Foto: Pixabay
Svakog dana, mnoštvo podražaja oko nas. Kada ujutro otvorimo oči, prvo pogledamo na mobitel. Nakon toga, idemo na posao, koji je za većinu nas povezan s tehnologijom – računala, mobiteli, tableti, pametne ploče. Pričamo s ljudima oko nas, slušamo priče, molbe i zahtjeve. Naša osjetila rade punom parom – stalno je tu nešto – bilo vizualno, bilo slušno, bilo okusno. Vratimo se kući, gdje nas čeka obitelj, i novi svakodnevni izazovi kućanskih poslova i aktivnosti s obitelji, pa tako i aktivnosti kojima se bavimo izvan posla/škole.
Istinska samoća
Imamo li mi uopće neko razdoblje kada smo sami ? Naravno, ne računamo ono razdoblje kada smo na svojim mobitelima, ili gledamo televiziju, Netflix i slično. To se ne naziva istinskom samoćom. Imamo li ono vrijeme kada zastanemo, ostanemo sami? Imamo li mi, ljudi 21. stoljeća, potrebu dublje promišljati o svemu u samoći? Imamo li potrebu stati pred Stvoritelja i jednostavno zahvaliti, moliti u tišini ?
Evanđelist Marko piše: „I dođu u predio imenom Getsemani. I kaže Isus svojim učenicima: ‘Sjednite ovdje dok se ne pomolim.’ I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Obuzeo ga je užas i tjeskoba pa im reče: ‘Duša mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte! ’ Ode malo dalje i rušeći se na zemlju molio je da ga, ako je moguće, mimoiđe ovaj čas.“ (Mk 14, 32–35). U evanđelju po Luki stoji: „I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo…“ (Lk 22,41).
Vidimo da je Isus ipak molio sam, bez obzira na to što je poveo učenike na Maslinsku goru. Na kraju njegova zemaljskoga života, ipak je bio sam, ostavljen od ljudi, samo on i – Otac njegov.
zbog kakvog društva, i kojih obaveza, žrtvujemo vrijeme za molitvu ? Uvijek nam je nešto važnije, i hitnije. Vjerujem da je teško osamiti se, biti u tišini, u ovom svijetu buke. Našem mozgu je teško podnijeti takve „bespodražajne“ trenutke
Slijedeći Isusov primjer, zapitajmo se i mi: zbog kakvog društva, i kojih obaveza, žrtvujemo vrijeme za molitvu ? Uvijek nam je nešto važnije, i hitnije. Vjerujem da je teško osamiti se, biti u tišini, u ovom svijetu buke. Našem mozgu je teško podnijeti takve „bespodražajne“ trenutke.
Ne posustajmo
Ipak, ne posustajmo. Kao što treniramo naše tijelo, trenirajmo i naš duh. Trenirajmo kontemplaciju, trenirajmo molitvu. Grubo zvuči, ali to nam je potrebno kako bismo se potpuno prepustili, i bili zaista sami pred Gospodinom. Naposljetku, tko će nam drugi ostati ?
„Sjeti se, čovječe, da si prah, i da ćeš se u prah vratiti.“
Katarina Jakubec, mag. psych., izvor: Hrvatsko društvo bračnih i obiteljskih savjetovatelja; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.