Foto: Shutterstock
U intervjuu izvorno objavljenu na poljskoj stranici Aleteie, vlč. Zbigniew Kaplanski, voditelj pastoralnog središta „Obitelj obitelji“ u Varšavi, govori o tome može li uspjeti brak između katolika i nevjernika ili pripadnika druge vjere. On zaključuje da je to izazov, ali da nije nemoguće. Međusobno poštovanje i vjerodostojno svjedočenje vjere ključni su elementi za uspjeh takva braka.
Znam oca ateista koji, kad je mama katolikinja bolesna, vozi djecu u crkvu
Zbigniew Kaplanski: Po mojem mišljenju, ključ je u osobi. Ako Ivan, skeptik i agnostik, voli Rahelu, katolikinju, onda je sve što je njoj važno, važno i njemu, pa će i crkveno vjenčanje i zavjeti dani pred oltarom i njemu biti važni.
Nama je u Crkvi uvijek stalo da je ateist zbilja vjerodostojan, odnosno da je iskren nevjernik, a ne da se pretvara da je vjernik. I želimo se uvjeriti da će obećati da će ostati s njom „dok nas smrt ne rastavi“ i da zbilja drži do sebe i do svojih riječi. Ako je tako, onda će izražavanje obećanja, saveza, kako to kažemo, za njega biti obvezujuće. Ali ako ne poštuje svoju riječ, a samim time ne poštuje niti sebe, onda neće poštovati ni zadanu riječ, premda je ona izrečena na svečanu mjestu. Za njega niti to, niti bilo koje drugo obećanje neće biti obvezujuće.
Ako Ivan poštuje Rahelu, onda poštuje i njezina uvjerenja i značenje koja ona pridaje svojoj duhovnosti. Prvo pravilo (posve nereligijsko) kaže da, ako oni žele živjeti u skladu, onda se moraju držati načela osobe koja slijedi mnogo teža pravila. Pročitao sam tu mudrost prije tridesetak godina, vjerojatno u kojem budističkom tekstu, dok sam studirao o obitelji. Tijekom godina pastoralnog služenja zaključio sam da, ako supružnici žive na taj način, obično imaju dobar brak. Ako koga voliš, onda poštuješ i njegova pravila i vrednote i pomažeš mu da ih slijedi. Dakle, ako je tvoj zaručnik vegetarijanac, ne pečeš mu odrezak nedjeljom i ne okrećeš očima dok uzima samo salatu i jaja. A on neće napraviti grimasu dok mu kažeš: „Danas je nedjelja, idem u crkvu.“
Znam obitelji u kojima, kad je mama katolikinja bolesna, otac ateist vozi djecu u crkvu i onda ih čeka dok ne završi misa da bi ih vratio kući. Ako koga voliš, pomoći ćeš mu da živi po svojim načelima.
A ako čuješ od svojeg zaručnika kad ste u posjetu prijateljima: „Dušo, imaš misu u šest, trebali bismo ići“, i znaš da bi on volio još ostati i razgovarati s njima, onda je to muškarac koji te poštuje i drži od onoga što je tebi važno.
Vjera se prenosi životnim svjedočenjem, a ne riječima
Zbigniew Kaplanski: Poznajem ljude koji sanjaju da će se njihov supružnik obratiti. I to se događa, ali moram priznati da još nikada nisam vidio da je koga obratila teologija. Uvijek je uzrok osoba koja u svojem životu svjedoči i pokazuje što je to vjera. Onaj koji vjeruje u Boga jednog dana začuje riječi: „Tvoj život je tako divan, i ja bih htio imati to što ti imaš.“ Tako da će i ateist poželjeti čuti o vjeri zbog voljene osobe koja svojoj vjeri pridaje veliku važnost.
Ponekada također vidim nevjernika kako se približi vjeri bez obraćenja i počinje više razumijevati. Živeći s vjernikom, spozna da, naprimjer moralna načela imaju dublje značenje i racionalno objašnjenje.
Transcendencija se nalazi u svima nama, posebno ako smo skloni promišljanju o životu. U svakom od nas postoji čežnja za transcendentnim. Sveti Augustin je rekao: „Nemirno je srce moje dok se ne smiri u tebi.”
Autor: Beata Pawłowicz (Aleteia.org)
Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
