Foto: Shutterstock
Tog sam se dana, kao i obično, uputio na obrede egzorcizama u moj rimski ured, uopće ne sluteći što će me dočekati u franjevačkom samostanu u kojem su me ugostili.
Prolazeći klaustrom osjetio sam neobičan osjećaj hladnoće iako je već bilo kasno proljeće. U čekaonici sam zatekao mladi bračni par s djetetom koje je moglo imati tri godine. Vrlo normalne osobe, nastavnici, iz dobrih obitelji i uopće nisu izgledali psihotično ili kao osobe koje koriste psihoaktivne tvari. On u odijelu i kravati, ona u cvjetnoj haljini.
‘Dobar dan, kako Vam mogu pomoći?’ upitao sam.
On je šutio, ona je uzela riječ s vidljivom nelagodom i rekla mi: ‘Oče, ne znam kako da Vam to kažem… dobro… ovo dijete… ovo dijete nije naše dijete…’ Instinktivno sam stisnuo krunicu koju sam držao u ruci. Nekoliko sam trenutaka gledao dijete i oca ispitivačkim pogledom: izgledali su mi identično.
‘Oprostite, bojim se da ne razumijem’, odgovorio sam.
Ona je prekinula tišinu i rekla: ‘Mjesec dana prije i mjesec dana poslije začeća S.-a nismo imali spolne odnose!’
Dijete se počelo vrpoljiti. Tad sam ga pokušao pomilovati po glavici, no nije se dalo dodirnuti. Zatim sam pogledao par, odjednom je nastupila teška tišina. Nakon nekoliko trenutaka nastavio sam: ‘U kojem smislu nije vaše dijete?’
Ona je prekinula tišinu i rekla: ‘Mjesec dana prije i mjesec dana poslije začeća S.-a nismo imali spolne odnose!’
Bili su to ozbiljni ljudi koji su proživljavali pravu patnju
Prstima sam počeo prebirati zrnca Zdravomarije na krunici. Bili su to ozbiljni ljudi koji su proživljavali pravu patnju, to se osjećalo, percipiralo, odmah sam pomislio da se ne šale sa mnom. Isto tako, ona je bila ozbiljna žena koja nije mogla začeti dijete s drugim, a dijete je, uostalom, bilo identično ocu. Zatim je razgovor nastavljen o drugim detaljima vezanim uz obiteljski život, njihovu prošlost, njihovu povijest. Dijete se noću ustajalo i premještalo vrlo težak namještaj, u snu mu je na obrazima izbijala ružičasta supstanca koja nije bila krv, psovalo je (a to nitko u obitelji nije činio), željelo je uvijek biti golo, čak i zimi i nitko ga nije mogao odjenuti, no nikad se nije razboljelo.
Međutim, bio sam u velikoj napasti da kažem ‘gledajte, nemam vremena za gubljenje’. Odbijao sam ono što je zapravo bilo iracionalno, no njihova je patnja bila autentična.
U svakom slučaju, nisam ih mogao otpraviti, a da im nešto ne kažem, čak i ako je ono što su mi priopćili bilo daleko izvan granica stvarnosti
Nakon nekog vremena pognuo sam glavu. Zatvorio sam oči kako sam vidio da to čine i moji Učitelji u posebno teškim slučajevima i nakratko sam se sabrao u molitvi tražeći prosvjetljenje od Gospodina. Odjednom sam osjetio jasnu i iskrenu želju da pomognem ovim osobama, osjećajući da im mogu vjerovati. Uostalom, njihovo je držanje bilo odraz čistog očaja, vrlo su ponizno tražili mogu li im ikako pomoći. Tko zna kolikim su se svećenicima prije obratili, bez konkretne pomoći.
U svakom slučaju, nisam ih mogao otpraviti, a da im nešto ne kažem, čak i ako je ono što su mi priopćili bilo daleko izvan granica stvarnosti. Postavio sam još nekoliko obrednih pitanja i saznao kako su dobri katolici, odlaze na misu te žive sakramentalnim životom, no njezina se majka bavila urocima i čarolijama.
Nije šala…
‘Dajte mi malo vremena da proučim slučaj’, odgovorio sam. Blagoslovio sam ih i otpravio. Čini mi se da je Platon preporučio da se u kazalištu ne govori o nevjerojatnim činjenicama kako se, ni u kojem slučaju, ne bi vjerovalo u njih. I tako sam se držao učenja filozofa, iako je želja za razgovorom bila velika, makar samo da podijelim tjeskobu koju sam, malo po malo, osjećao da me muči. Čije je S. dijete?
Ona mi je rečenica i dalje odzvanjala u mislima: ‘Oče, ovo nije naš sin.’
Sjetio sam se čitava niza horor-filmova koje sam gledao kao dječak i koji su me jako strašili, posebno svih onih u kojima je glavni lik Damien, Antikristov sin, Pretkazanje i slične. Svaki je od tih filmova govorio upravo o rođenju Antikrista. Sjetio sam se i da su sva snimanja filmova bila obilježena tajanstvenim i malo vjerojatnim incidentima.
‘Nije šala…’, rekao sam svojoj Galaktotrophousi, Bogorodici koja doji Isusa, daru jednog monaha s planine Athos, gdje sam proveo neko vrijeme. I tako sam počeo dokumentirati ono što sam čuo svojim ušima. Ona mi je rečenica i dalje odzvanjala u mislima: ‘Oče, ovo nije naš sin.’
Nemogućnost takve oplodnje
Zatražio sam potvrdu i prijatelja liječnika i svi su mi potvrdili nemogućnost takozvane izvantjelesne oplodnje. U medicinskoj sam literaturi naišao i na ‘humanu partenogenezu’, odnosno mogućnost da se žena samooplodi što implicira nekontrolirani razvoj, koji spontano započinje, iz embrija u maternici, no u tom se slučaju rađa samo žensko dijete jer žena ne posjeduje potrebnu mušku genetsku strukturu. Uostalom, to su vrlo rijetki slučajevi, jedan od nekoliko milijuna začeća i češće se događa u životinjskom i biljnom svijetu. Ali ovdje govorimo o ljudskim bićima, a ne o paucima ili gušterima.
‘Šuti! Šuti!!!’ rekao je mališan neobičnim grlenim glasom dok su ga roditelji teško uspijevali držati mirnog na podu.
Proveo sam noć nad knjigama, pokušao sam proučiti slučaj i jedino objašnjenje koje sam si mogao dati, na temelju moga znanja, bilo je sljedeće: iako mjesec dana prije i mjesec dana nakon začeća ovi supružnici nisu imali seksualne odnose, demon se zasigurno pobrinuo da taj odnos naknadno, ili kroz vrijeme, dovede do oplodnje supruge, pobuđujući također sumnje u bračnu vjernost.
Egzorcizam nad djetetom
Sutradan sam pozvao obitelj. I ovog sam puta osjetio snažan osjećaj hladnoće kad sam ušao u prostoriju u kojoj sam prakticirao egzorcizme. Prije susreta s djetetom i njegovim roditeljima upozorio sam fratra gvardijana da, koliko je god moguće, vjernike i turiste koji su razgledavali samostan drži što dalje od prostorije. Bio je to posebno osjetljiv slučaj, ponajviše zbog njegove težine. No bio sam siguran da će i ovog puta, uz Gospinu pomoć, trijumfirati. Čim sam ušao, mali S. se počeo vrpoljiti, kao i pri prvom susretu. Stavio sam štolu i pretvarajući se da nisam primijetio njegovu nelagodu, započeo sam molitvu kao i obično zazivajući svetog Mihovila: ‘Princeps gloriosissimae caelistis militiae…’
‘Šuti! Šuti!!!’ rekao je mališan neobičnim grlenim glasom dok su ga roditelji teško uspijevali držati mirnog na podu. Nastavio se izvijati, no ja sam nastavio molitvu.
‘Ne možeš ništa učiniti, ne možeš me pobijediti’, počeo je govoriti, očitujući se.
‘Šuti i ostavi ovu dušu na miru’, prekinuo sam ga.
‘Nikad, nikad, dijete je moje, nikad ga nećete imati.’
‘Dijete je pod Marijinim plaštom i pod zaštitom Krista koji te izgoni, odlazi’, odgovorio sam vrlo žestokim tonom.
‘Uzet ću i tvoju dušu i bit ćeš moj, gorjet ćeš u svom krevetu’, prijetio mi je dok mu je na usta izlazila bijela pjena.
Pljuvao je na mene, psovao, prijetio i čak me ošamario
‘Ne nasmijavaj me, vrati se kući, ostavi ovu nevinu dušu i odlazi’, minimizirao sam gotovo sarkastičnim tonom prije nego što sam ponovno počeo moliti. Približio sam mu se, riskirajući da me ugrize, ali napokon sam uspio staviti štolu na njegovu glavicu. U tom je trenutku demon počeo psovati, govoriti nepoznate jezike i kolutati očima, dok uzrujani roditelji nisu više uspijevali držati mališana koji je postajao sve crveniji od uznemirenosti. ‘Ti i onaj koji ti zapovijeda, nećete pobijediti’, rekao mi je, ‘ja sam najsnažniji i najblistaviji.’
‘Gorjet ćeš zbog svojih poroka, svećeniče, voliš pušiti, zar ne?’
‘Samo me nasmijavaš’, odgovorio sam mu i nastavio obrednu molitvu. Pljuvao je na mene, psovao, prijetio i čak me ošamario, prejako da bi to bio šamar djeteta. Naočale su mi odletjele. Također me pokušao impresionirati: ‘Gorjet ćeš zbog svojih poroka, svećeniče, voliš pušiti, zar ne?’ Nisam obraćao pažnju, nastavio sam sa svojim zazivima.
Vječni gubitnik
Tako smo nastavili više od dva sata, roditelji su bili iscrpljeni. Ja sam gotovo ostao bez glasa i snage. Odgovorio sam na njegovu osobnu uvredu provocirajući ga: ‘Vrati se u svoj pravi dom, kukavico.’ S. se okrenuo prema meni i dubokim glasom, predubokim da bi bio glas djeteta, rekao: ‘Gade svećenički, nisi baš inteligentan, ali na kraju si shvatio tko sam…’
‘Shvatio sam’, odgovorio sam, ‘ti si vječni gubitnik…’“
„Kako je završilo, oče?“ Pitam odmah nakon priče od koje tijelom prolaze trnci. „Pa, kao i uvijek, dragi moj“, odgovara mi povlačeći dim iz svoje lule, „pobjedom dobra nad zlim: Sotona, gubitnik, nakon brojnih susreta pobjegao je koliko su ga noge nosile i dijete je danas jako dobro.“
Iz knjige „Moje ime je Sotona“ autorâ Fabija Marchese Ragona. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
