Foto: Shutterstock
Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, »vječni oganj«.
Vječno odjeljenje
Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći život i blaženstvo, za što je stvoren i za čime teži. Izjave Svetoga pisma i učenje Crkve o paklu poziv su na odgovornost kojom čovjek mora svoju slobodu upotrijebiti u cilju svoje vječne sudbine. Istodobno su hitan poziv na obraćenje:
»Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!« (Mt 7, 13-14):
»Budući da ne znamo ni dana ni časa, trebamo, na Gospodnju opomenu, ustrajno bdjeti kako bismo – ispunivši jedini tijek našega zemaljskog života – zaslužili s njim ući na svadbu i biti ubrojeni među blagoslovljene, a ne da nam bude, kao zlim i lijenim slugama, zapovjeđeno odstupiti u vječni oganj i van u tminu, gdje ‘će biti plač i škrgut zubi’.«
Svojevoljno odvraćanje od Boga
Bog nikoga ne predodređuje za pakao; za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i ustrajanje u tome sve do kraja. U euharistijskom slavlju i u dnevnim molitvama vjernika Crkva zaziva milosrđe Boga, koji »neće da itko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju« (2 Pt 3, 9):
»Molimo, Gospodine, blagohotno primi ovaj žrtveni prinos nas tvojih slugu i sve obitelji svoje: obdari naše dane svojim mirom, izbavi nas od vječne osude i ubroji nas među izabrane svoje.«
Izvor: Katekizam Katoličke Crkve, br. 1035-1037
Priredio L. M.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
