Foto: Pixabay, Aliaksandra
Pomirila sam se s Tobom. Hvala Ti što sam ponovno tvoja. Tvoja ljubljena. Zagrlio si moju sitnu dušu i učinio si je toliko velikom. Toliko važnom. Kako meni samoj, tako i drugima.
Putujem kući zajedno s Tobom. Nisam sama. Tvoja prisutnost uvijek je najbolje društvo.
Zapravo…
Htjela bih ti pisati o njemu, D.-u.
Koja je njegova uloga u mom životu?
Kada sam svojoj psihoterapeutkinji rekla da imam dečka, pogledala me i rekla mi je: „Ti nisi sretna.” Pročitala me. Kao slikovnicu. Nisam sretna, samo sam očarana time da sam nekome važna.
On me, kao, voli?!
Voli li me?
Ali ja njega ne volim istinski, onako iskreno. Ja nisam osjetila onu luđačku zaljubljenost. Napokon je došao netko kome sam važna, a ja sam hladna.
Jesam li se umorila?
Ne znam jesam li umorna, ali znam da sam mu neiskreno rekla da i ja njega volim. Ne želim da doživi ono što su meni radili i opet se mučim. Opet želim ostati dobra u nečijim očima, a na kraju, mrzit će me kao i svi prije njega.
Danima ga nisam vidjela. Iskra koja je i postojala, mislim da se ugasila. Slomila se napola. Nisam sretna! Nema tu budućnosti. Ponovno sam sama, usamljena.
Bože, zašto je to tako?
Zašto opet patim?
Ali, lako za mene, patit će i on. Naši su svjetovi previše različiti. Bojim se te različitosti.
Što će okolina reći?
Kada bi ljudi shvaćali težinu ovoga pitanja koje mi se mota po glavi, ne bi samo rekli: „Pusti okolinu, ljudi će uvijek pričati”, već bi mi pomogli, stručno!
Toliko sam opterećena sitnicama koji su se poput simptoma spojile u sindrom. Umorna sam. Imam dečka, a još više imam muku.
Nemam ja zapravo nikoga, nemam ni sebe. Izgubljena sam. Sama.
Putujem kući. U vlaku sam. Vlaku koji oslobađa i želim barem ovih dva i pol sata biti slobodna od svega. Hvala Ti što ne otvaraš vrata onda kada želim pobjeći. Hvala Ti što me snažiš, a na dnu sam. Prije par dana odgovorio si mi na sva pitanja, ali ja sam i dalje slaba i nevjerna. Sve mi se čini nemoguće i u samom se startu povlačim. Odustajem. Ništa mi ne pripada. Bojim se da ga ne povrijedim. I tako se moje laži kovitlaju u krug. Brzo i žestoko. Zaplela sam se i ne vidim izlaz. Možeš li mi Ti, molim te, pomoći?
Želim da mi pomogneš pronaći način da izađem iz ovog ludila. Moja je glava bolnica u kojoj su svi doktori dali otkaz. Nitko ne želi raditi.
Plaši me njegovo nevjerničko uvjerenje.
Je l’ moram imati posla s njim?
Bože, mogu li samo otići?
Prestati razgovarati s njime.
On nije Tvoj plan za mene?
Ulomak iz knjige „Četiri zida“ autorice Elene Jurković. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti, do 18. 12 po sniženoj cijeni od 35 umjesto 70 kuna, ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
