Foto: Pixabay
Autor: Lidija Sudar
„Majčina je smrt otvorila moje srce, i Bog me je tako na koncu mogao osloboditi patnje koju sam podnosila zbog toga što nisam mogla zatrudnjeti. Moja je patnja nestala. Suprug i ja osjetili smo poziv i odlučili se posvojiti dvoje djece…”
Odrasla sam u obitelji gdje je Bog zauzimao važno mjesto. Nije prošao ni jedan dan da se prije večere i ručka ne izmoli krunica i ne zahvali; iz kuće se nije izlazilo bez znaka križa. Pamtim još dosta toga. Za mene kažu da sam srčana, i to mi je drago čuti jer oduvijek mnogo dajem za one koje volim, ali smatram da sam u nekim segmentima mogla malo iskrenije živjeti svoju vjeru…
Vapila sam Bogu da postanem majka
Godinama sam željela postati majka. Vapila sam Bogu za tim. Kao uzrok moje nemogućnosti da ostanem trudna liječnici su naveli stres, uvjeravajući me da ću začeti. No to se nije dogodilo. Vjerujem da je razlog znan samo Bogu.
Moja se majka razboljela, a otac preminuo
Godine su prolazile, ali ništa se nije događalo. Tuga je rasla, a bila je još veća zbog majčine bolesti.
U to mi je vrijeme iznenada umro otac. To je jako boljelo. Žalila sam se Bogu, ne znajući da oluje i tamne noći tek dolaze. Mislila sam da teže od toga ne može, ali bila sam u krivu.
Nekoliko dana prije godišnjice očeve smrti preminula je i naša majka. Ona je bila čudo. Godinama se hrabro nosila s teškom bolešću. Iako joj je bilo teško, nije mislila ne sebe, već na brata i mene. Ostavila je velik trag u našim životima. Ono najvrjednije što nam je ostavila bila je molitva koju je čuvala u novčaniku. Napisala je da brata i mene najviše voli i da prihvaća svoju bolest i predaje ju Bogu. Ostavila nam je primjer žive vjere. Bila je neopisivo hrabra. Stalno je slušala Radio Mariju i molila se. Hrabro je podnosila trpljenje; stavljala je nas ispred sebe i do kraja nam se davala.
Djed i baka – primjer življenja vjere
Majka je mene i brata od malena poticala da se prekrižimo prije izlaska iz kuće i prije blagovanja. Ljeti smo odlazili djedu i baki u Hercegovinu, gdje smo svi zajedno molili i zahvaljivali Bogu. Dosta toga pamtim. Danas više cijenim svoje; rado se sjetim djeda i bake.
Nakon očeve i majčine smrti djed (majčin otac) ponavljao nam je da se ništa ne može bez Boga i da svu bol predamo Njemu, iako je i njemu bilo jednako teško kao nama, jer je izgubio svoje najmlađe dijete. Nekoliko mjeseci nakon majčine smrti umro je i djed – vjerojatno od tuge. Posebno sam ga voljela – njegove iskrene plave oči i otvoreno srce za nas. I baka je bila dobra prema nama unucima, a bilo nas je petnaestero.
Drugog djeda nismo imali priliku upoznati, ali su nam cijelo vrijeme pričali o njemu, tako da imamo snažan osjećaj kao da smo ga poznavali. Mom je ocu to bilo važno. Slušajući priče o njemu i njegovu životu, brat i ja razvili smo snažan osjećaj poštovanja i ljubavi prema njemu. Brat je dobio ime po djedu. Za baku kažu da je bila snažna i da je bila velik borac. Kažu da sam ja na nju. Najviše volim čuti da u meni vide nju, npr. u pogledu. Ili kad mi kažu da sam na oca. Njega je teško opisati, jer „brku” su svi voljeli.
Teški trenuci nakon majčine smrti
Kad je majka preminula, mom se bratu i meni ‘slomilo srce’ od boli. No u toj smo se patnji još više zbližili, premda smo oduvijek bili bliski. Majka nam je znala reći da ćemo uvijek imati jedno dugo, da ćemo se moći sjetiti svega i da ćemo samo mi to znati i osjećati. I to je istina. To sada imamo i to je ono što me raduje.
I na oca me podsjeti mnogo toga. Posebno ljeto na selu. On i majka su voljeli to svoje rodno mjesto. Volim taj mir; sjediti ispred kuće i misliti na njih. Zahvalna sam majci, jer znam da su njezine molitve, post i vjera razlogom milosti koje mi je Bog udijelio.
Oslobođenje od patnje i odluka za posvajanjem djece
Na duhovnoj obnovi 2007. godine prijateljice i ja odlučile smo zajedno moliti. Prvo smo molile kod Ivane i Ane u kući, a kasnije nam je tadašnji župnik Božo dao blagoslov i ustupio prostor kapelice. U kapelici smo molile tri godine. Naša se molitvena grupa zvala Gospina dječica. Prve znakove za vrijeme molitve imala sam kod obitelji Karatović, u roditeljskoj kući Ane i Ivane. To je obitelj koja živi milosrđe i koja mi je ponudila pomoć kada sam bila bolesna. To nisam zaboravila. Molim Gospodina da ih čuva i nebesku Majku da moli za njih. Majčina je smrt otvorila moje srce i Bog me je tako na koncu mogao osloboditi patnje koju sam podnosila zbog toga što nisam mogla zatrudnjeti. Moja je patnja jednostavno nestala. Ubrzo nakon toga suprug i ja dobili smo poticaj da posvojimo dvoje djece. (Bog nam je dao mnoštvo ‘znakova’, koje smo iščitavali iz njihovih priča, imena, datuma rođenja…) Zahvalna sam Bogu na tome. Na posvajanje nas je potaknula i priča Leonarde Boban i njezine posvojene djece, koja mi je uvijek bila posebna. Ona je zaista predivna osoba.
Kad smo mislili da smo najteže prošli, ispostavilo se da to nije tako.
Novi križ – dijagnoza papilarnog karcinoma
Sjećam se da je bio kraj rujna 2012. godine. U novinama sam pročitala priču o A. B., kojom se žene pozivalo na pregled dojki. Odlučila sam otići na pregled. Otišla sam liječniku koji mi je na lijevoj dojci pronašao neku tvorbu i poslao me na punktiranje u bolnicu. Premda obuzeta strahom, odmah sam se naručila na punktiranje.
Danima nisam spavala. Misli su me opterećivale. Kratko bih se smirila, no onda bi počelo ispočetka. Bio je to začarani krug. Nakon obavljene punktacije, medicinske sestre su mi rekle da se javim nakon što dobijem nalaz. Kad je nalaz stigao i kad sam ga uzela u ruke, bila sam šokirana onime što je pisalo: pisalo je da imam papilarni karcinom.
Liječnice i medicinske sestre smirivale su me i tješile govoreći mi da sam mlada. Išla sam na biopsiju, magnet, kasnije i na markaciju. Ocrtali su mi limfne čvorove koje su mi kasnije izvadili. Markacije sam najteže podnijela. Žene s kojima sam dijelila bolničku sobu bile su divne, hrabrije nego što sam bila ja. Pored mene je ležala liječnica, od koje sam naučila nogo toga, te jedna divna, mlada žena.
Čudesno sam ozdravila
O liječnicima i odjelu imam samo lijepe riječi. Molila sam za sve njih. Nakon operacije, liječnik mi je rekao da mu se sve čini boljim negoli je mislio, ali da će nešto više o kemoterapijama i zračenju znati nakon što dobije nalaze. Prije operacije išla sam na molitvu za ozdravljenje, koju su predvodili Kristofori. Bila sam se čula s Vickom, koja je molila za mene; molila je i moja Marijana Š. i cijeli FSR. Mnogi su bili uz mene, primjerice obitelj H., a jutro prije operacije moja Lj. mi je došla dati poljubac umjesto moje majke.
Mnoga braća i sestre molili su za mene i bili uz mene; moje kolegice s posla i moje prijateljice (neću ih nabrajati da ne bih neku izostavila; mnogo ih je). Podršku mi je pružila moja obitelj, svekrva, brat, Slavica, Ivka, Maja, Mara, Raza… Primila sam uistinu mnogo ljubavi od svih njih. Tada sam najviše vjerovala Bogu i najmanje se žalila. Otvorila sam svoje srce i čvrsto vjerovala da će na kraju sve biti bolje. Nakon vađenja konca nalaz je pokazao da se dogodilo čudo.
Zahvalna sam Bogu
Pisalo je da raka više nema. Ne znam tko je bio više u šoku – liječnik ili ja. On nije mogao vjerovati, a ja sam bila presretna i jedva čekala reći sve suprugu. Premda su neki poznanici i drugi ljudi govorili da je to pogreška, jer su bili šokirani nalazom, nisam imala namjeru nikoga tužiti. Liječnik nije puno pričao, ali je bio iznenađen. Moji su bližnji bili sretni, posebice moja obitelj H. – zajedno smo molili i zahvaljivali. Znam da mi je Bog pomagao kad je najviše trebalo. Čekala su me moja djeca, Rita i Marijan, kojega smo posvojili godinu dana nakon moje operacije. Možda usvojimo još nekoga, ako je to Božja volja.
Žalila sam se Bogu, pitala ga i krivila, a On mi je pomogao kada sam najviše trebala. Hvala mu. Istina je da svi prolazimo svoj križni put, svoju tamnu noć, svoju muku, svoje poteškoće i strahove, ali Bog je uvijek tu. Neki prolaze uistinu mnogo teže životne situacije, a ovo moje samo je kap u oceanu boli. Dugo sam se žalila Bogu i nisam razumjela da je sve što prolazim ono na čemu ću na koncu biti zahvalna, što će me duhovno osnažiti i promijeniti kao osobu.
