Piše volonterka Jelena Kovač. Foto: volonter Josko Modrić
U jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta
Tanzanija, zemlja je tropske ljepote i neobično bogate povijesti koja je formirala njen duh, njene stanovnike i njenu misiju na zemlji.
Čim kažem „misija“, odmah se sjetim dragog brata misionara don Ante Batarela.
Vjerojatno nikada ne bih dobila priliku otputovati u Tanzaniju da u njoj već više od 45 godina uspješno ne širi kršćansku ljubav i dobrotu moj brat, prijatelj i na neki način i kolega don Ante Batarelo.
Don Ante je zaslužio poseban i podulji osvrt, koji pišem u posebnom poglavlju…
Kad imaš dobru volju i zajednički cilj, barijera kod susreta nema
Zdenac je svojim misionarskim djelovanjem prisutan u Tanzaniji već više od 13 godina.
Sa Zdencem i njegovom predsjednicom s. Ljiljom povezao me upravo hrvatski misionar u Tanzaniji don Ante Batarelo. Oko pripreme mog puta u Tanzaniju često sam kontaktirala s. Ljilju, kojoj ovim putem zahvaljujem na strpljenju i ljubaznosti.
Upravo zahvaljujući njezinu nesebičnom strpljenju i ljubaznosti došlo je do putovanja u Tanzaniju i našeg prvog susreta u Zračnoj luci Zagreb.
U zračnoj luci, prvi doživljaji ljudi s kojima putujem, i sve ono što se može doživjeti na tom dugačkom, a kako se odmah na početku pokazalo, neobičnom i veoma zanimljivom putovanju.
U zračnoj luci uz s. Ljilju srela sam i ljude koji sebe požrtvovno predaju kroz misionarski rad volontirajući u udruzi Zdenac.
Marko, Josip, Nives, Mirjana i Dragana.
Kad imaš dobru volju i zajednički cilj, barijera kod susreta nema. Odmah sam osjetila lakoću druženja i neobičnu povezanost koja će u nastavku putovanja jačati i dobivati nove ljudske dimenzije prožete kršćanskom ljubavlju i razumijevanjem.
Sestra Ljilja, predsjednica Udruge Zdenac, djeluje kao misionarka već više od 33 godine i utemeljila je misionarske domove diljem svijeta. U suradnji s domaćom Crkvom i hrvatskim misionarima, osim u Tanzaniji djeluje u: Ekvadoru, Kubi, Venezueli, Ugandi, Kongu, Mozambiku i Nigeriji. Uspješno, strpljivo i veoma inteligentno vodi udrugu i kontrolira svaki detalj i potez, kako događaja, tako i svojih pomoćnika i ljudi s kojima se sreće. Odmah pri susretu prodorno me i malo duže pogledala kao da skenira tko sam i što sam. Dobro je, izdržala sam. (Smijeh)
Josip – Josko je Sinjanin, pravi Dalmatinac s autentičnim sinjskim mentalitetom. Vjeroučitelj je u osnovnoj školi u Bujama u Istri.
Samozatajni Marko je agronom s dubokim osjećajem za ljepote koje nam pruža priroda. Gotovo mističnom suptilnošću povezuje prirodne ljepote s Božjom ljubavi i svemogućom stvaralačkom moći. I list na stablu kad zatreperi, osjeti dah Božji.
Osmijesi
Putovali smo Turkish Airlinesom. Svi komplimenti turskoj zrakoplovnoj kompaniji: zrakoplov je udoban, osoblje ljubazno, posluga dobra.
Zračna luka u Istanbulu upravo je onakva kakvu zaslužuje ovaj čudesni grad; morski prozračna i svijetla s dahom dobrodošlice bosporskog mosta „Bosphorus Bridge“, koji je veza između Europe i Azije i simbol povezanosti i prijateljstva različitih naroda, vjera i običaja. U svakom trenutku i na svakom mjestu osjeća se turski duh i običaji; od toga kako su uređeni restorani, do osoblja zračne luke, njihove odjeće i načina kako susreću goste, njihova načina posluživanja i ponude…
Sestra Ljilja je već mnogo puta bila u misiji u Tanzaniji, a za Josipa, Marka i mene ovo je prvi put.
Moram priznati da sam prilikom ukrcaja za zračnu luku Dar es Salaam osjećala pritisak neizvjesnosti s dozom treme što me čeka i što ću sve doživjeti u, za mene nepoznatoj Africi, i u Tanzaniji.
Kod slijetanja i izlaska iz zrakoplova dočekao nas je lijep i neobičan prizor: imala sam osjećaj kao da se nebo i zemlja dodiruju i da su tako blizu jedno drugome da sa zemlje na nebo treba samo zakoračiti. Poslije ću ubrzo, kroz situacije i susrete s ljudima vidjeti zašto su ljudi i događaji u Africi i Tanzaniji upravo takvi kakvi jesu: otvoreni, ljubazni, susretljivi i uvijek nasmijani. Možda zato što su blizu nebu i suncu, jer kako protumačiti što tako stoički i s osmjehom na licu žive tako surovu stvarnost siromaštva i prirode koja im u mnogočemu nije naklonjena?
Odmah u prvim susretima u zračnoj luci Dar es Salaam bila sam više nego ugodno iznenađena. Opušteni, nasmijani susreću te kao da te već dugo poznaju. Od svakog na engleskome čuješ srdačno: „Welcome“ i „How are you?“ Potrebno je veoma kratko vrijeme da se osjetiš kao kod kuće, da si među svojima i da prestaneš primjećivati kako si okruženim tamnoputim stanovnicima Afrike.
Sve je jednostavno: od arhitektonske postavke zračne luke koja je nova i izgleda skromno, lijepo i usklađeno kako to i priliči mjestu gdje je sagrađena i ljudima koji ondje rade, do malog kafića, malog marketa od dvadesetak m2 na kome. Na marketu, gle neobičnosti, piše „Supermarket“. A možda i nije čudno: za male ljude duboke duše i otvorena srca koji su zadovoljni i s malim, i malo je veliko.
Iz međunarodne zračne luke Dar es Salam prešli smo u nacionalnu zračnu luku i odletjeli do grada Mbeya. Kratki put od dvjestotinjak metara od terminala do terminala, odnosno do nacionalne zračne luke, ograđen cvjetnim alejama kao i pogled na okolinu pružio nam je prve tropske radosti.
Stara mala zračna luka dočekala nas je dobrim duhom starice. Kao da nam je htjela ispričati tisuće priča koje je sačuvala u svom prostoru i svojim zidovima o ljudima koji su kroz nju prolazili kao i o događajima koje je doživjela. Možemo zamisliti koliko je tu neispričanih priča, od susreta turista do dolaska misionara, volontera iz raznih dijelova svijeta i drugih putnika koji ciljano a često i neciljano dolaze u Tanzaniju. Kroz nju je vjerojatno prvi put prošao i naš don Ante. Pozlatio mu se svaki korak. Kad sam vidjela kamo je došao, gdje živi i što je sve uradio kako bi pomagao ovim ljudima kojima je potrebna nasušna pomoć, zahvaljujem Gospodinu što je došao.
Do konačnog odredišta, odnosno misionarske župe don Ante, putovali smo malim skromnim lokalnim avionom. Ugođaj koji je pružao bio je takav da se Josko kraj kojeg sam sjedila nekoliko puta prekrižio i molio anđele i sve svece da nam pomognu da do odredišta dođemo živi i zdravi. Let je bio ugodan i bez greške.
Je li glava na mjestu?
Doživjela sam simpatičnu zgodu. Naime, iako je bilo jutro, stjuardese su uz vodu i kikiriki posluživale i vino. Kako smo Ante i ja Dalmatinci i „vinski“ ljudi, odlučili smo da, uz posebno ukusan afrički kikiriki uzmemo i njihovo tanzanijsko bijelo vino. Bilo je toliko dobro da sam se odvažila poći kod stjuardese i tražiti je repete. Dočekala me širokim osmijehom, gotovo da joj je bilo drago (možda joj se to dogodilo prvi put) da mi je onako širokogrudno napunila čašu.
Kad je sakupljala čaše, rekla sam joj da mi je malo mutno u glavi, vjerojatno od njenog vina, ali je zato osmijeh širok, na što je ona odgovorila još širim. Pri izlasku iz aviona ponovno uz osmijeh upitala me kako mi je glava i je li na mjestu. (Smijeh.)
Na izlasku iz zračne luke dočekali su nas jedan mladić i djevojka. Tek kad smo stigli do prve župe, Ujewa, kamo je prvi put došao i don Ante, saznala sam da je to župnik Romanus, a Imakulata je djevojka iz Tanzanije, fakultetski obrazovana volonterka koja radi za udrugu Zdenac.
I tek je tada uslijedilo iznenađenje, ukrcavanje u kola Hitne pomoći. Malo zabezeknuta, upitala sam zašto Hitna pomoć. I dobila sam odgovor: Zato da bismo putem prolazili sigurnije i brže. Kola Hitne pomoći s rotacijskim svjetlima nitko neće zaustavljati. Inače bismo umjesto dva sata putovali pet sati. Naše kovčege složili su na jednu ležaljku Hitne pomoći, dok se nas četvero zbilo sjedeći na drugoj ležaljci. S. Ljilja i župnik Romanus, koji je vozio, sjedili su sprijeda. Vožnja asfaltiranim, ali putem punim rupa bila je pravi doživljaj. Preskačući rupe na putu i zaobilazeći druga transportna vozila poskakivali smo s tvrdog sjedala.
Vozila koja smo sretali na putu, od osobnih vozila do malih lokalnih autobusa i čudnih taksija posebna su priča, što možete vidjeti iz Joskovih fotografija.
Umjesto očekivanih sat, sat i pol, za prelazak udaljenosti od 117 kilometara trebalo nam je skoro tri sata. Prizori koje smo vidjeli za vrijeme putovanja, šokantni su. Male skromne barake s limenim krovovima na tropskoj vrućini, neuređene straćare razbacane po malim prašnjavim uzbrdicama uz tu i tamo koje stablo nedovoljno za potrebnu hladovinu. Do svojih skromnih domova se uz prašnjave stranputice uspinju žene i muškarci odjeveni na svoj afrički način, čini se takvim korakom kao da ih težina života ne ometa da dođu do topline svog skromnog doma. Dom je dom ma kakav bio, no mi koji živimo u luksuzu naših domova ne možemo niti naslutiti koliko su ovi afrički domovi siromašni.
Muškarci pile i cijepaju drva, grade nove kućice (iste kao one postojeće), uz građevinske izvodeći i nužne zanatske radove. Žene u šarenoj odjeći, nose na svojim glavama lonce (vjerojatno pune vode), boce vode, košare s voćem tako složenim kao da na glavi nose ikebane. Hodaju dostojanstveno i uspravno prkoseći surovosti života. U toj pustinji šarenilo odjeće na ljudima i boje voća na glavi činili su mi se kao hodajući vrtovi raznolikog cvijeća. Možda ovako izgleda raj na zemlji: pun sunca, šarenila, voća i zmija koje vrebaju na svakom koraku. Tu treba izdržati i ostati svoj, ostati Božji čovjek, oduprijeti se nagovaranju zmije i izazovu slatkog zrelog voća. Improvizirane tržnice s domaćim voćem i povrćem, bazari s odjećom i svim ostalim što se može naći na bazarima također su cijela jedna priča. Što sve, pored uobičajenog, u svojoj ponudi nude te barake-straćare teško je opisati. Mi koji nismo okusili takav život, to teško siromaštvo, ne bismo to znali prihvatiti. Ali oni nas tjeraju da o njima razmišljamo i da se pitamo: kako i zašto? Da sebi postavimo niz pitanja na koja nemamo odgovore, jer ono što mi imamo i ovo što smo sreli ovdje, međusobno nije usporedivo, a mi se žalimo i kukamo, dok su oni dobrodušni i nasmijani.
Koliko god to na prvu nelogično zvučalo, oni su sretniji od nas. Je li odgovor u tome da sreća nije u bogatstvu nego u čistoći duše i otvorenu srcu, u prihvaćanju Božjeg u ovozemaljskim uvjetima, u iskrenoj zahvalnosti na svemu što mi je Bog dao?
Vjetar koji je mjestimice kovitlao pijeskom i podizao gustu prašinu kao da je htio sakriti svu tu bijedu od naših očiju, onako kako se slabost nastoji zaštititi od snage, siromaštvo od bogatstva. Kao da su nam oblaci prašine, skrivajući stvarnost, htjeli reći: Malo odmorite svoje oči, vi ionako to ne možete shvatiti i prihvatiti do kraja.
Karibu! Dobrodošli!
Nakon gotovo tri sata toga neobičnog putovanja stigli smo do župe Rujwa, gdje smo pored župne crkve ušli u skromni ali ugodni župni dom. Tu nas je srdačnom dobrodošlicom (uz široke osmijehe razabirali smo samo Karibu, Karibu, Karibu…), dočekao naš „vozač“, župnik Romanus sa svojim pomoćnicima i pripremljenim ručkom. Na stolu skromna ali raznovrsna afrička jela. Na sredini stola – krug koji se okreće dok dođeš do jela koji želiš uzeti.
Uz ugodno, gotovo domaćinsko čavrljanje s našim domaćinima (o njima više u drugom članku) razišli smo se u sumrak afričkog zalaska sunca i plavetnilo neba išaranog žarkim bojama bijelo-plavih oblaka, uz lagani povjetarac koji je ublažavao valove tropske vrućine.
Gotovo opijeni od umora uz to nebo išarano bojama predvečerja i zapljuskivano vrućinom otišli smo na počinak prepuni doživljaja i misli.
Uz taj vrtlog doživljaja i košara misli usnula sam dubokim snom ponavljajući molitvu:
„Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!“ (Mt 5,3.6)
Jelenina iduća javljanja iz Tanzanije slijede uskoro…
Sjedište udruge „Zdenac“:
I.G. Kovačića 39, HR-10370 Dugo Selo
Ured u Splitu:
A. Petravića 1, HR-21000 Split
tel/fax: +385 21 377 572
mob: +385 95 871 6069
e-mail: [email protected]
Žiro račun / IBAN:
HR9023400091110984714
PBZ banka
Uplata iz drugih država:
SWIFT: PBZGHR2X
IBAN: HR9023400091110984714
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
