Foto: Shutterstock
Dođu u životu ti prijelomni trenuci kad vidimo da dalje ne ide. Pred nama je zid očaja. Nemoguće ga je probiti. Više nemamo kamo.
Tada možda ugledamo Onoga koji stoji s ponudom čitav naš život. Do tad Ga nismo primali u svoj život čitavim bićem jer smo još imali izlaza.
Koliko me razloga držalo daleko od Njega
Zašto sam Ga odbijala dok se činilo da mogu sama i dok je nekako išlo? Možda zbog nepoznavanja, možda zbog predrasuda? Mislila sam da bacanje u Njegove ruke znači gubljenje moje volje i odabira? Nisam znala da ću, gubeći, zapravo zadobiti nešto novo i daleko bolje. Mislila sam da je On onaj koji poništava ono što ja jesam? Mislila sam da je On zastarjelih shvaćanja i da će mi oduzeti slobodu? Mislila sam da ću postati robot, ili ovca? Možda me odbijala Njegova Crkva puna grešnika? Možda mi je Misa bila dosadna? Možda nisam bila kadra predati mu svoje grijehe? Koliko me razloga držalo daleko od Njega? Možda sam mislila da već imam ‘ok’ odnos s Njim na pristojnoj udaljenosti?
»Zar da u dvadesetprvom stoljeću „ližemo oltare”«
Toliko nam pričaju o slobodi, gotovo su nas podigli na nivo bogova koji ne trebaju nikoga osim samih sebe. Zar da u dvadesetprvom stoljeću „ližemo oltare” i „slušamo popove” koji možda sami ne žive što propovijedaju? A tek što u medijima o njima pišu…
Ako hoćeš. Samo ako hoćeš
Ako se ipak odlučiš, dok stojiš pred zidom očaja, zbunjen jer ti svijet nije dao odgovore za tvoj život, jer te patnja satire, a ti joj ne znaš ni uzroka ni rješenja, ako se ipak odlučiš odmaknuti pogled od tog zida i zakoračiti prema Bogu s vapajem koji su toliki uzviknuli a On im preobrazio život, znaj da te neće lišiti križa al’ ćeš spoznati smislenost i života i svih naših umiranja. Znaj da će te iznenaditi tvoj Otac koji je samo čekao da ti bude dosta svega i da Ga primijetiš i prihvatiš. Otac koji je pristao da bude tvoj zadnji izbor! Znaj da će te uzeti za ruku i povesti u svoj dom, oprat će tvoje umorne noge, poljubit će sve tvoje rane, posjesti te za svoj stol i nahraniti te hranom koju nisi do sad primao. Otvorit će ti um i srce kad Mu to dopustiš. On te ne prisiljava, ne viče s malih i velikih ekrana, ne nudi nikakvu prodaju, ne štampa reklame, ne nudi ugovore ispod kojih su sitno tiskana slova koja nećeš čitati dok potpisuješ ugovor. On ti neće lagati. Pokazat će ti svoje vlastite rane, svoju krunu od trnja, pokazat će ti da je postao jedan od nas, sličan tebi, kako bi s nama dijelio sve, pa i muku i bol. To čini Onaj koji je jedina Istina, Život i Put. I zamisli, dat će ti radost. Radost pronađenog i spašenog djeteta. Ako hoćeš. Samo ako hoćeš.
Pali su svi moji zidovi i ja konačno živim
Bijah pred zidom očaja i prihvatih ruku Očevu. Od tada je sve drukčije. Pali su zidovi očaja, predrasuda, okovanosti, beznađa. Pali su kad sam mu dala ruku i zakoračila s Njim u Njegov dom.
Dopustila sam da mi opere dušu u ispovjedaonici. Shvatila da je svećenik samo posrednik milosti bez kojeg se ona ne može spustiti na dušu, i da je bez njega nemoguće primiti oproštenje, za kojim sam u dubini duše vapila. A tek pričest, bez koje više ne mogu živjeti! Bez svećenika je nema! Prihvatila sam da smo grešni svi mi u klupama crkvenim i da mi je mjesto baš tu.
Pali su svi moji zidovi i ja konačno živim!
Nek padnu i tvoji! Amen!
