Ta divna slika Milosrdnog Isusa oduvijek me privlačila. Ima onu toplinu, sjaj, mile oči koje sve vide, nema slike Gospodinove koja mi je milija od ove.
Moja priča počinje prije neke tri i pol godine, kad sam se udala. Zbog raznih tegoba liječnik ginekolog nekoliko je godina prije braka utvrdio da neću moći imati djecu, možda čak ni umjetnom oplodnjom, a prirodnim putem nikako. Moj tadašnji mladić, sadašnji muž, uopće tomu nije pridavao pozornost. I mi smo se vjenčali nekoliko godina nakon te „dijagnoze“. Zatrudnjela sam odmah (prirodnim putem), no, nažalost, ostali smo bez djeteta u 9. tjednu trudnoće.
E tada počinje moja agonija. Nezadovoljstvo, gorčina, tuga, neopraštanje slagali su se i slagali iz mjeseca u mjesec. Stalno sam plakala, bila sam veoma nesretna. I prolazili su mjeseci i mjeseci, a suprug je vidio da ja kopnim. Na njegov prijedlog otišli smo ovog proljeća na molitvu kod fra Ive Pavića u Šurkovac. Svatko tko je i jedan jedini put bio na molitvi, čuo je one riječi: „Gospodine, blagoslovi sve bračne parove koji nemaju djecu, da u roku godine dana dobiju dijete!“ Te njegove riječi su mi se urezale u pamćenje još dok je fra Ivo bio u Tolisi. Ne možete zamisliti kako sam željela čuti tu rečenicu. Kad ju je fra Ivo napokon izrekao, srce mi je bilo na mjestu.
I vratili smo se kući. I opet je prolazio tjedan po tjedan, mjesec po mjesec i opet sam počela kopnjeti. Počela sam i odbijati svojeg muža, nisam imala ni volje ni želje za ništa. Negdje krajem ljeta dolazi do moje svijesti da je ovo Godina milosrđa. Cijela godina milosrđa, i to samo za mene. Prelijepa slika mog Isusa stoji u dnevnom boravku. On me svojim blagim pogledom gleda svaki dan, a ja sam na taj pogled zaboravila. No odonda sam vapila iz dana u dan: „Gospodine, sad je pravo vrijeme. Vidiš, sad je godina milosrđa, vrijeme da pokažeš milosrđe i prema nama, ako nećeš sada, pa kad ćeš?! Sad je najbolje vrijeme!“
Ono sve što se skupljalo u meni, ona gorčina, tuga, neopraštanje, to je sve polako nestajalo i nestajalo i svjetlo je zasjalo u meni. A sa svjetlom došlo je i malo srce koje kuca ispod mog srca. Kuca i kuca, i vjerujem da neće prestati. Gospodin se pobrinuo da na vrijeme otkrijemo trudnoću, dovoljno da stignemo otići i u Svetište Božjeg milosrđa u Krakov prije zatvaranja Godine milosrđa, da vidim ponovno još jednom onu izvornu sliku svoga milosrdnog Gospodina. Svaki put kad ga pogledam, srce mi se zagrije. Kako je prelijep, kako je milosrdan naš Bog, koji i nama neznatnim slugama svojim daje milosti.
Moje srce je puno, puno da punije ne može biti. Moj suprug je ponovno dobio mjesto supruga u mojem životu, ponovno sam se zaljubila, ali takvom ljubavlju da gorim kad ga pogledam – jer on je otac mog djeteta, on! Već sam u šestom mjesecu trudnoće!
A slika? Ona ostaje i dalje na posebnom mjestu, na zidu pripremljenu samo za nju, a svaki pogled upućen njoj sada sjaji posebnom radošću i zahvalnošću.
Posvjedočila I. Đ. (Ostali podaci poznati uredništvu.)
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
