Isus joj je ponovio: „Znaš li da sam tvoj život ja i samo ja?“ Kad bi joj se govorilo o njezinu načinu života, skretala bi razgovor, nije željela biti predmetom znatiželje.

Berta Petit

Tridesetpetogodišnji post

Bertine su se patnje međutim nastavile: srčane krize, čir na želucu, upala pokosnice potkoljenične kosti itd. Godine 1908. iskazuje se i potpuna intolerancija na hranu, a imala je svega 38 godina. Njezin želudac uvijek je bio osjetljiv. Liječnici su već godinama prepisivali različite lijekove, koji su, zapravo, pogoršavali njezino stanje. Jednog su joj dana izvršili ispiranje želuca, što se je pokazalo nesretnim i izazvalo je čir, od kojeg se više nije izliječila. Često se je postavljalo pitanje pati li službenica Božja od gladi. Ne, umjesto toga razdirala ju je žeđ, ali se nije žalila na nedostatak hrane. Njezina težina nije uopće varirala te, iako je odavala dojam krhke i osjetljive osobe, nije bila nimalo mršava.

Od svoje 38. do 73. godine živjela je od jedne šalice crne kave ujutro – koju bi povratila nakon otprilike jednog sata, od malo bijelog vina poslijepodne i uvečer prije odlaska u krevet, od jedne čaše limunade (sok od pola limuna). Pred kraj njezina života i s obzirom da su joj slabjele snage, božanski je Učitelj od nje tražio da pokuša pojesti jedan čvrsti obrok. Berta se, zbog poslušnosti, prisiljava uzeti svaki dan malo pirea od mahuna.

„Tvoja hrana sam ja“

Podnosila je samo euharistijski kruh i prava glad koju je osjećala bila je ona za tom božanskom hranom. Jedno kašnjenje svećenika koji joj je davao jutarnju svetu pričest bilo je za nju mučenje, a Veliki petak postajao je pravi dan agonije.

Možda bi, zahvaljujući potpori svojih moćnih zaštitnika, bila mogla postići da se može pričestiti i na onaj dan, ali zbog duha mrtvljenja nije to htjela tražiti. Kad bi joj se govorilo o njezinu načinu života, skretala bi razgovor, nije željela biti predmetom znatiželje. Nije uzimala nikakvu hranu, osobito na putovanjima i pri boravku u hotelima. Često je molila božanskog Učitelja da joj postojanje učini „normalnim“, upravo zbog otklanjanja indiskretnih znatiželja i zločestih nagađanja. „Tvoja prava hrana sam ja“, bio joj je rekao Isus na početku njezina posta, zabranjujući joj da nastavi činiti uzaludne napore u pokušavanjima uzimanja krute hrane. I u Loretu, 1910. godine, Isus joj je ponovio: „Znaš li da sam tvoj život ja i samo ja?“ Naravno, to uobičajeno stanje posta samo po sebi ne dodaje ništa Bertinoj svetosti. Tako je Bog htio i nije na nama da raspravljamo o Božjim postupcima. 30. ožujka 1916. Isus joj reče: „Htio sam biti tvoja jedina hrana jer se tako sviđa mojoj ljubavi i jer je to moja volja.“

Iz knjige “Berta Petit i pobožnost Prežalosnomu i Bezgrešnomu Srcu Marijinu” Irene Corona. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.