Bio je kraj školske godine.
Toga dana bio je roditeljski i svi smo bili uzbuđeni,
Posebno oni s lošijim ocjenama
Odlikaši su se šepurili po hodniku
Čula se graja, vriska
Pristizali su roditelji i samo što se nije oglasilo zvono za kraj odmora.Odjednom ugledam Nju, svoju mamu.
Izgledala je kao netko tko se izgubio među zidinama nekog bučnog grada
tražeći pogledom bar nekog tko će je izvesti na slobodu livada, polja, njiva, vinograda.„Čija je ovo majka?”
Upita nastavnik prolazeći kraj nje i “stavivši” je u sredinu.Sve utihnu.
„Moja”, izustih tiho
A u mojim ušima bio je to krikNapraviše špalir od svojih tijela
Naguravaše se da bolje vide
Da osjete moj sram, crvenilo, suze
Džemper opleten u jednoj od neprospavanih noći
Da vide Nju, ženu sa sela u marami umornu od naporna rada, neprospavanih noći
U „misnoj” haljini iznošenoj
Prašnjavih cipela od pješačenja„Ovo ti majka?” Upita jedna od cura koje su se zatekle blizu mene.
Podrugljiv osmjeh joj iskrivi lice pogledavajući
na gospođu koja je stajala do nje okićena podignute glave
kao statua promatrajući me s visokaZateturah kao onda kad me učila prve korake.
Svaki korak bio je jedna vječnost
Polako, spuštene glave kao osuđenik
Dođoh blizu Nje
Pogledah je u oči
Najednom se otvori Nebo i poletjeh u beskraj Ljepote na krilima anđela
onoga kome se molila dok me učila govoriti.Nasmiješi se mama i odahnu.
Marama na glavi zaplesa notama njenog osmjeha.
Cvjetovi na njenoj haljini rascvjetaše tisućama boja
Njeno lice kao sunce zasja, a oči kao dva čista izvora.
Na zagrljaj joj zamirisaše ruke
Ona koraknu bliže
Sunovratih se napokon u tišinu
u mir,
U spokoj
Stisnu me jako
„Idemo, mama”
Uzmem je za rukuMuk osta iza nas
Spuštene glave i pokoja suzaIziđosmo
Udahnusmo punim plućima
Pogledah u Nebo
Moj anđeo mi se nakloni i nestaNijemim glasom povikah za Njim
„Hvalaa!”
Foto: Gisela Merkuur; Pixabay
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
