Na susret u Dugo Selo došla u očaju, a onda je molitelj rekao: ‘S nama je jedna mlada žena. Ona ima dar…’ „U posljednje dane, govori Bog: Izlit ću Duha svoga na svako tijelo…“ piše u Djelima apostolskim. I ovoj je gospođi istina Riječi Božje, koja je živa i djelotvorna, zaživjela u njezinu životu.

Foto: Unsplash; Eric Mok

Odmalena sam živjela i vjerovala da je Gospodin živ, kao i Majka Marija. Često kada bih nešto molila, molitva bi mi bila uslišana. Mislila sam da to rade svi ljudi, stalno, svaki dan i smatrala sam to nečim sasvim prirodnim. Spoznaja s kojom sam živjela omogućila mi je da imam veselo, sigurno i lijepo djetinjstvo. U jednom razdoblju mog života počele su se događati meni neobične stvari.

Spontano i prirodno

Počela sam primjećivati da mi sve češće, svakodnevno prilaze poznanici, pa i neki ljudi koje bih tek upoznala i započinju razgovor sa mnom. U tim razgovorima otvarali bi svoja srca, iznosili probleme, bolesti, loše sklonosti ili grijehe, strahove, boli, tuge i patnje. Jako sam suosjećala s njima, toliko da sam mogla osjetiti njihovu bol i patnju.

Nikako mi nije bilo jasno zašto to ljudi rade.

Kako su neki grijesi koje su mi govorili bili jako sramotni i ružni, čudila sam se zašto mi to govore i to me počelo previše opterećivati i plašiti. U tim sam trenucima od svega toga pomislila da ludim. Svaki dan se ponovno našao netko tko bi mi prišao sa svojim problemima. Nikako mi nije bilo jasno zašto to ljudi rade. Kada bih ih pitala kako to da mi to sve govore, uzvratili bi mi da im je ugodno i da imaju ogromnu potrebu da mi to sve kažu te da se nakon svakog razgovora osjećaju sve lakše i bolje.

U početku sam se osjećala ugodno, ali kada su se oni počeli vraćati i dalje se otvarati sve dublje i dublje, s vremenom mi je postalo sve teže i teže.

Doduše, moji su razgovori s njima uvijek bili moja svjedočanstva o mom odnosu s Gospodinom; svjedočila sam da je Gospodin i danas živ i kako Mu se oni mogu približiti i osjećati se ispunjeno i slobodno od svega čime su opterećeni, uživajući Božju zaštitu, sigurnost i sreću. Primjećivala sam da se redovito obraćam Gospodinu s molitvama za te ljude i njihove probleme, a da o tome nisam razmišljala. Učinila bih to onako, skroz spontano i prirodno. U meni je jednostavno postojala potreba za tim. U početku sam se osjećala ugodno, ali kada su se oni počeli vraćati i dalje se otvarati sve dublje i dublje, s vremenom mi je postalo sve teže i teže.

I sada se sjećam trenutka kada sam u svom srcu odlučila donijeti tu, lošu odluku…

U jednom trenutku su me njihovi posjeti toliko sablaznili da sam se obratila poznaniku koji je bio u jednoj zajednici u crkvi i objasnila mu kako me situacija u kojoj se nalazim plaši i da ne razumijem zašto mi ljudi sve to govore i dolaze. On mi je na to rekao neka ih samo uputim da čitaju Sveto pismo i odmaknem se od njih. Od sve situacije počela sam se psihički loše osjećati, pa sam ga odlučila poslušati jer sam imala osjećaj da ludim. I sada se sjećam trenutka kada sam u svom srcu odlučila donijeti tu, lošu odluku. Osjećala sam kao da je nešto otišlo od mene; mislila sam da sam dobro postupila.

Moj život više nije isti…

Kako su prolazili dani, primijetila sam da moj život više nije isti; u njega je ušlo nešto što do tada nisam nikada osjećala. Bilo je tu puno različitih osjećaja: nezadovoljstvo, neraspoloženje, bezvoljnost prema životu, poslu, brizi za djecu i muža, bolest u tijelu, ali i duši. I dalje su mi ljudi znali prilaziti i pričati o svojim situacijama, a ja kao da sam bježala od svega. Život u takvom općem stanju bio je za mene neprihvatljiv. Krenula sam tražiti pomoć od Gospodina svakodnevnim odlaskom na svetu misu, molitvom krunice, ispovijedala sam se i čistila od grijeha kako bi moj život ponovno imao svoj smisao. Vjerovala sam da mi je pomoć u Gospodinu, ali mi nije bilo jasno zašto mi ne odgovara na moje molitve. Tako sam jednoga dana slučajno čula za susret Kristofora u Dugom Selu.

I tada sam u duhu shvatila da me neka ‘viša sila’ pokušava zaplašiti kako bi me spriječila da odem tamo jer je tamo bio moj spas.

Osjetila sam silnu želju da odem tamo i sama pomisao da idem, davala mi je osjećaj velike slobode. Ali u meni je bio strašan strah koji me u tom odlasku sputavao. Odlučila sam se, usprkos strahu, boriti i otići na taj susret makar sam se cijelim putem do tamo gušila od straha kojem nisam znala razlog. Kako bih putem maknula pažnju s tog straha, koji me je doslovno gušio u grlu, u autu sam naglas pjevala: „Bog je sa mnom, ne bojim se ničega“. I tada sam u duhu shvatila da me neka ‘viša sila’ pokušava zaplašiti kako bi me spriječila da odem tamo jer je tamo bio moj spas.

Sama se nisam mogla spasiti

Kada sam stigla na susret, potražila sam svoje mjesto kako bih se ugodno smjestila, i u sebi sam se spremala ponovno u potpunosti predati svoj život Gospodinu, jer ga ja sama nisam mogla spasiti.

Predosjećala sam da je naposljetku nešto posebno.

Seminar je počeo, a prisutnost i sreća koju sam otpočetka osjećala bili su znak da sam na dobrom mjestu. Predosjećala sam da je naposljetku nešto posebno. Na red je došla molitva. Prepustila sam se sili Duha Svetoga i osjećala sam da je sa mnom. U jednom trenutku sam iskusila nešto predivno. Tada je molitelj rekao: „S nama je jedna mlada žena. Ona ima dar ozdravljanja i ona to sada osjeća na svojim rukama.“

Kako baš ja??? Tko sam ja? Čime bih ja to zaslužila?

U tom trenutku znala sam da sam to ja. Moje su ruke bile sklopljene na molitvu i bile su vruće kao najveća vatra. Imala sam zatvorene oči s vizijom svojih ruku u bijelom oblaku. Osjećaj je bio predivan i trajao je jako dugo, da ga se i sada sjećam. Bila sam nepomična i dugo sam ostala u tom položaju. Odmah sam bila svjesna da sam to ja i shvatila sam da se Gospodin sa mnom služio kako bi pomogao drugim ljudima, jer je On itekako znao da ja to želim, ali ja to nisam mogla shvatiti. Nisam znala da je tako nešto moguće i da se Gospodin i danas tako služi ljudima, običnim ljudima. „Hajde svećenicima, ali ja…“, razmišljala sam. „Kako baš ja??? Tko sam ja? Čime bih ja to zaslužila? Ja sam obična žena!“

Vratio mi se život, radost!

Nakon svega toga sam i dalje bila izgubljena i bilo me je strah to nekome reći. Nisam znala kako će ljudi reagirati. Mučila sam se još neko vrijeme, i tek kada sam to priznala drugim ljudima, otišla na ispovijed i priznala svoju situaciju svećeniku karizmatiku, koji je zajedno sa mnom slavio i zahvalio Gospodinu na daru, tada sam osjetila da me je Gospodin blagoslovio, ozdravio i vratio mi moj život i radost života kako bih mu mogla služiti u sve dane života svoga.

Svaka molitva, kao i svaka ljubav, donosi vlastiti plod u svoje vrijeme.

Danas se Gospodin sa mnom služi kada On poželi, a ja uživam u Njegovoj prisutnosti i radujem se blagoslovima koje daje ljudima na zemlji kada ga potraže. Stoji zapisano u Evanđelju po Mateju 7, 7-8: „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima, i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se.“ Riječ Gospodnja.

Nijedna molitva nije izgubljena. Svaka molitva, kao i svaka ljubav, donosi vlastiti plod u svoje vrijeme.

Za Book.hr svjedoči N.N. (Podaci poznati uredništvu.)

Svoje nam svjedočanstvo možete poslati  e-mailom na adresu: [email protected].