateljice s kojima se već danima igraju donijele slatkiša. Malo bi sam pojeo, tek toliko da se okrijepi, a ostatak bi ponio sa sobom u nebo i razveselio svetog Antu koji ih, kako nam rekoše da im reče Isus, od svih svetaca najradije jede.

Kliktale od radosti što se Isus i nas sjetio

Nisu nam morale dvaput ponoviti priču. Moja sestra i ja kliktale smo od radosti što se, eto, dragi Isus i nas dvije sjetio. Tog trenutka najvažnije nam je bilo da nam pokažu stablo pokraj kojega su susrele Isusa. Putem smo, upadajući jedne drugima u riječ, govorile kakve ćemo sve slatkiše donijeti Isusu. Čokolade, bombone, kekse, žvakaće gume…
Konačno su nam pokazale neveliko stablo na rubu šumarka. Stajalo je tamo pomalo nakrivljeno i krhko, ali razlistano. Zadivljeno smo gledale u stabalce, maleni hrast, svjedoka susreta s Isusom. Pozorno smo promatrale svaki njegov listić, svaku granu, deblo… Sad kad smo saznale ispod kojeg stabla treba ostaviti Isusu slatkiše, trebalo ih je još samo donijeti.

Iako nismo imale slatkiša znale smo što učiniti

Tu smo se rastale. Seka i ja trčale smo najbrže što smo mogle prema bakinoj kući. Htjele smo prve donijeti Isusu slatkiše. No u bakinoj kući nije bilo slatkiša. Tek četiri tvrda keksa, koje je baka ispekla prije tjedan dana. Nismo mogle Isusu odnijeti suhe i stare kekse. Ni mi ih nismo mogle jesti bez prethodnog namakanja u mlijeko. Čak ni onda kad ih je baka tek izvadila iz pećnice.

No bio je dovoljan tek trenutak, jedan pogled i već smo i bez riječi znale što ćemo učiniti. Kao dva mala vojnika krenule smo ukorak prema našoj spavaćoj sobi. Imale smo džeparac koji nam je majka dala netom prije odlaska baki. Dovoljno za koju čokoladu i koju vrećicu bombona.

Maštale smo da bi mogao častiti cijelo nebo

U kilometar udaljenoj trgovini kupile smo slatkiša. Bilo nam je žao što nemamo više novaca. Maštale smo kako bismo tad dragom Isusu napunile barem deset vrećica slatkišima pa bi, kad se vrati u nebo, mogao počastiti cijelo nebo. Zamišljale smo i pričale jedna drugoj kako se oko Isusa, koji je netom stigao s puta, okupljaju anđeli i sveci. I kako Isus najprije pozdravlja Majku Mariju i daje joj cijelu čokoladu. Drugu čokoladu daje svetom Anti, a treću mnoštvu anđela da je podijele među sobom. No Majka Marija i sveti Ante svoje čokolade lome na kockice i dijele cijelom nebu po komadić. U radosnom maštanju stigle smo do stabla gdje smo trebale Isusu ostaviti slatkiše. S koliko smo samo glasne ljubavi stavile pod stablo tu malu hrpicu slatkiša. Ne znam jesmo li ikada više u životu bile tako radosne. Kao što sunce obasjava cijeli svijet, tako je radost zahvatila cijela naša bića.

Zamišljale smo i pričale jedna drugoj kako se oko Isusa, koji je netom stigao s puta, okupljaju anđeli i sveci. I kako Isus najprije pozdravlja Majku Mariju i daje joj cijelu čokoladu. Drugu čokoladu daje svetom Anti, a treću mnoštvu anđela da je podijele među sobom. No Majka Marija i sveti Ante svoje čokolade lome na kockice i dijele cijelom nebu po komadić

Je li Isus stigao na nebo? Dijeli li sad slatkiše?

Tu noć dugo nismo mogle zaspati. Svaki čas smo jedna drugu tiho pitale: „Seko, misliš li da je Isus već došao pod stablo? Je li se razveselio slatkišima? Je li Isus stigao na nebo? Dijeli li sad slatkiše? Da mi je vidjeti svetog Antu kad mu Isus pruži čokoladu! Sigurno će se ozariti i smijati na sav glas….” Tisuće pitanja, zamišljaja, uzbuđenih otkucaja srca. Zaspale smo tek pred zoru iscrpljene od radosnog iščekivanja.

duboko vjerujemo da je Isus primio naš dar

Ne mogu sa sigurnošću reći, baš kao ni moja sestra, jesmo li i u snu pratile Isusa s punim rukama slatkiša na putu do neba. No čini mi se da jesmo. Baka nam je ujutro rekla da smo se obje razdragano smijale u snu. Kako odrastanje nosi sa sobom i sazrijevanje, tako smo nas dvije s vremenom shvatile da smo prevarene. No nikada nismo svoju spoznaju dale ni naslutiti tim dvjema sestrama. Čak se nismo ni osjetile poniženima, izmanipuliranima, ojađenima… Naprotiv, i dan-danas duboko vjerujemo da je Isus primio naš dar, primio ga je na svoj način, božanski, ljudima nespoznatljiv.

Godine i godine su prošle od tog događaja. No u nama dvjema i dalje treperi tiha, neuništiva radost jer znamo, jednostavno znamo da se Isus tog dana nasmiješio nevinosti naših dječjih srca, nama dvjema. I smiješi se još uvijek. Eto, toliko ga je razveselio naš darak.

Za Book.hr svjedoči Dražena Šola Vrbanek

Priredila A. P.

Svoje nam svjedočanstvo možete poslati e-mailom na adresu: [email protected].