Foto: Unsplash, Andrew Wulf
Roditelji su malog Martina svake godine tokom ljetnih praznika vodili kod bake i slijedećeg dana se vlakom vraćali kući.
Jednog dana dječak je rekao roditeljima:
„Sad sam već dosta veliki, šta kažete da ove godine idem sam kod bake?“
Nakon kraće diskusije, roditelji su se složili.
Stajali su na peronu, mahali i davali mu posljednje savjete, a Martin je mislio:
„Znam, rekli ste mi to sto puta!“
Pred sam polazak otac ga je zagrlio i šapnuo mu:
„Sine, ako se iznenada budeš osjećao loše ili uplašeno, ovo je za tebe!“ i stavio mu nešto u džep.
Prvi put u životu dječak je sjedio sam u vlaku, bez roditelja…
Kroz prozor je gledao pejzaže, nepoznate ljude koji su se gurali, pravili buku, dolazili i izlazili iz kupea, konduktera koji ga je pitao da li je sam…
Čak mu se činilo da ga jedan čovjek tužno gleda…
Tako je dječak osjećao sve veću nelagodu …
Čak se počeo i plašiti…
Pognuo je glavu, stisnuo se u kut sjedala, suze su mu kanule…
U tom trenutku se sjetio da mu je otac nešto stavio u džep.
Drhtavom rukom potražio je ceduljicu i otvorio ju:
„Sine, ja sam tu, u zadnjem vagonu…“
Tako vam je i u našem životu…
Moramo pustiti svoju djecu da odu i da vjerujemo u njih…
Ali uvijek trebamo biti tu negdje, u tamo nekom zadnjem vagonu, da znaju to i da se ne plaše dok putuju kroz život…
Izvor: Josip Ćulumović Facebook; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
