Kad smokva propupa…
Sve što vidimo ili čujemo ostaje u nama
Previše je teških, tmurnih
Bilo je i previše dana
Premalo za ljepotu, za snove
Previše onih nekih ispraznih, u žurbi
Koje smo zaboravili živjeti i
Prošli su a nigdje nismo stigli
Ostali smo isti poput nekog zidnog sata
Na starom zidu umah do vrata
Kao kad srce kuca bez strasti i žara
U strahu da nas svi pa i život vara i
Bezbroj puta smo izišli a
Nismo ušli na vrata
Nije da nismo htjeli promijeniti sve
Ali se nismo sjetili od sebe krenuti
Predugo čekamo
Predugo smo čekali izići iz straha i
Zablude da nismo onakvi kako
Drugi su rekli
Netko smo i za puno više stvoreni
Osim da životarimo
Da se bojimo mraka i svake sjene
Takvi smo kakvi jesmo
Kakve su nas mnogi oblikovali
U kalupima pravila i zakona (kao i njih same)
Više podložni slušati nego misliti
Uvjereni u uvjerenja
Koja nismo sami smislili
Volimo biti na strani jednih ili drugih i
Malo pomalo prije nego i počnemo živjeti život već je prošao i ne znamo tko smo
Koji nam je cilj i koji smisao postojati
Sjećamo se nekih prošlih sretnih dana
Kao da i sada ne možemo biti sretni
Na drugačiji način ipak sretni
Sa sjetom i tugom starimo dan za danom i
Borimo se svim snagama da budemo
Kao i nekada slijepi na Ljepotu
Koja hoće da živi u nama
Previše smo osim lijepog dobili „s koljena na koljeno“ i ružnog… I tužnog…
Kao da je sreća rezervirana za nekoga, tamo
Ponekad je znanje dobro
Al’ još bolje kad možemo reći blaženo neznanje
I oni koji su nas čuvali…
Tužno je kad je mladost tužna
zabrinuta, stara
bez radosti, strasti i žara za životom
Koju gase i oduvijek su gasili tužni i
Nesretni ljudi
I koliko smo samo oprali puta ruke od
Nečega što ne želimo da nas se tiče
Koliko samo puta htjeli zatvorili usta
Porugom onomu koji viče u pustinji
Jer svijet šapata, tišine ne čuje
Svijet nemoćne ne voli
A kada zaboli
Boli one kojima možeš uzeti sve al’ dušu i srce nikada… Ne…
Oni bez srca ne znaju da žive
A živjeti srcem košta suza, znoja i krvi i
Ako želiš biti prvi služiti trebaš svima
Al’ iz Ljubavi; govorili su
Govore oni koji ni prstom nisu maknuli
Da bi se mijenjali i
Sišli s prijestolja ugode
Pod krinkom humanosti, dobra
Oduvijek se vode onom; zavadi pa vladaj.”
Ako nemaš stav ne vrijediš
Ako ti je stav voljeti i neprijatelje
Praštati u bescjenje
Smišljaju zamke kako da te uhvate
U pogledu, pokretu, riječi…
I tako u krug
U zemlji zabluda, predrasuda, osuda
Iz kapaljke srčemo trenutke sreće i
Nitko nas nikad usrećiti ne može
I neće bez nas samih
Samo previše lutamo
Premalo smo kod kuće
U tišini doma, u Hramu nutrine
Gdje se grle tijelo i duša i
Uče Slobodi
Trebamo vremena a
Puštamo da prolazi u strahu
Koji je samo projekcija onoga
Koji se najviše boji
Zloga koji je zarobljen
Sve što činimo, činimo iz revolta
Ili pak straha za sebe
Od svih prevareni, zbunjeni
Od previše onog što smo slušali
Čitali, proživjeli, vidjeli
Još tragači za onim za što bismo se držali
Kada gubimo tlo pod nogama
Od svih pošasti, bolesti, zloće
I prirode koja je onakva kakvu smo je učinili
I još se pitamo što se događa s drugima, s nama
Ipak ima, kao što oduvijek je bilo
Ljepota bivanja kad iziđemo iz sjene
Sva Ljepota koju želimo vidjeti i čuti
U čarobnoj granici nepremostivog što se zrcali u mirnoj vodi
U livadi sklada koji pripada zemlji, nebu i nama
U iščekivanju sljedećeg trenutka obraza okrenutog Suncu
Kad se tmasti oblaci navuku i
I u noći postoje oči koje vide tragove Ljepote neprolaznog…
A mi se samo tješimo i čekamo
Brzo će i ljeto
I doista kada smokva propupa… doći će…
Foto: i0.hippopx.com
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.