‘Marinko, sinoć smo vidjeli Gospu!’ Marinko je bio među rijetkim odraslim osobama u blizini te djece koja su se od 24. lipnja 1981. svaki dan susretala s Gospom u Bijakovićima

Foto: Shutterstock

Marinko Ivanković čak je jedna od najvažnijih osoba prvih dana ukazanja u Međugorju, jer je on praktički po cijele dane bio s vidiocima, pratio ih svakoga dana na mjesto ukazanja na Podbrdo i natrag, vozio ih je, čuvao, razgovarao s njima. Osim njihovih roditelja, bio je zapravo među rijetkim odraslim osobama u blizini te djece koja su se od 24. lipnja 1981. svaki dan susretala s Gospom u Bijakovićima, predjelu malenoga hercegovačkog mjesta Međugorja.

Toga je jutra, drugoga dana ukazanja, 25. lipnja 1981., krenuo u Mostar sa svojom suprugom Dragom, a povezli su i Vicku Ivanković i Mariju Pavlović, djevojčice koje su živjele u neposrednom susjedstvu

Marinko Ivanković preplanuo je čovjek čvrste građe, oko 70 godina, izrazito bistra pogleda i snažnog stiska ruke.

– Svega se sjećam kao da je jučer bilo – rekao je dok smo sjedali na stolce u njihovoj blagovaonici, a izvana je dopirao zvuk motorne pile. On je te 1981. radio Autoremontu u Mostaru kao automehaničar i svakoga je dana u dvadesetak kilometara udaljeni Mostar na posao odlazio automobilom, vozeći često i susjede koji su išli na posao ili djecu u školu. Toga je jutra, drugoga dana ukazanja, 25. lipnja 1981., krenuo u Mostar sa svojom suprugom Dragom, a povezli su i Vicku Ivanković i Mariju Pavlović, djevojčice koje su živjele u neposrednom susjedstvu, a koje su išle u Mostar na produžnu nastavu zbog negativnih ocjena na kraju školske godine.

„Marinko, sinoć smo vidjeli Gospu!“

– Svako jutro, ljeti u pet sati, išao sam na posao. Imao sam Volkswagenov minibus. Onda nije bilo prometa ni automobila, pa je moj bus bio pun susjeda koji su radili u Mostaru, skupilo bi ih se petnaestak. Tako su toga jutra Vicka i Marija ujutro išle sa mnom na produžnu nastavu u Mostar i kada smo prolazili pokraj crkve, Marija kaže: „Marinko, sinoć smo vidjeli Gospu!“ – priča Marinko Ivanković.

„Marija, što se igraš s Bogom i Gospom, je l’ te to mater učila!“, rekao joj je strogo Marinko ošinuvši je pogledom.
„Nisam ja, Vicka je vidjela“, odgovorila mu je Marija, a Vicka je sjedila iza Marinka, na sjedalu do njegove supruge. „Vicka, je l’ istina?“, upitao je glasno Marinko.
„Jesam“, potvrdila je ona na tipičan način kako odgovaraju ondje u dijalektu.
„Pričaj nam što si vidjela i gdje si vidjela!“, gotovo joj je zapovjedio Marinko. Vicka mu je pomalo zbunjeno počela pričati kako je jučer poslijepodne Marijina mlađa sestra Milka, koju je majka poslala da stado ovaca dotjera kući, srela dvije djevojke iz susjedstva, Mirjanu i Ivanku, u podnožju Podbrda te da su njih dvije vidjele predivnu ženu za koju su odmah pomislile da je Blažena Djevica Marija.

Ivanka je prva vidjela Gospu, a zatim i Mirjana, nakon čega su krenule prema selu i susrele Vicku, koja je isprva pobjegla, a nakon što je srela dvojicu Ivana, ponovno se vratila među djecu

– Idući gore, na stotinjak metara od mjesta gdje je danas Zajednica Cenacolo, Ivanka gleda u brdo i kaže Mirjani: „Vidi Gospe na brdu“. U tom ju je trenutku Mirjana udarila po ramenu i veli: „Jesi glupa, igraš se s Bogom i Gospom“ – prepričava Marinko razgovor iz automobila prisjećajući se što su mu Vicka i Marija ispričale dok ih je toga jutra vozio prema Mostaru.
Ivanka je prva vidjela Gospu, a zatim i Mirjana, nakon čega su krenule prema selu i susrele Vicku, koja je isprva pobjegla, a nakon što je srela dvojicu Ivana, ponovno se vratila među djecu, koja su u strahu gledala u svijetlu pojavu žene na Podbrdu.

– Marinko, kad sam ja vidjela Gospu, ja sam se toliko preplašila, imala sam japanke na nogama, trčala sam kući i izgubila sam ih. Otišla sam u svoju sobu, molila sam, osjetila sam mir i odlučila doći natrag. Na istom sam ih mjestu našla: Ivanku, Mirjanu, Milku i dva Ivana – ispričala je Vicka susjedu Marinku Ivankoviću toga jutra na putu prema Mostaru, opisujući kako je Gospa u rukama držala malog Isusa i svojim ga velom otkrivala i pokrivala. A „dva Ivana“ koja spominje jesu Ivan Ivanković (20), najstariji među njima, koji je na Podbrdu bio samo toga prvoga dana, i Ivan Dragičević, koji će postati jedan od šestero međugorskih vidjelaca.

„Vicka, vjerujem ja tebi, ali kad si mi rekla da Ivan Dragičević vidi Gospu, ako mi on ispriča kao što si i ti, onda njemu vjerujem više nego vama stotinu djevojčica“

– Nakon toga rukama nas je pozivala da dođemo k njoj. Nitko se nije usudio doći k njoj te večeri – ispričala je Vicka Marinku, koji joj je tada rekao: „Vicka, vjerujem ja tebi, ali kad si mi rekla da Ivan Dragičević vidi Gospu, ako mi on ispriča kao što si i ti, onda njemu vjerujem više nego vama stotinu djevojčica“.
Marinko je, naime, vjerovao ponajviše Ivanu zato što je on, kako veli, bio jako ponizan i stidljiv mladić.

– Recimo, ako bih radio u polju i Ivan bi trebao proći pokraj mene i pozdraviti samo s „Faljen Isus“, on će pocrvenjeti u licu i krv će mu udariti u obraze od srama. Tako je on bio zatvoren – priča Marinko, koji je upravo u sramežljivosti i iskrenosti vidioca Ivana tražio potvrdu da se dogodilo nešto neuobičajeno prethodnoga dana i u što će moći povjerovati.

#medjugorje7

Iz knjige „Međugorje – Prvih sedam dana ukazanja”, autora Darka Pavičića. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr. 

Knjigu u izdanju „Pavičić izdavaštvo i publicistika j.d.o.o.” možete nabaviti u našem webshopu, ovdje. 

(Iz predgovora, Žarko Ivković)

Ponukan preporukom vatikanske komisije, poslužio se klasičnim novinarskim alatima te istražio što se u Međugorju događalo od 24. lipnja do 3. srpnja 1981. Koncentriravši se, dakle, na ishodište „međugorskog fenomena‟, razgovarao je s brojnim akterima, proučio mnoge relevantne izvore te napisao knjigu Međugorje – prvih sedam dana. Autor u njoj ni na koji način ne dovodi u sumnju svjedočanstva ni šestero vidjelaca ni ostalih sugovornika, a niti istinitost Međugorja. Ravnajući se prema filozofskoj misli da je istina samo jedna, a tu istinu čovjek mora stalno ponavljati jer se, kako je rekao njemački književnik Johann Peter Eckermann, „i zabluda stalno oko nas propovijeda‟, Pavičić rekonstruira događanja s početka međugorskih ukazanja te – prvi put na jednome mjestu – donosi sve potankosti i svu dramatičnost „nebeskog zahvata koji je snažno obilježio vrijeme u kojemu živimo‟. ovdje.