Foto: Shutterstock
„Cjelovita agape ljubav” nikada ne znači da smo ravnodušni ili hladni: jednostavno znači da hodamo svojom životnom stazom dok puštamo da naši bližnji idu svojom. Agape znači da se suzdržavamo projicirati svoje neriješene probleme na ljude oko sebe. Agape znači voljeti ljude samo zato što postoje. Zapravo živjeti svoj život u punini i davati bez očekivanja – tako je Krist ostvarivao sve svoje odnose.
Iz zemaljske perspektive nas običnih smrtnika čini se da kartu za Raj stječemo tako običnim činima kao što je kada nabacimo osmijeh i pretvaramo se da uživamo u božićnom bombonu. Netko nam otkaže ručak kojem smo se radovali tjednima…
Što je Tereziji pošlo za rukom kao trinaestogodišnjakinji – na stubištu roditeljske kuće – nama ostalima uspijeva u srednjoj ili starijoj dobi. Danteova Božanstvena komedija – klasično pjesničko djelo koje oslikava putovanje od nezrele do zrele ljubavi – također se događa na nekoj vrsti dugačkog alegorijskog stubišta: od pakla preko čistilišta do Neba.
Iz zemaljske perspektive nas običnih smrtnika čini se da kartu za Raj stječemo tako običnim činima kao što je kada nabacimo osmijeh i pretvaramo se da uživamo u božićnom bombonu. Netko nam otkaže ručak kojem smo se radovali tjednima. Umjesto da pokažemo da smo povrijeđeni, možemo reći: „Svejedno bih te rado vidjela! Koji bi ti dan bolje odgovarao?” Prijateljica nam nenamjerno „uprska” rođendansku zabavu objavivši da je trudna: povučemo se u pozadinu i radujemo se zbog nje s ostalim gostima. To nije laganje: to je zrelost. Šaljemo vlastiti ego u kut. Skrbimo za duhovnu dobrobit bližnjeg. Svijet je poput komotne odjeće koju nosimo na sebi da nam se posve ne prilijepi za tijelo.
Nećemo si lagati, i takve naoko beznačajne radnje bole. Evo što kaže Helen M. Luke:
„Odreći se jada… znači presjeći egu jedan od njegovih glavnih izvora napajanja… Kako bismo se osjećali značajnima, staro ja mora uvijek biti ili dramatično slabo i jadno ili dramatično jako i nesebično, revno pomaže slabima i jadnima i odlučuje što je dobro za njih… ‘Novo ja’ u drugu ruku želi, kad je jadno, tražiti pomoć i jednostavno prihvaća i pristaje da pusti bez obzira kako se prazno možda osjeća: ili… dat će od sebe bez ikakva osjećaja da raste na važnosti.”
Drugim riječima, postati cjelovita osoba znači biti potpuno svoj – to je cjeloživotni zadatak koji paradoksalno zahtijeva da nas otvore, načmu i izbruse i da nas, što je možda najneočekivanije od svega…
Drugim riječima, postati cjelovita osoba znači biti potpuno svoj – to je cjeloživotni zadatak koji paradoksalno zahtijeva da nas otvore, načmu i izbruse i da nas, što je možda najneočekivanije od svega, ljube ni više ni manje nego oni ljudi kojima želimo služiti. Ne možemo se zatvoriti iz straha od veza – kao što nije ni Terezija – ali moramo žrtvovati svoju ideju o tome „trebaju” li nas i na koji način ljudi voljeti.
Bilo da se radi o našim roditeljima, bračnim drugovima, radnim kolegama, prijateljima ili onima koji nas romantično ili emocionalno privlače, Terezija nije željela reći da moramo birati između Boga i stvarne ljudske osobe. Htjela je reći: kad se usmjerimo na sebe i na svoj odnos s Bogom, to je način na koji ćemo istinski biti ljubljeni, što stalno i želimo – a većina od nas potroši veći dio svoga života pokušavajući to dobiti od ljudi.
Iz knjige „Košulja od vatre“ autorice Heather King. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
