Foto: Facebook, Willie Buntz
U zimu su me pozvali na jednu duhovsku konferenciju u Nizozemsku – dotad su svi već znali za mene i moju priču. Pošao sam onamo ne zatraživši prethodno dopuštenje svog socijalnog radnika. Kad su me intervjuirali na pozornici, svi su mi pljeskali – čudo iz Bruchsala stajalo je tu, među njima, čovjek na kojem je Bog pokazao koliko je velik. Dok sam se spremao da se oprostim od organizatora konferencije, jedan im je čovjek prišao i nešto prišapnuo na uho. Lica su se uozbiljila, prostrijelili su me pogledima. Jedan je od ljudi rekao: „Na parkiralištu je netko provalio u auto i ukrao torbicu. Moramo vas, nažalost, zadržati ovdje i predati policiji. To ste mogli biti samo vi.“
Zapanjeno sam promatrao lica muškaraca pred sobom. Oni koji su me upravo proglasili Božjim čudom odjednom su bili sigurni da sam orobio taj auto i ukrao torbicu. Nisam mogao izustiti ni riječi, toliko me šokirao taj obrat situacije – oni koji su me prethodno kovali u zvijezde.
Policija je došla, saslušali su me i bilo je jasno da nisam bio u prilici počiniti taj prekršaj. Dva dana poslije počinitelj je uhvaćen, a s mene je saprana krivica, ali me doživljaj još danima pratio. Kakva je to vjera kada ti u jednom trenutku vjeruju, a u drugom ti okrenu leđa? Čemu ta vjera? Među lopovima je postojao kodeks časti, čovjekova je riječ vrijedila.
Mnogi kršćani koje sam upoznao govorili su jedno, a činili drugo. Što da čovjek misli?
„Vi kršćani, gonite se!“
Kad sam kročio u svoj stan u Bad Urachu, kamo sam se u međuvremenu preselio, čvrsto sam odlučio: „Vi kršćani, gonite se!“ vikao sam, otišao u spavaću sobu, izvukao kofer iz ormara i spakirao potrebne stvari. Neće me više ništa zadržati ovdje. Vraćam se onamo gdje još ima poštenih ljudi – u Stuttgart, svojim starim kompanjonima iz podzemlja. Sad mi je pun kufer!
U Stuttgartu sam otišao ravno do ulice Leonhard i po zabačenim rupama i bordelima tražio poznata lica. Nije mi dugo trebalo. Odmah sam dobio posao konobara u bordelu Schiller. Nakon nekoliko dana sreo sam Freddyja, jednog od najpoznatijih svodnika u gradu i šefa okruga. Pozdravili smo se srdačno i ispričao sam mu da sam na slobodi i da tražim posao. Namjerno nisam spomenuo svoje obraćenje i vrijeme provedeno u Nagoldu.
Freddy me poznavao i cijenio te sam već sutradan postao njegov zaštitar. Dobio sam oružje i opet se osjećao dobro. Ovdje sam znao kako stvari funkcioniraju, rado sam tu boravio! Gotovo sam tri mjeseca štitio Freddyja od ostalih svodnika ili držao stražu tijekom pljački. Kad sam imao slobodan dan, vucarao sam se po četvrti ili sjedio u iznajmljenoj sobi i gledao TV – još uvijek svoje omiljene Dosjee XY.
Glas
I tako sjedim ja jedne večeri s pivskom bocom na kauču, nogu ispruženih na stolici, i smijem se policijskim budalaštinama, kad odjednom začujem glas. Nitko nije govorio, a riječi su prošle kroza me poput munje. Znao sam odmah da je ozbiljno.
„Helmi! Što radiš ovdje? Jesam li te izbavio iz zatvora da sada ovdje pogineš? Vraćaj se smjesta u Bad Urach!“
Krv mi se sledila u žilama. Znao sam odmah tko mi govori. Znao sam da mi progovara Bog, iako nisam čuo tona. Poruka je bila i više nego jasna. Znao sam: moram poslušati. Jednako brzo kako sam u Bad Urachu bio spakirao kofer, tako sam se brzo spakirao sada kako bih se opet vratio onamo.
Bio sam sretan što nisam nikoga sreo kad sam žurno silazio stubama, jurnuo kroz vrata i pravac kolodvora. U međuvremenu sam se sjetio da nisam ugasio televizor. Ali bilo mi je svejedno. Gazdarica će ga ugasiti kad primijeti da nisam platio stanarinu, banut će u sobu i čuditi se. Znao sam točno da moram odavde i istovremeno se čudio što sam bio tako siguran u to.
Dva dana poslije saznao sam zašto…
Ne smijem popustiti!
…kad sam za doručkom čitao novine, u oči mi je upao naslov: „Sastanak svodnika završio je kobno“. Dan nakon mog odlaska svodnici su se iz cijele republike sastali – sve smo bili dogovorili i spremili se.
Došlo je do pucnjave i Freddy je ubijen. U tom sam trenutku znao da bih i sam bio mrtav da sam pošao s njime. Ta me spoznaja pogodila k’o grom iz vedra neba. Bog me spasio. Opet. Iz mojih govana.
Ulomak iz knjige „Čovjek koji je pušio Bibliju“ autora Wilhelma Buntza. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
