Vjerujem da je svatko od nas doživio trenutke u kojima nam je bilo sasvim jasno što trebamo učiniti, a što ne. Ili možda pak trenutak, kada smo dobili poticaj da nešto napravimo, ne znajući zapravo zašto, a ni kako…
Bog je od početka ljudske povijesti govorio čovjeku na različite načine. Nekim se pojedincima (Abrahamu, Mojsiju i drugima) obratio izravno im govoreći, dok je nekima progovarao preko svoga Duha.
Bog želi doprijeti do ljudskoga srca
Ono što možemo zamijetiti jest da Bog treba čovjeka i da želi doprijeti do njegova srca. I danas ‘tinja’ ta Božja čežnja, jer nas Bog istinski ljubi i ima plan za naše živote. S druge strane, Bog nam je darovao slobodu, da sami odlučimo želimo li surađivati s njim, ili ne.
Što nas priječi u prepoznavanju Božjega glasa?
Da bismo mogli čuti što nam Bog govori, trebamo biti otvoreni poticajima njegova Duha. U tome nas mogu spriječiti naše nutarnje ‘blokade’, nedostatak vjere i povjerenja, ali i nedostatak poniznosti.
Nutarnje su rane uzrokom naših strahova i blokada
Nutarnje se blokade odnose na sve ono što smo tijekom odrastanja potisnuli u svoju nutrinu. Te se blokade manifestiraju kao ‘rane’ koje pak uvjetuju mnoge strahove, nepovjerenje, i sl. Da bismo ih se oslobodili, potrebno je vratiti se u prošlost i prisjetiti se događaja koji su na nas utjecali; trebamo provjeriti jesmo li oprostili onima koji su nas povrijedili i onda predati sve rane Bogu da nas liječi i oslobađa. Sakramentalni je život najsigurniji put do nutarnjega ozdravljenja.
Najveća je greška proiciranje međuljudskih odnosa na odnos s Bogom
Nedostak vjere i povjerenja, također nam mogu otežati osluškivanje onoga što nam Bog govori. Spomenuti su nedostatci posljedice toga da mi naša iskustva s ljudima, posebice ona negativna, nesvjesno proiciramo na Boga. Naši su ljudski odnosi nesavršeni, jer smo i mi nesavršeni, ali Bog je savršen u svojoj ljubavi i brizi prema nama. Obećao je da nas nikada neće ostaviti niti nas napustiti. Išao je toliko daleko, da je umro za nas. Upravo nam ta istina treba ojačati vjeru i pouzdanje u Boga.
A ‘što ako’?
Kao zadnju ‘blokadu’ navela sam nedostatak poniznosti. Bog govori vrlo jednostavno i tiho. On nas usmjereva, potiče i govori kroz naše nutarnje porive. Problem je što mi očekujemo nešto ‘veliko’ i k tome čekamo neke posebne znakove koji bi potvrdili ono što naslućujemo. Božji je glas vrlo lako prepoznati. Neki od popratnih znakova jesu mir, jasnoća i istinjski nutarnji poriv da nešto učinimo, ili pak ne učinimo, ovisno o čemu se radi. Ako vjerujemo, izbjegavat ćemo pitanje ‘Što ako?’, jer pouzdanje u Boga rezultira potrebnom jasnoćom. Sve je vrlo jednostavno, samo je potrebno vjerovati.
Bog ti i danas govori. Potrudi se otvoriti put njegovu glasu u svom životu, jer samo ćeš tako moći živjeti ispunjenijim i smislenijim životom.
