Bog joj je govorio i ona je govorila Bogu Tomu Božjem zaposjedanju nije bilo prekida, već se ono obnavljalo svakog dana i tijekom mnogo godina bez ikakve iznimke

Foto: Pixabay

U veljači 1936. Berta je bila podvrgnuta veoma bolnoj operaciji na jednom prstu. Zahvat nije polučio nikakav učinak, već se je bolest proširila i na ostale prste. Nemogućnost upotrebe ruku učinila je da ona više nije bila u stanju održavati korespondenciju s mnogim dušama koje su joj se obraćale za savjet i utjehu.
Berta se je bavila i kulinarstvom, umijećem za koje se je bila specijalizirala, iako ona sama više nije dirala hranu, čiji joj je miris izazivao mučninu. Mnogi su cijenili obroke koje je pripremala, pa je i na taj način Berta sijala oko sebe radost i bližnjega činila zadovoljnim.

Čim bi primila svetu pričest, Berta bi se oslonila na jastuk, zatvorila oči, spojila ruke i ostala nepomična kao kip

Iako se je za jednog boravka u Louvigniesu (srpanj – kolovoz 1936.) malo oporavila, ipak nije mogla odlaziti na Svetu Misu u župu. Dobri župnik donosio joj je svakog jutra svetu pričest u krevet: Isus je bio njezin život! Čim bi primila svetu pričest, Berta bi se oslonila na jastuk, zatvorila oči, spojila ruke i ostala nepomična kao kip.
Moglo ju se dirati, upućivati joj riječ, ali više ništa nije zamjećivala, jer više nije bila od ovog svijeta. Bog joj je govorio i ona je govorila Bogu. Ponekad bi sišla jedna suza iz njezinih zatvorenih očiju, njezina bi fizionomija poprimila patnički izraz, a onda bi se odjednom njezino lice rasvijetlilo i zanosan bi osmjeh treperio na njezinim usnama.

Ponekad bi priznala koliko je bilo teško osjetiti kako se realna prisutnost udaljava od nje, da bi učinila mjesta tužnim realnostima života

To stanje trajalo je oko tri četvrt sata. Malo-pomalo uspostavila bi kontakt sa svijetom, u početku usmenom molitvom – vidjelo se to po micanju usana, a zatim s patnjom koja bi, čim bi se povratila, zavladala njome, ponovno si uzimajući sva prava. Ponekad bi priznala koliko je bilo teško osjetiti kako se realna prisutnost udaljava od nje, da bi učinila mjesta tužnim realnostima života. Željelo bi se izbjeći njezinu pogledu da bi ju se duže ostavilo nadnaravnome, ali Berta to ne bi htjela, jer je znala da ju je njezina dužnost čekala drugdje.

Tomu Božjem zaposjedanju nije bilo prekida, već se ono obnavljalo svakog dana i tijekom mnogo godina bez ikakve iznimke.

Iz knjige “Berta Petit i pobožnost Prežalosnomu i Bezgrešnomu Srcu Marijinu” Irene Corona. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.