Foto: Shutterstock
U rimskoj liturgiji euharistijska je zajednica pozvana da moli Očenaš djetinjom smjelošću.
Istočne liturgije upotrebljavaju i razvijaju slične izraze: »Usuditi se u punoj sigurnosti«, »Učini nas dostojnima da«. Pred gorućim grmom Mojsiju je rečeno: »Ne prilazi […] ovamo. Izuj obuću s nogu« (Izl 3, 5). Ovaj prag Božje svetosti mogao je prijeći samo Isus; On koji, »pošto je očistio grijehe« (Heb 1, 3), vodi nas pred lice Očevo: »Evo, ja i djeca koju mi Bog dade« (Heb 2, 13). »Naša bi ropska svijest podlegla i naše bi se zemaljsko biće raspalo kad nas autoritet samoga Oca i Duh njegova Sina ne bi poticali.
‘Bog je poslao Duha Sina svoga u srca naša; i on viče: Abba! Oče!’ (Rim 8, 15). […] Ta kada bi se smrtnik usudio Boga zvati Ocem, ako ne onda, kad je unutarnji čovjek prodahnut snagom odozgor?«
Ta snaga Duha koja nas uvodi u Molitvu Gospodnju izražena je u bogoslužju Istoka i Zapada lijepim, tipično kršćanskim izrazom: parrhesia, iskrena jednostavnost, sinovsko pouzdanje, radosna sigurnost, smjerna odvažnost, izvjesnost da smo ljubljeni.
Izvor: Katekizam Katoličke Crkve, br. 2777-2778
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
