Foto: Shutterstock
Kao roditelji, supruga i ja smo od početka postavili pravilo da ono što započneš, moraš dovršiti. Smatramo da se tako stječe ustrajnost, disciplina i samokontrola, a sve su to važne vrijednosti kojima se vodimo kroz život. Moja je kći počela trenirati košarku još dok je išla u vrtić i vrlo se rano kod nje uočio talent i izuzetna spretnost nužna za bavljenje tim sportom. Sa svojim je klubom osvajala brojne turnire i proputovala dobar dio Amerike.
Zbog njezine izvrsne igre i borbena duha, trener ju je postavio za kapetanicu kluba. Vrativši se kući s treninga, to nam je s veseljem objavila, ali je istovremeno bila zabrinuta znajući da…
Međutim, kad je došla u srednjoškolski klub, našla se je okružena djevojkama problematična ponašanja. Vikendom su se opijale, pušile travu i bile spolno aktivne. Naravno, budući da je većina djevojaka iz kluba živjela tako, to je bio predmet razgovora u svlačionici i zadirkivanja na terenu. Moja kći nije željela biti dio tog društva i pokušavala ih je izbjegavati koliko je mogla.
Zbog njezine izvrsne igre i borbena duha, trener ju je postavio za kapetanicu kluba. Vrativši se kući s treninga, to nam je s veseljem objavila, ali je istovremeno bila zabrinuta znajući da je djevojke ne vole i da koriste svaku priliku to joj i pokazati. Znala je da se kao kapetanica, vođa tima, treba s njima dobro povezati, ali bila je svjesna da će to biti teško.
Nepodnošljiv pritisak
Nekoliko tjedana kasnije rekla mi je da joj je u klubu postalo neizdrživo, da joj je pritisak nepodnošljiv, a da je ove djevojke ne prestaju provocirati. Rekao sam joj da ne bi trebala odustati od košarke samo zbog drugih igračica. Govorio sam joj da se treba učiti nositi s poteškoćama i čak voditi ljude s kojima se možda ne slaže dobro te da će joj to sve jednoga dana dobro doći u poslovnom okruženju i da je ovo dobra prilika da nauči rješavati sukobe.
Ostala je u tom klubu igrati još godinu dana. Budući da su ostale djevojke neprestano spletkarile protiv nje, a ni na terenu je nisu poštovale kao kapetanicu, trener je postao veoma grub prema njoj i mnogo je puta morala podnijeti teret krivnje za neuspješno odigranu utakmicu.
Požalila mi se zbog toga, ali s obzirom da joj nisam dopustio da odustane od košarke, i dalje je trenirala, iako joj je svaki odlazak na trening postajao sve mučniji. Vidio sam…
Govorila mi je da ima problema s trenerom, iako je jasno shvaćala razliku između toga kada sportski trener viče iz ljutnje ili zato što daje važne i hitne upute. Znala je da mogu prema dobrim igračima u kojima vide još veći potencijal biti još kritičniji i zahtjevniji nego prema ostalim igračima. Sve je ona to razumjela, ali i dalje je smatrala da je stav koji je trener zauzeo prema njoj pretjeran i agresivan. Kada me je pitala što bih ja učinio na njezinu mjestu, odgovorih joj da bi o tome trebala razgovarati s trenerom. Ona je rekla da je to pokušala učiniti već nekoliko puta, ali da ga nikako ne može zateći u situaciji da njih dvoje budu nasamo i da o tome porazgovaraju u četiri oka. Nakon našeg razgovora pokušavala je do njega doći prije treninga ili bi ostajala dulje nakon treninga, ali on ju nikako nije htio saslušati. Uporno je odbijao svaki razgovor s njom.
Požalila mi se zbog toga, ali s obzirom da joj nisam dopustio da odustane od košarke, i dalje je trenirala, iako joj je svaki odlazak na trening postajao sve mučniji. Vidio sam sve što se događa, ali sam u sebi to nekako opravdavao prilikom za nju da se nauči ustrajnosti i rješavanju sukoba. Kasno sam shvatio da sam mislio da sam dobro razumio ono što mi govori, a zapravo sam samo čuo ono što sam htio čuti. Nisam se potrudio saznati kako se ona osjeća duboko u sebi i s čime se sve točno bori.
Moja kći više nije željela igrati košarku. Nestala je u njoj svaka želja za sportom koji je toliko voljela i zbog toga je postala vrlo nesretna. Iz nekog razloga, ja nisam želio čuti što mi ona točno govori. Umjesto da sam kao usput samo čuo izraze njezina nezadovoljstva, nisam je pažljivo slušao i trudio se proniknuti u kakvom je razmjeru to nezadovoljstvo zahvatilo njezinu dušu. U stvarnosti sam se ponio gore nego njezin trener. Ona je moja kći, u veoma osjetljivoj dobi, a ja sam tvrdoglavo odlučio držati se svojih principa i naučiti je lekciju o neodustajanju ne obraćajući dovoljno pažnje na stanje u koje je upadala. (…)
Umjesto da sam kao usput samo čuo izraze njezina nezadovoljstva, nisam je pažljivo slušao i trudio se proniknuti u kakvom je razmjeru to nezadovoljstvo zahvatilo njezinu dušu
Ona je zbog cijele te situacije polako upadala u depresiju. Zamrzila je košarku i odlaske na trening, a u sebi je tu situaciju doživljavala bezizlaznom. Napokon sam odlučio otvoreno i iskreno porazgovarati s njome, a prije svega saslušati je. Između ostalog, rekla mi je i da me želi poslušati i ustrajati u igri košarke, ali osjeća da zapravo ne razumijem koliko ona već sada mrzi taj sport i koliko su je posljednje dvije godine iscrpili nesređeni odnosi s djevojkama iz kluba i s njezinim trenerom.
Napokon dobra komunikacija
Napokon sam otvorio uši svoga uma i srca i saslušao je. Pitao sam je što bi ona voljela učiniti. Odgovorila mi je da više ni sama nije sigurna što želi, ali da zna da ne želi razočarati mene. Razgovarao sam s njome i ispitivao je želeći uistinu shvatiti razloge zašto se tako osjeća. Na koncu sam je pitao želi li otići iz kluba. Slično sam joj pitanje znao postaviti i ranije, ali s potpuno drugačijim tonom, kada bih joj rekao: „Dakle, imaš problem i što ćeš poduzeti, otići iz kluba?“ To sam očito činio s tonom razočaranja u glasu jer moja bi kći na tako postavljeno pitanje uvijek odgovorila rezigniranim: „Ne“.
Vidio sam da je uistinu tužna. Bila je nastavila trenirati košarku godinu dana samo da mene ne bi razočarala. Kada sam shvatio kakav sam joj teret stavio na leđa, bio sam posramljen sam pred sobom. Tada rekoh: „Ako više ne želiš igrati košarku, potpuno te razumijem. Nisam razočaran i ne mislim da lako odustaješ. Želim ti biti podrška u svemu što radiš i želim da budeš sretna. Predlažem ti da moliš uoči svoje konačne odluke, da se vodiš i razumom i onime što osjećaš te mi onda reci što si odlučila. U svakom slučaju, ja ću te uvijek voljeti i podupirati kakva god tvoja odluka bila.“
Ako vaša kći velike odluke donosi iznoseći ih pred Boga u molitvi i prožimajući ih načelima morala, umjesto da ih temelji na onome što osjeća u određenom trenutku, možete biti sigurni da će te odluke biti dobre za nju i sve oko nje
Tad sam po prvi put nakon dugo vremena vidio da je odahnula i da se napetost koju osjeća smanjila. Shvatila je da odluku treba donijeti razmišljajući što je najbolje za nju, a bez straha da će mene razočarati. Razmišljala je i molila neko vrijeme, a onda mi je objavila da će utakmica koju će igrati na turniru narednog vikenda biti njezina zadnja utakmica. Rekla mi je da je umorna od manipulacija svoga trenera i da se osjeća iskorišteno kao žrtveno janje. Bila je izmučena nesređenim odnosima s djevojkama u klubu i više nije mogla podnositi svakodnevna maltretiranja. Odlučila je treneru iskreno reći zašto napušta klub. (…)
Neki dan sam je pitao nedostaje li joj košarka. Razmislila je na trenutak i onda rekla: „Ne, nimalo. Čak da sam imala nekog drugog trenera i druge suigrače, mislim da više ne bih igrala košarku, osim rekreativno s prijateljima u dvorištu.“ Rekoh: „Dok god si ti sretna, podržavat ću te u svakoj tvojoj odluci.“
Svjestan sam da bi bilo opasno ovakvu rečenicu izgovoriti svojoj kćeri kada ona ne bi kroz život prolazila s Bogom i kada njezine odluke ne bi bile utemeljene na moralnom promišljanju. Ako vaša kći velike odluke donosi iznoseći ih pred Boga u molitvi i prožimajući ih načelima morala, umjesto da ih temelji na onome što osjeća u određenom trenutku, možete biti sigurni da će te odluke biti dobre za nju i sve oko nje.
Odlučio sam bolje slušati
Najbolje što je proizašlo iz ove situacije s mojom kćeri jest to da sam joj se ispričao zbog toga što je nisam dobro slušao. Priznao sam joj da sam pogriješio i da mi je zbog toga žao. Odlučio sam tada bolje slušati što mi moje kćeri govore i pustiti sve ostalo kada one odaberu trenutak u kojem žele porazgovarati sa mnom.
Vaše iskreno priznanje da ste pogriješili i žaljenje zbog toga može uvelike pridonijeti jačanju odnosa oca i kćeri.
Iz knjige „Kako pravi muškarci odgajaju svoje kćeri“ autora Alana Migliorata. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
