Foto: Marin Miletić, Facebook
Mislim da čak shvaćam ljude pojedince koje živcira moje svjedočenje. Istina je na koncu moćna rijeka koja ide uzvodno – protiv struje – prema vrhu planina. Tamo gdje je Izvor. Istina žulja, uznemiruje, potiče na promjenu. Istina se ne suobličuje s ovim svijetom, na što je i nas pozvao Krist. Isus je to rekao. A onda smo mi kršćani u tijeku vremena odlučili da nam je lagodnije biti prihvaćen od svijeta nego li da trpimo radi Kristova evanđelja. Koje li zablude! Zavoljeli smo više tapšanja ljudi od uskog puta koji vodi u Nebo.
Zavidio sam kao srednjoškolac bogatim klincima na skupocjenim mobitelima, na njihovim putovanjima
I ja sam zavidio. Kao klinac sam zavidio trenirajući sa Štembom, a luđački smo trenirali po nekoliko sati dnevno, svaki dan, zavidio sam kada je on otišao igrati vrhunsku košarku, a ja ostao u drugoj ligi. Zavidio sam Jasminu iz grada koji je mogao napraviti stotinu sklekova. Tračao sam ga kada sam bio sa svojim društvom da to nije moguće i da laže. I tek sam nekih desetak godina kasnije – kada sam ja bio ful u treningu – shvatio da je – moguće. Sve je moguće. Zavidio sam kao srednjoškolac bogatim klincima na skupocjenim mobitelima, na njihovim putovanjima. Kada su mene pitali gdje si ti sve bio – odgovorio sam: u Trstu, Šibeniku i Zagrebu. Moji roditelji mi nisu mogli priuštiti nikakva putovanja, nikakve robice. Poslije sam sa košarkom prošao nešto. Morao sam raditi. Kao srednjoškolac konobariti. Kao student, oženio sam se s Danijelom odmah na prvoj godini, cijeli faks – petogodišnji – šljaka. Ribario sam na koči, radio na građevini, konobario. Tu me Bog oblikovao, dao mi čvrstinu. I spoznaju vrijednosti fizičkog rada. Onda sam se zaposlio kao novinar pa vjeroučitelj i radio desetak godina dva, tri posla. Poslije uz školu uvijek dva, tri posla: kolumne, radio, youtube i škola.
Dopustio je, taj moj Isus, da budem uronjen u jezero velike patnje. Dopustio je Zlome da me kuša s onim za što je znao da mi je najmilije – mojom Danijelom
Pa sam bio ljubomoran na braću koji su u politici, a mole u jezicima, imaju sjajne darove. Nagovarao sam Isusa da bi se mogao smilovati i dati nešto sitno i meni. Ipak sam ja tvoj, tepao sam sam sebi misleći da tepam njemu. 16 godina sam ti vjerno služio kroz Crkvu, a nastavljam ti biti vjeran. Daj nešto mi spusti odozgor Isuse. A On – šuti. Dobro, vjerojatno mu je bila muka od jadnosti i moje površnosti, ali Njegova ljubav prema nama i strpljivost je tolika da znate kako se tu ipak radi o – Bogu.
I onda se dogodila velika tuga. Dopustio je, taj moj Isus, da budem uronjen u jezero velike patnje. Dopustio je Zlome da me kuša s onim za što je znao da mi je najmilije – mojom Danijelom. Jer, ništa ja više volio nisam niti volim, ako hoćete, kao što volim svoju ženu. On je to znao. Đavao je to znao. I onda je pripustio da me uroni u to jezero dubokih nemira, užasnih virova koji su imali zadatak da me ugase. Mene i moju obitelj. Moje kćeri. Moju strast prema životu, prema stvaranju. Da me ušutkaju zauvijek. Smeta Zlu jasnoća, a smeta mu i glasnoća.
Zavapio sam mu da trsku napuklu sačuva pa kada dođe vrijeme da ju zacijeli. Rane povije. Ojača i iscijeli
Ja sam tada zavapio. Iz dubine duše svoje, tamo na izvoru moga stvaranja, zavapio sam dragome Bogu da nas ne lomi. Da sačuva što je stvorio. Zavapio sam mu da trsku napuklu sačuva pa kada dođe vrijeme da ju zacijeli. Rane povije. Ojača i iscijeli.
Onaj koji čini sve što jest, Gospodar Svemira, je tada ušao kroz otvorena vrata u moj život. U moju slobodu. I zaštitio me. Zaštitio je moje kćeri. Zaštitio je Danijelu.
Bez patetike, na stotine i stotine poruka OBRAĆENJA, živih svjedočanstava, promjena života – smo dobili tijekom 16 mjeseci dnevne molitve krunice s ljudima. Tri krunice dnevno, svaki dan. Na stotine i stotine, možda oko pet stotina sam dobio poruka gdje su mi ljudi imenom i prezimenom svjedočili da su PRVI put u životu počeli s nama moliti krunicu. (Preko moje grupe na fejsu, imamo tamo 23 tisuće ljudi, u molitvenoj grupi).
Dobri Bog je posjeo Danijelu u svoje naručje i štitio ju cijelo vrijeme. Dao joj je potpuni mir i predanje. Nikada u niti jednom trenutku nije posumnjala, nikada ljudi, djeca i prijatelji su mi svjedoci, nikada nije rekla: zašto ja? Nikada nije klonula duhom. Moja Danijela. Moja ratnica. A kako da muž ne bude takav kada ima takvu ženu pored sebe?
Maknuo mi je osjećaj da se moram bilo kome za bilo što više ikada – dokazivati
Isus me uzeo i dopustio da izađem iz jezera tuge potpuno sačuvan. Ogolio mi je dušu i očistio ju od nepotrebnosti ovoga svijeta. Maknuo mi je osjećaj da se moram bilo kome za bilo što više ikada – dokazivati.
On, Princ Mira je vidio da sam Ga ljubio u mjesecima najveće boli. I onda kada sam vikao na Njega u autu vozeći se s Rebra od Danijele prema svojim kćerima u Rijeci. I onda kada sam poslije svake operacije, kemo, potvrđivao u molitvi – da mu ostajem vjeran. Moj dom i ja služit ćemo tebi Gospode, tisuće puta sam izustio.
I tada – paf. Više mi ništa nije važno. Nego da ne iznevjerim dragog Boga. Danijela? Jasno vidim, teško mi je to vam sve objasniti. Čeka me tamo, na zelenim poljanama, iza velike rijeke.
Osjećam silnu snagu. Mogu sve, jer je On u meni, a ne moram ništa, jer je On u meni. Sloboda
Djeca? Izlio je i izlit će Isus obilni blagoslov na njih. Ja? Ništa mi više nije važno. Nikakav napredak. Nikakva stolica. Nikakva funkcija. Sutra, u doslovnom smislu, mogu sve pustiti. Sve. Vratiti se, valjda bi me negdje uzeli kao vjeroučitelja, pisat kod Balte kolumne. Misija u Arushi, evo, ne znam. A mogu i tamo gdje me hrvatski narod želi. Da čistimo, da gradimo. Da bude ona opet ponosna i lijepa kao u snovima. Dopustio sam da me Isus očisti. I neizmjerno mu hvala. Osjećam silnu snagu. Mogu sve, jer je On u meni, a ne moram ništa, jer je On u meni. Sloboda.
Stojimo tako na groblju, pored tijela moje Danijele. Moj brat nas fotka. Podigao sam križ. Taj spas naš. Križ po čijem prihvaćanju idemo i mi u onaj dan u Nebo. Tomislav pofotkao, pitam cure dok pružam ruku za mobitel: jeste bile ozbiljne? – Ne, Marta će podižući obrvu, Lucija nadodaje: – možda smo se nasmiješile. – Neka ste, govorim. O slatke li tuge. O velike li milosti. O kojeg li dara našeg Isusa mojoj obitelji. Na posljednjem počivalištu voljene žene i majke mi – sretni. U slatkoj tuzi. Zato jer znamo – živa je Danijela i gledat ćemo ju ponovno oči u oči.
Danijela, neću te razočarati. Bit ću tvoj ponos.
Moli za nas, voljena moja.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
