Pater Stjepan Ivan Horvat u životnoj ispovijesti: Posjet Marijanu Arharu donio mi je odgovor… Od buntovnog dječaka, mladića koji je provodio večeri u izlascima i na stadionu s Ultrasima, depresivnog mladog čovjeka kojeg je potresla smrt prijatelja, i kojeg nijedan posao nije mogao zadržati, do misionara Krvi Kristove. Pročitajte ispovijed patera Stjepana Ivana Horvata

Foto: Stjepan Ivan Horvat, Facebook

Jedan od omiljenih hrvatskih svećenika na društvenim mrežama, pater Stjepan Ivan Horvat, misionar Krvi Kristove u intervjuu za portal Bitno.net otkrio je svoju životnu priču: put od buntovnog dječaka iz Vinkovaca, navijača Cibalije, depresivnog mladića koji je često mijenjao poslove do pronalaska svog životnog poziva – biti svećenik.

Djetinjstvo i mladost u Vinkovcima

Ivan je odrastao u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, u kojoj je majka „posebno držala do vjere“, a braća su ministrirala. „Zanimljivo je da su moja braća govorila da ih privlači svećenstvo, ali ja baš nisam bio vezan uz Crkvu niti sam ikada ministrirao. U mojoj obitelji se nije previše razgovaralo o vjeri i odnosu s Bogom niti se navečer molila krunica. Kao dijete sam svake nedjelje odlazio na misu, skupio nekoliko lijepih uspomena na Crkvu, posebno na danas pokojnog fra Iliju Miškića, ali to nije bilo dovoljno da se nakon krizme zadržim u crkvenim klupama“, priznaje.

U pubertetu je večeri provodio u izlascima, a pridružio se i navijačima Cibalije, tzv. Ultrasima, pa je vikende provodio na stadionima. Nije, kako kaže, bio huligan, kao ni njegova ekipa navijača, ali znali su se zakačiti s policijom. Završio je srednju tehničku školu, koju je upisao na nagovor roditelja. A kako je interes za učenje bio minimalan, maturirao je s dvojkom, čisto da prođe.

Probao je i drogu, ali, na svu sreću, kako kaže „odnos prema roditeljima, odnosno strahopoštovanje prema obitelji, spasilo ga je da ne ode predaleko u bilo kojem smislu”.

Pokušao je s fakultetom, ali odustao nakon nekoliko tjedana, a potom idućih pet godina selio s posla na posao. Bio je monter klima uređaja, radio u PVC stolariji, kao dostavljač, u rasadniku, električar u tvornici… Niti jedan od tih poslova ga nije zadovoljavao. Uvijek je tražio nešto više.

Smrt prijatelja i depresija

U Ivanu su se do 23 godine života nakupile brojne frustracije. Njegovi prijatelji su napredovali, ženili se, kućili, smirivali, a on je od 16 godine živio jednakim besmislenim životom. „Veliku ulogu u mojem životu odigrala je vojska. Tamo sam naučio da moja djela imaju posljedice. Posvađao bih se sa zapovjednikom ili bih se odbio brijati ili čistiti čizme, pa bi zbog toga svi bi bili kažnjeni. Odlučio sam se mijenjati zbog drugih… Pristao sam raditi besmislene stvari, poput ravnanja posteljine telefonskom karticom, samo kako ne bih druge uvalio u probleme“, svjedoči.

Za vrijeme služenja vojnog roka dogodila se tragedija. Jedan njegov prijatelj je završio život u 24. godini. „Taj događaj me je jako pogodio. Počeo sam razmišljati o smislu vlastitog života. Htio sam se promijeniti, no nisam znao odakle početi…“, kaže. Međutim, umjesto nekog pozitivnog pomaka, Ivan je počeo upadati u ozbiljnu depresiju. Danima je ležao u krevetu, potražio je liječničku pomoć i završio na tabletama za spavanje i smirenje. Sebe je počeo doživljavati kao izgubljen slučaj, osobu bez ikakve budućnosti.

Kada su njegovi roditelji uvidjeli da Ivan nije dobro, organizirali su obiteljsko okupljanje. Tada se dogodilo nešto presudno – Ivanova majka je zaplakala. „Bio je to trenutak koji je Bog iskoristio da probije granicu u mojem srcu. Majčine suze su mi presudile…’“.

Misionari Krvi Kristove

Na internetu je naletio na stranice Misionara Krvi Kristove. Na stranici je pisalo nešto tipa: ‘Ako želite razgovarati sa svećenikom, nazovite ovaj broj…’ Premda, kako govori, nije znao zašto bih i o čemu razgovarao sa svećenikom, bez puno razmišljanja je nazvao. Javio se pater Zbigniew. Ivan mu se otvorio. Svećenik ga je na kraju razgovora pozvao u posjet samostanu Misionara Krvi Kristove u Zagrebu.
Nakon ovog razgovora odjurio je prema crkvi, javio se jednom franjevcu i zamolio ga za razgovor. Pamti samo kako je u jednom trenutku shvatio da svećenik želi što prije završiti razgovor. Zbog toga se idućeg dana javio drugom svećeniku – fra Augustinu Kordiću.

„Fra Augustin je odigrao ključnu ulogu u mojem obraćenju. Kod njega sam se nakon dugo godina, točnije od krizme, ponovno ispovjedio i počeo svakodnevno odlaziti na svetu misu“, kaže. U početku se pomalo sramio svojeg obraćenja. Htio je samo započeti novi život bez da se nekome mora opravdavati i nije se znao nositi sa zbunjenim pogledima bakica kada bi u crkvi stao u red za svetu pričest.

Ubrzo je prihvatio poziv patera Zbigniewa i posjetio je redovničku zajednicu Misionara Krvi Kristove. Otišao je na jednu duhovnu obnovu i ostao cijeli vikend kod misionara.

Ivan je odlučio kako neće produžiti ugovor u firmi gdje je tada radio i da se prije ili kasnije vraća u Zagreb. „Obitelj je bila iznenađena jer sam se iz samostana vratio sretan i ispunjen, a depresiji nije bilo ni traga. Ustvari, osjetio sam da moj život napokon ima neki cilj. Zbog toga je depresija nestala. Okupio sam svoje društvo i zaneseno im prepričavao sve što sam doživio u Zagrebu. Podijelio sam im krunice i molitvenike. To ih je čudilo“, kaže. Međutim, kako je prijetila mogućnost da bi se mogao vratiti starom načinu života, Ivan se htio što prije vratiti u Zagreb i neko vrijeme tjedan, dva, tri boraviti kod misionara. Zbog toga je ubrzo ponovno otputovao Misionarima Krvi Kristove i započeo „samostanski život“.

„Nisam poznavao molitveni život, ali ja sam duboko u sebi znao da želim biti misionar, iako mi je to bilo teško priznati. U samostanu mi je bilo predivno, pa sam se zadržao puna tri mjeseca“, kazao je za Bitno.net.

Susret s Marijanom Arharom

Prilikom slučajnog posjeta svećeniku egzorcistu Arharu u Sloveniju, gdje je išao s jednom obitelji koja je imala dogovoren razgovor, shvatio je da istinski želi biti svećenik.

Naime, ovaj stariji svećenik je među brojnim vjernicima, iako to nije bilo dogovoreno, izdvojio upravo Ivana i pozvao ga na razgovor. Mladić mu je ispričao svoju prošlost. Svećenik ga je iznenadio pitanjem želi li biti svećenik. Ivan je odgovorio bez previše promišljanja: „Pa, želim!“ Stariji svećenik je tada ustao i očinski ga zagrlio.

Na putu prema Zagrebu Ivan je shvatio kako je toga dana samo prvi put na glas izgovorio želju koja mu je bila dugo na srcu.

Cijeli intervju i životnu ispovijest patera Stjepana Ivana Horvata pročitajte na portalu Bitno.net.

Book.hr

Preporučamo:

U biblioteci Figulus možete pronaći knjigu „Pozovi me“, o životu svećenika i egzorcista pok. Marijana Arhara. 

Više o knjizi možete saznati ovdje. Kupiti ju možeš ovdje.