Foto: Phan Minh Cuong An; Pixabay
I što dalje?
O. Albert de Vogue, pišući o prvom koraku u obraćenju Alfonsa Gratryja, napisao je uvjerljive riječi, prije svega u njihovoj jednostavnosti. Kada je imao šesnaest ili sedamnaest godina, kada se javljaju pitanja o smislu života, Gratry, tada u internatu, ležao je na krevetu i prepustio se mašti: „Prvo se vidio kako je sjajno položio sve ispite i savladao sve seminare, dalje kako gradi uspješnu karijeru pravnika i političara, kako niže daljnje uspjehe i prima nagrade. Njegov san, mada ne posve altruističan, bio je moralan i idealističan: zastupao je pravdu, radio za dobro bližnjih, imao ženu i djecu koje je volio do ludila. No, u tijeku sna, svaku sljedeću sliku pratilo je uvijek isto pitanje: i što dalje? U jednom trenutku lice mu se smrknulo: slijedila je mirovina, starost, nemoć i odlazak voljenih osoba. Na kraju je bila smrt. Došavši do tog mjesta, shrvani Gratry shvaća bijedu svih uspjeha o kojima je sanjao. Nije vjerovao u zagrobni život. Sva njegova radost osuđena je neizbježno na propast smrti. To ga je otkriće dovelo do potpunog očaja. I tada se iz dubine njegove duše razlegao krik prepun gorčine, svojevrstan vapaj za Bogom u kojeg nije vjerovao.“
Je li moguće da svijet pripada samo onima kojima sve polazi za rukom? Zar su uistinu uspjeli oni koji su našli oslonac u ljudskoj ljubavi, profesionalnom uspjehu, u ispunjenju snova, u ljepoti svog tijela, u inteligenciji i vlastitim sposobnostima?
Tko od nas jednog dana svog života nije postao svjestan činjenice da i uz najsretniju igru sudbine svako od nas gubi. Pa zašto onda živjeti? Živi se kako bi se moglo živjeti vječno. Vječni život je život Boga. Kako bi se živjelo vječno treba ući u Božji život. U ovom životu treba učiniti sve kako bi se postigao život s Bogom. A prije svega učiniti sve kako ne bismo izgubili život vječni. Biti spreman sve napustiti kako ne bi izgubio šansu života vječnog. Sve na ovom svijetu je poput dima – prolazno. Sve prolazi, čak najvjernija ljubav i obećanja imaju svoj kraj i ostavljaju nas praznima. Kada u čovjeku gledamo ono što bismo trebali gledati u Bogu, nakon nekog vremena ostajemo u žednoj pustinji. Što tada? Prepuštamo se besmislu i ravnodušnosti, inerciji i sumnjama, jer smo ostali sami, napušteni, jer se tuđa blizina pokazala samo zabludom. Ne želim nabrajati sve razloge zašto se tako događa, želim samo posvijestiti i podsjetiti na evanđeoski savjet: što učiniti kako bi u pustinji, osamljenosti, udaljenosti pronašli ispunjenje druge vrste. Je li moguće da svijet pripada samo onima kojima sve polazi za rukom? Zar su uistinu uspjeli oni koji su našli oslonac u ljudskoj ljubavi, profesionalnom uspjehu, u ispunjenju snova, u ljepoti svog tijela, u inteligenciji i vlastitim sposobnostima?
Ima ljudi koji se usprkos uspjehu osjećaju poniženi i sami, i onih koji se unatoč porazima osjećaju poput plemića. Uspinjući se po ljestvici društvenog uspjeha, možemo…
Propovjednik piše: „Vidjeh sluge na konjima, a knezove gdje idu pješice kao sluge. “ (Prop 10, 7). Ima ljudi koji se usprkos uspjehu osjećaju poniženi i sami, i onih koji se unatoč porazima osjećaju poput plemića. Uspinjući se po ljestvici društvenog uspjeha, možemo izgubiti vezu s obitelji; postajući poglavari možemo izgubiti prijatelje; postajući slavni i popularni ne možemo si dopustiti biti ono što jesmo. No biva i tako da nas napuštanje žene ili muža otvara na Božju ljubav, da po neprihvaćanju i ismijavanju drugih otkrivamo kako zapravo i ne moramo uvijek uspjeti. Tko spava na podu, ne može spasti s kreveta; tko sjedi na prijestolju, otkriva strah od ismijavanja! Istina je da uz Presveto Trojstvo u nama vlada i ne-sveto trojstvo: bog prestiža, bog vlasti i posjedovanja i bog ugode. Sanjamo o njemu čak i onda kada službeno priznajemo druge vrijednosti: poniznost, služenje i odricanje. Po mom mišljenju nema smisla odustajati ako u zamjenu ne primamo neko sjajno obećanje. Ima li smisla samo ofenzivno i euforično ostvarenje uvijek novih snova koji se ionako na koncu rasplinu? Postoji li kakvo Božje obećanje koje se posebno tiče vlastitog udaljavanja od ovog svijeta, po ograničavanju svojih snova, ambicija, razuma? Zar poraz nije prilika za refleksiju, uronjenost i otkriće dubljeg smisla? Što s onima kojima ništa ne uspijeva? Zar ih je i Bog odbacio i za njih ništa nema? Nije li u konačnici sam Isus doživio usamljenost i odbačenost? Što je tada otkrio? Kako je izlazio na kraj s neuspjehom?
Nekada je potrebno povući se, pa čak i bez riječi, kada već riječi gube na značenju, a ustrajnost u svojom stavu znači odumiranje duše. Treba se povući kako bi se sačuvala čista savjest. Postoje takve veze koje zovemo bolesnima.
Destruktivno ropstvo
Ustrajanje u takvoj vezi čini da upadamo u destruktivno ropstvo. Dopuštamo da nas tko proguta kao muhu, kontrolira, ponižava, pogrđuje, ucjenjuje, guši pretje ranom brigom, da nas cijedi i naziva to ljubavlju! Jedini izlaz je okrenuti leđa i otići i tako se spasiti. Možda smo i mi bili nametljivi, nasilni, potpuno uvjereni da ljubimo… ali ako je netko otišao, nije li to možda znak da naša ljubav nije bila ljubav? I treba to prihvatiti, a ne se vrtjeti u krugu svojih predrasuda. Kukaju oni koji traže sve, samo ne Boga, jer Bog čeka na putu odricanja. Želiš prestati kukati sam nad sobom? Ne teži da se drugi oduševljavaju tobom, ostavi se snova o svojoj izvanrednosti i o uspješnom životu. (…)
Nastavak teksta pročitajte u knjizi „Odlasci“ Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
