BOG JE LJUBAV To je i njegova glavna poruka. No kako je prenijeti drugima U uvodniku ljetnoga dvobroja, glavni urednik Josip Lončar govori o svojim iskustvima Boga. Smatra da je najbolji način kako prenijeti poruku da je Bog ljubav – svjedočenjem iskustva. Za ovaj put izabrao je dva koja su mu se dogodila nedavno

Foto: Shutterstock

Poznajem mladi bračni par koji je nedavno pokopao svoje dijete staro manje od godinu dana. Već na početku trudnoće liječnici su uočili da će beba imati velikih problema ako se uopće rodi živa pa su shodno tome predložili roditeljima da razmisle o prekidu trudnoće. Tih dana koji su uslijedili roditelji su zaista razmišljali o mnogočemu, no ni u jednom trenutku nisu niti pomislili o prekidu trudnoće. Zašto?

Ponekad tek u boli i tuzi spoznamo Boga u svoj njegovoj dobroti i nježnosti

Bog im je prije tog djeteta podario zdravo dijete i pokazao im koliko ih dijete može bezuvjetno ljubiti, koliko mu mogu biti važni, koliko dijete može u njima pokrenuti dobrote i nježnosti, pokazao im je da su sa svojim djetetom neraskidivo povezani. Negdje duboko u sebi znali su da će ih njihovo još nerođeno dijete ljubiti još više od ovog zdravog, da će ih još više trebati; znali su da ih barem nakratko želi upoznati, da želi čuti očev i majčin glas, da želi iskusiti njihove zagrljaje, da želi biti dio njihove obitelji, da želi iskusiti ljubav svoje sestre, ljubav baka i djedova, ujaka i ujni… Znali su da Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube i nadali su se čudu. Odlučili su ne gledati na budućnost, ne gledati sve one poteškoće koje bi mogli imati, odlučili su gledati u vječnost, u kojoj će jednoga dana sa svojim djetetom živjeti puninu radosti. Nakon rođenja, liječnici su na bebi izveli više operativnih zahvata, no unatoč svim tim pokušajima, nije preživjela. Nije živjela ni godinu dana, a ipak je živjela dovoljno dugo da iskusi ne samo svu dubinu roditeljske ljubavi već i dubinu ljubavi svoje male sestrice, ljubav djedova i baka, ljubav cijele obitelji… Ljubav prema toj maloj bolesnoj bebi, koju su tata i mama doživljavali svaki dan, uz kušnje, strahove i iščekivanje, zasigurno je mnogo veća od boli zbog privremenog rastanka jer je u njoj sadržana nada da će u raju opet biti zajedno. To dijete, ako želimo biti iskreni do kraja, nije u svojim roditeljima nikad umrlo jer će ljubav, koja se rodila između djeteta, tate i mame u tih nekoliko mjeseci života, trajati tako dugo dok u vječnosti ne postigne svoju puninu. Moleći za njih, osjetio sam u srcu da se neće predati razočaranju, gorčini i samosažaljenju, već će svojim iskrenim žalovanjem još više produbiti ljubav prema darovanom djetetu.

„Hvala ti, Oče, što si nam ga/ju na trenutak povjerio. Hvala ti što znam da je od sad na tvojim rukama, potpuno sretan/sretna i siguran/sigurna.“

Netko će možda pomisliti, gdje je bio Bog i zašto je Bog dopustio da to dijete, unatoč svim našim vapajima, umre? Bog je ljubav, a svatko tko želi vidjeti Ljubav, mogao ju je prepoznati u molitvama, vapajima, iščekivanjima i suzama majke i oca; može ju prepoznati u svima koji sada duboko tuguju zbog privremenog, preranog rastanka. Ta nas je ljubav privremeno duboko rastužila, ali nam je zato dala dublji smisao života. Ponekad tek u boli i tuzi spoznamo Boga u svoj njegovoj dobroti i nježnosti. Zvuči apsurdno, a ipak je tako istinito. O svakome od nas ovisi hoćemo li na gubitak djeteta odgovoriti jedino ispravnim riječima srca: „Hvala ti, Oče, što si nam ga/ju na trenutak povjerio. Hvala ti što znam da je od sad na tvojim rukama, potpuno sretan/sretna i siguran/sigurna.“ I, zaista, rijetko gdje kao na sprovodu malih beba, umjesto da gledamo u bolnu budućnost, možemo gledati u radosnu vječnost.

*

U nastavku uvodnika, urednik piše o svome nedavnome hodočašću u Međugorju gdje se bio na Misi koju je predvodio fra Petar Ljubičić: „Taj me sveti svećenik tako često zna oduševiti svojom ljubavlju prema Bogu, Gospi i čovjeku. U Misi su sudjelovale obitelji sa šestoro i više djece…“

Također, piše o svome iskustvu kada je u jednome američkom gradu s jednom američkom kršćankom evangelizirao umirovljenike u domu za starije osobe: „Od njih tristotinjak koji su nas pozorno slušali, samo su manji broj bili kršćani. Prvo je govorila Robin koja je svjedočila o svojem iskustvu…“

Na kraju piše da bismo, zbog krize, mogli nastaviti izlaziti u dvobrojima: „Malo smo usred ove krize došli u financijske probleme pa ćemo jedno vrijeme, ako se, Božjom milošću, ne oporavimo, možda izlaziti u dvobrojima. Nadam se da nam nećete zamjeriti. Bolje i tako nego da prestanemo izlaziti…“

Uvodnik u cijelosti možete pročitati u tiskanome izdanju. Svoj primjerak Booka nabavite, od prvoga u mjesecu, na kioscima Tiska, ili se pretplatite (ovdje).