Foto: Shutterstock
On nikad nije gledao čovjekovu vanjštinu. Ako je bilo kome trebalo, pomagao mu je bilo riječju, bilo materijalno, ali uvijek molitvom.
Prema riječima mnogih, Marijan je jedan od svećenika koji se nije bojao ljudi s poteškoćama, nije postavljao prepreke i nije ih izbjegavao. Naprotiv, odmah se okrenuo čovjeku koji je bio u najvećoj nevolji, pružio mu ruku, a ponekad i zagrljaj, kratku misao ili dvije, ono što je smatrao potrebnim.
Vrlo je duboko osjećao ljude oko sebe
Njegovo je srce bilo suosjećajno, ali često je pronalazio i zbiljska rješenja za ljudsku nevolju. Evo što pripovijeda Fonzi Grojzdek o zajedničkom posjetu jednom kolegi, svećeniku Lojzetu Lamovšeku koji je već bio u domu za starije i bolesne svećenike Mane nobiscum u Ljubljani. Lamovšek nije bio pri svijesti i, kada se skupina prijatelja okupila u njegovoj sobi, Marijan je predložio: „Dečki, zapjevajmo jednu Marijinu pjesmu!“ Zapjevali su i naizgled odsutni Lamovšek pjevao je s njima! Tako su shvatili da je sve osjećao i čuo, iako nije govorio.
Ljudi su neprestano zvali Marijana u raznim nevoljama, čak i noću…, a kad bi im bilo jako teško, ponekad bi mu i došli. I bio je spreman ustati iz kreveta usred noći kad je osjetio ozbiljnu potrebu. Ali kad bi vidio da je čovjek na dobrom putu, nije se njime bavio. Već smo razgovarali o njegovoj nevezanosti…
Bio je pun poštovanja i pažljiv
Oni koji su se s njim više družili primijetili su da nije ni podnosio, ni izgovorio bilo kakvu pogrdnu ili ponižavajuću riječ o bilo kome i bilo čemu. Prepoznavali su njegovu toplinu, bio je „pun ljubavi“. Liječnik iz Paraya, musliman, rekao je, prisjećajući ga se: „Uz njega sam shvatio što je prava ljubav“.
„Bio je poput oca“, izjava je mnogih koji su mu se obraćali za savjet, moralnu i duhovnu potporu.
Jedna je župljanka za njega rekla da se „nikad nije prepirao s ljudima“ – ni u crkvi, ni na bilo koji način. Renato je posvjedočio: „Ako ga je netko želio previše ‘prisvojiti’, uljudno bi mu rekao gdje je granica, povukao se i nekako ‘prekinuo’. Jer ne može se biti s nekim kad se želi, već kad je pravo vrijeme za to, kad Bog to želi.“
Ti si moj
Na vrlo neobičan, tajanstven način izražavao je svoju skrb za ljude. Mnogima je govorio: „Kad ti bude teško, uistinu teško, pozovi me!“ Nije mislio na telefon, već na poziv u duhu.
Kad se za nekoga posebno zauzeo, što nije bila rijetkost, sa sigurnošću bi mu ponavljao: „Ti si moj, moj si do smrti.“ Ili: „Ti si moj zauvijek.“ „Neću te se odreći!“ Ponekad bi čovjeka u nevolji zagrlio, a neki su u tome prepoznali posebno izražen zagrljaj Boga Oca.
Iz knjige „Pozovi me“ autorice Helene Reberc. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
