Trenutak koji neće proći (svima koji su ostali bez voljene osobe) Ove dvije (vezane) pjesme posvećujem svima koji su ostali bez voljene osobe, koji su trpjeli zbog njezina odlaska! Znamo da zadnji zaveslaj nije kraj puta; bogatstvo je plivati i doplivati do kraja a pritom ostati što duže pored nama drage osobe! Zato u pjesmama nema puno boli – jer ostaje nada u ponovni susret svakoga tko se voli

Foto: Shutterstock

Na odlasku

Zadnja veče svoje boli niže
nebo modro u boji je duše
u eteru slušam vjetra priče
na livadi zadnji otkos diše

Jutro čekam i iznikle travke
kapi rose što se klate za te
a kada se u snu susretnemo
Nebo molim tu da ostanemo

Da slušamo onu vjetra priču
kako boje jesenje se nižu
kiša rana kistom nek se igra
svoj igrokaz ljepoti dariva!

       Neka veče svoje tuge niže
u zanosu suzom priđi bliže
i prinesi njojzi suze zlatne
u snovima neka teku za te!

Ćutim te u pjesmi

(po odlasku)

Ćutim te u pjesmi moj lahore plavi
plahoviti zanose s polja i livada
još čujem tvoj šapat o bojama ruža
urušene godine sve boli do suza

Ćutim te u dašku obasjane noći
i u jednom trenu koji ne zna proći
još ćutim mirise tvoje plave kose
šutnja i tišina uzdahe mi nose

Sad upoznah boli koje si imala
kada si po čežnji nadu dozivala
vječnost sa tobom kratko je trajala
a čežnja od nada bolno se rastala

Ćutim te u pjesmi moj mirise plavi
godine kad dođu nek se sve zaplavi
nek ožive riječi nadanja, čekanja
s cvjetovima plavim, niska oko vrata…

Ćutim taj trenutak koji neće proći
koji vječno traje, doziva te u noći
u njemu je nada koja ne prestaje
u njemu je snaga, ljubav koja traje!

Ivan Dragičević; Book.hr

#svisveti #dušnidan #IvanDragičević