Kako se odmoriti kada se osjećamo umornima od života, od neprestanog dokazivanja da vrijedimo, da budemo priznati, prihvaćeni, voljeni? Lako se odmoriti od naporna posla kad je samo naše tijelo umorno, tad je dovoljan jedan dobar san i opet je sve kao i prije, ali što ako smo umorni od života, od neprestanog dokazivanja da vrijedimo, da možemo, da budemo priznati, prihvaćeni i voljeni. Kako ćemo se onda odmoriti?

Foto: Shutterstock

Umor nastaje kad predugo radimo isti posao i kad ne radimo s ljubavlju, nego preko volje. Tad u to što činimo ne možemo uložiti svoje najbolje snage, jer se tijelo i um ne mogu posve usredotočiti na isti predmet. To pokazuje da bismo trebali prekinuti posao i odmoriti se. Ljudi se najčešće odmaraju koristeći san, dokolicu, šetnju, razgovor, igru, TV i sl. Tad odmore tijelo i to pomaže ako je umor samo tjelesni. Pritom psiha i duh mogu ostati jednako opterećeni.

Ima ljudi koji idu na godišnji odmor, a nakon povratka kući moraju se odmoriti od godišnjeg odmora.

Što tad valja činiti kad čak i kažemo: Sad mi je svega dosta, ne mogu više?

Lako se odmoriti od naporna posla kad je samo naše tijelo umorno, tad je dovoljan jedan dobar san i opet je sve kao i prije, ali što ako smo umorni od života, od neprestanog dokazivanja da vrijedimo, da možemo, da budemo priznati, prihvaćeni i voljeni. Kako ćemo se onda odmoriti?

Vidimo najprije kako i kad nastaje taj umor? Prvo, zbog nedostatka prihvaćenosti, ljubavi, blizine, sigurnosti, vrijednosti. Što tad valja činiti kad čak i kažemo: Sad mi je svega dosta, ne mogu više?

Potrebne su samo dvije stvari, da smo umorni i da dođemo k Isusu.

Dođemo li k Isusu, On će nas cjelovito odmoriti. Nemamo potrebu za nekim drugim odmorom, jer je cijelo biće u miru i tad možemo izabrati pravilan ritam između rada i odmora.

Bog uzima naš umor i njegove uzroke te nas ispunja svojom ljubavlju u kojoj pronalazimo radost i odmor.

Bog nas poznaje i zna sve naše potrebe, mi ostajemo djeca Božja, bez obzira koliko imamo godina. Kao djeca možemo doći Ocu te mu reći sve što nas opterećuje i što ne možemo više nositi

Pred njim možemo biti kakvi jesmo, on nas poznaje, niti moramo glumiti niti se dokazivati.

Bog nas poznaje i zna sve naše potrebe, mi ostajemo djeca Božja, bez obzira koliko imamo godina. Kao djeca možemo doći Ocu te mu reći sve što nas opterećuje i što ne možemo više nositi, jer nadilazi naše snage. Istovremeno znamo da je Otac koji nas ljubi naš Svemogući Bog i da on može nositi naš teret, jer je moćan i hoće, jer je dobar i ljubi nas.

Ako nas je više povrijedio otac, idimo u molitvi u naručje Oca Nebeskog, jer mi smo po krštenju djeca Božja.

Ako nas je više povrijedila majka, molimo u naručju Blažene Djevice Marije ili, ako je to bio brat ili netko drugi, u molitvi se smjestimo u mašti u Isusov zagrljaj.

Roditelji redovito ne odbacuju djecu, ali se oni tako osjećaju kad ih u ranoj dobi daju nekom drugom na čuvanje ili kad trebaju biti u bolnici, ili odvojeni zbog drugih razloga.

Takvi i slični događaji opterete osobu i ona se osjeća odbačeno, bezvrijedno, tjeskobno, tužno, postaje ljuta, agresivna, nestrpljiva, puna raznih kompleksa, osjeća da je nitko ne voli, ne prihvaća, ni u kog ne može imati povjerenja, ni na kog se ne može osloniti, osjeća da je suvišna, da svuda i svakom smeta i da bi bilo bolje da je nema.

Sve su to teški tereti koje ne može nositi i treba odmora u Bogu.

Iz knjige „Lijek ranjenom čovjeku našega vremena“ autorice s. Biserke Jagunić. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.