Foto: Pixabay
Bog je izuzetno dobar za nas, jer predviđa naše padove i izopačenosti. Tako je bilo s Mojsijem. Bog je predvidio nevjernost Izraela, zato je pozvao Mojsija da bi se zauzeo za narod. Bog se u Bibliji ponekad pojavljuje kao onaj koji kao da postupa protiv sebe samoga, da bi nas poštedio. Tako je bilo s našim Kristom, njegovim Sinom, sinom Mirjaminim – Isusom. On je uzeo na sebe sve naše grijehe, da bismo dobili od njega Duha Svetoga, po kojem imamo slobodan pristup k Ocu.
… zasnovana – po naumu o vjekovima – u Kristu Isusu Gospodinu našemu. U njemu, s pouzdanjem po vjeri u njega, imamo slobodan pristup. (Ef 3, 11 – 12)
Što to znači „slobodan pristup“? Parresia na grčkom jeziku znači ‘otvorenost’, ‘pristupačnost’, ‘povjerenje’, ‘bez ikakvih paravana pretvaranja’, ‘bistrina“, ‘sloboda govora’. (Etimologijski: pan, pas – ‘sve’ + to rhema – ‘riječ’, ‘izraz’, ‘fraza’, ‘tema’; phesis – ‘govorenje’, ‘izjava’, ‘govor’, ‘govoreći za nekoga’). Taj izraz sugerira dakle da Bog želi imati među nama ljude s odvažnim pristupom. Takav je bio Mojsije, i iznad svega Isus. To su oni koji ništa ne skrivaju, sve govore, povjeravaju se s povjerenjem, s iskrenošću. To znači da između Boga i Mojsija nije bilo razgovora poput: „priliči“, „ne priliči“, nije bilo formalnosti, konvencija, pristojnosti, uljudnosti, ceremonija, etiketa, ukočenog savoir vivre. Sve su si govorili izravno u oči.
Ako se tko žali da ne čuje riječ Božju, neka prvo razmisli je li on Bogu sve povjerio, neka razmisli o tome priča li uopće s Bogom o svemu i kakav ima s njim odnos
U citiranom fragmentu neobično je poticajna neposrednost Božjeg i Mojsijeva razgovora – oslovljavali su se na ti. Jedino netko poput Mojsija, tko sve povjerava Bogu, može računati da ga Bog u svemu sluša, ali je i tako nekom poput Mojsija Bog sve povjerio. Ako se tko žali da ne čuje riječ Božju, neka prvo razmisli je li on Bogu sve povjerio, neka razmisli o tome priča li uopće s Bogom o svemu i kakav ima s njim odnos.
Nakon gotovo četrdeset dana boravka Mojsija na brdu Horeb (horeb znači ‘razrušeno mjesto, uništeno od sunca’, što upućuje na klimu koja uvjetuje najbolju razinu razgovora), Bog je naglo prekinuo diktiranje zapovijedi Mojsiju i promijenio je temu, informirajući ga o odstupanju u logorištu. Napravili su tele i orgije su zamijenile religijsko svetkovanje. Mojsija je vidno uznemirilo što je Bog rekao, da nije mogao izvući riječi iz sebe. U nekim tumačenjima Milenijske Biblije na tom mjestu Bog se obraća Mojsiju ovim riječima: „Dozvoli mi, da se moj gnjev rasplamsa.“
Bog straši Mojsija, da bi u njemu probudio veću brigu za narod od one koju je dotada imao
Jednom sam nekomu čitao taj tekst i pitao sam ga što misli o Bogu koji Mojsija moli da mu dopusti da uništi Izrael. Ta mi je osoba odgovorila da je Bog veoma ponizan čim čovjeka moli za dopuštenje. Ali treba još nešto nadodati: obratiti se Mojsiju tako izravno, a istovremeno očigledno odbaciti njegovu molbu, bio je pokušaj Boga da u Mojsiju izazove nagomilavanje odlučnosti. Da bi u njemu probudio brigu za Izrael, Bog je koristio određenu taktiku odnošenja prema Mojsiju, pretvarajući se da želi uništenje naroda. Mojsije je također upotrijebio sve moguće poteze da bi ga uvjerio da promijeni stajalište. Naprimjer, neprestano je govorio Bogu: „To je tvoj narod!“ To je bilo lukavo, jer samo ako je to Božji narod, onda se Bog mora za njega brinuti kao za sebe samoga. To je prijateljska provokacija. U stvarnosti, Bog straši Mojsija, da bi u njemu probudio veću brigu za narod od one koju je dotada imao. Zato je u idućem, jedanaestom retku napisano da je kao rezultat toga što je Bog odbijao Mojsijeve molbe Mojsije jače molio!
Povremeno se tako događa između supružnika da žena, kada vidi muža da je zauzet čime, a želi ga isprovocirati da obrati pozornost na nju i obznani joj ljubav, govori mu: „Ti mene sigurno ne voliš.“ Pravi se da je tužna, ali tako se zaista nada da će čuti riječi ljubavi. Također govori: „Ti me više ne voliš, mužu“, ali kradom oka gleda na njega i očekuje izjavu koja će opovrgnuti njezinu očitu sumnju. Bog je u Mojsiju htio ojačati skrb o Izraelu, da bi briga o Izabranom Narodu bila veća nego ona roditelja o djetetu.
Puno ih krivo tumači tvoje odbacivanje, neispunjene molbe i lome se. Zaista potičeš, naizgled odguravajući. Staza vjere je paradoksalna staza, put suprotnosti
Ako želiš, Gospodine, da naša molitva bude veća i uspješnija, naizgled nas odbacuješ, praviš se da ne slušaš. Ako želiš dati bunar s izvorom žive vode, nećeš ispuniti molbu o vrču koji je jedva napunjen – kao u primjeru Samarijanke. Ako želiš dati požar ljubavi, nećeš slušati preklinjanja samo za iskru! Ako želiš dati palaču, nećeš ispuniti molbu za šator. Ako želiš dati nešto veliko, odbijat ćeš podariti nešto malo. Puno ih krivo tumači tvoje odbacivanje, neispunjene molbe i lome se. Zaista potičeš, naizgled odguravajući. Staza vjere je paradoksalna staza, put suprotnosti.
Poslušnost Bogu
Bog je još prije vidio da ljudi, zabrinuti Mojsijevom odsutnošću (nije ga bilo gotovo četrdeset dana), neće izdržati i iz straha će zahtijevati jamstvo sigurnosti, objekt koji će im promijeniti monotoniju u pustinji. Zbog toga su prišli Aronu i zahtijevali oblikovanje teleta: „Arone, napravi nam takvo telešce, da bismo se mogli pobuđivati i nadraživati.“ Aron je podlegao strahu. Rekao im je da skinu zlatne naušnice s ušiju. To je značajan trenutak, jer zlatne su naušnice na ušima simbol poslušnosti nekomu tko nam navještava riječi koje su važnije, zbog svoje osjećajne ljubavi, od kontrolirajućih naredbi (usp. Izl 33, 6).
Kada prestanemo slušati Boga, ne poštujemo Bibliju, ne poštujemo euharistiju, adoraciju, tad je samo pitanje vremena kad ćemo naći sebi objekt adoracije u teletu
Poslušnost je ukras duše, poput zlatne naušnice na uhu. Uho je organ pomoću kojeg čujemo riječi – dakle ukras ušiju nije naušnica, nego poslušnost Bogu – a kad su pak skinuli naušnice, odmetnuli su se od riječi Božje. Prestali su slušati Boga – i to je trenutak u kojem počinje idolopoklonstvo. Kada prestanemo slušati Boga, ne poštujemo Bibliju, ne poštujemo euharistiju, adoraciju, tad je samo pitanje vremena kad ćemo naći sebi objekt adoracije u teletu, zato govorimo o teletu. Kad je tele već bilo modelirano i stajalo je pred oltarom, ljudi su započeli slavlje, ali to nije bila religijska svečanost, iako je izgledalo kao da će takva biti. Kad se okanimo Božje vjere i ljubavi, ulazimo u najprljavije obožavanje teleta.
Iz knjige „Nema više vremena!“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
