‘Nisam tražio čudo, nego Čudotvorca. I On je na meni izveo čudo: On mi se sam darovao, a uz to je došlo i čudo iscjeljenja!’ Kad se prisjetim svog bolesničkog iskustva, postanem svjestan: što je teža situacija, to sam zahvalniji što sam je nadišao, tim više cijenim Božju veličinu, njegovu nazočnost i pomoć.

Foto: Artur Voznenko; Unsplash 

Za mene je moje iscjeljenje bilo i ostalo pravo čudo, nakon mnogih neuspjelih terapija, kura i metoda liječenja. Svejedno bih htio zahvaliti svim liječnicima koji su za mene učinili sve što su mogli. Osjećao sam se kao najsretniji čovjek na svijetu.

Tražio Čudotvorca

Nisam tražio čudo, nego Čudotvorca. I On je na meni izveo čudo: On mi se sâm darovao, a uz to je došlo i čudo iscjeljenja! Konačno sam spoznao da postoji ljubeći Bog koji me cijeli moj život nosi u srcu; držao me je u njemu već kao bolesnog dječaka i uistinu mi je oduvijek želio samo dobro. Bog me ljubi, i to nutarnje i izvanjsko iscjeljenje pokazuje mi kakve dobre planove On ima sa mnom i da mu ništa nije nemoguće. Prije nego li je izliječio kraste moga tijela, uklonio je kraste s moga srca. U životu sam se uvjerio da se čovjek jako brzo navikne na dobre darove te ih počne uzimati zdravo za gotovo.

Time spoznajem da ništa ne smijem uzimati zdravo za gotovo, i to me čini zahvalnim za dobre stvari.

Svoje zdravlje nikada neću uzeti zdravo za gotovo. Pokušavam ne zaboraviti što mi je Bog učinio tako što mu svaki dan zahvaljujem za sve dobro koje mi daje. Zdravlje, uspjeh u poslu, financijska zbrinutost, sreća u braku i obitelji i uspješni odnosi s drugim ljudima krhki su i ne podrazumijevaju se sami po sebi. Svaki ih dan moram čuvati, zalijevati i njegovati kao rijetke biljke, i pri tome mi pomaže Bog. Ja sam samo upravitelj povjerenih mi dobara. Ništa mi od toga ne pripada i kad umrem, ostavljam ih iza sebe. Time spoznajem da ništa ne smijem uzimati zdravo za gotovo, i to me čini zahvalnim za dobre stvari.

Zahvalnost

Kad se prisjetim svog bolesničkog iskustva, postanem svjestan: što je teža situacija, to sam zahvalniji što sam je nadišao, tim više cijenim Božju veličinu, njegovu nazočnost i pomoć. Slično kao pri uspinjanju na brdo–što je uspon naporniji, to je pogled ljepši i veličanstveniji. Zahvalnost je poput škrinjice s blagom u srcu i u ruci. To blago želim čuvati i iz toga napraviti najbolje. Oslobađa me kad sam zahvalan za ono što imam, kad ne zavidim bližnjemu, kad se ne uspoređujem s drugima. Moram to blago dobro čuvati, ne dopustiti da mi ga ukradu. Nije uvijek jednostavno biti zahvalan, zahvalnost je uistinu rad na sebi.

Uvijek je bolje njegovati zahvalan i pozitivan stav nego negativan.

Ponekad nam se na putu ispriječe ogorčenost i očaj. Kad smo ogorčeni, živčaniji smo i brzo se naljutimo zbog sitnica. Primjerice, jednom sam stajao u supermarketu, u dugačkom redu na blagajni i ljutio se što dugo čekam. Odjednom, sinulo mi je da to vrijeme mogu iskoristiti korisno, tako da razmišljam za što sam u tom trenutku zahvalan. Iznenada sam došao na red i trebao platiti. Tako su prošle te minute, i iskoristio sam ih smisleno. Naravno da ne trebam biti zahvalan za svoje probleme, ali uvijek mogu pronaći ono zašto zaista jesam. Uvijek je bolje njegovati zahvalan i pozitivan stav nego negativan.

Iz knjige „Iz ove se kože može. Moje čudesno ozdravljenje“ autorâ Alexandera Eggera. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.