Foto: Jeremy Bishop, Unsplash
Na pučini
Znam da si uvijek bdio i dok Te nisam upoznala jer duša je gledala tamo
gdje ja nisam mogla, znala ili htjela
Oduvijek sam u nekom skrivenom kutku sebe vjerovala da mora postojati
netko
Tko je htio da postojim iako me otisnuo od kraja, daleko ka pučini gdje se
podižu valovi i šibaju moje slabo biće koje se opiralo iz nepoznate snage
protivnim vjetrovima koji žele spriječiti da preplovim prijeko
na drugu obalu preko uzburkanog mora života
Sada znam da si uvijek bdio nada mnom
Kao što bdije majka nad bolesnim čedom
O i više
Ti me ne možeš zaboraviti ni za tren
Jer si me za sebe stvorio
Nisam Te ljubila toliko da bih hodala po vodi
Uvijek sam čekala jutro da mi se otvore oči za Ljubav nakon što si
smirivao moje oluje
Ja ne znam kuda sve druge lađe plove
Al’ moja lađa siječe valove povjerenjem
I kad Ljubav u san ode
Ja se penjem, hodam i padam ali nikud bez Tebe ne idem
I stojim i gledam i prebirem u srcu doživljaje koji me ponekad odvedu k
Svjetlu a ponekad u tamnu noć duše
I čekam mirna svanuće
Ja znam da sam obgrljena
To mi spokojem govoriš
Još uvijek osjećam onaj prvi dodir
Na pučini
kad si mi rekao
Ljubi me jer Ljubav nije ljubljenaMarina
Za Book.hr priredila I. A.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
