Prihvaćena bol nas mijenja Ako nisi u oskudici, ne shvaćaš da mu se možeš obratiti za pomoć, da uistinu možeš ući u odnos, gledati Boga u oči, razgovarati s njime...

Foto: Pixabay

Iako su razlike između muškaraca i žena meni neiscrpan izvor zabave, jako dobro znam da se ponekad mogu, štoviše, moraju doživjeti bol, teškoće, kušnje. Evo, kada mi netko kaže da ima težak brak, pokušavam se fokusirati i sjetiti se jesam li ikada vidjela brak koji to nije, osim „one velike sretnice Pepeljuge“ (cit., op. prev. iz filma Zgodna žena), o kojoj, međutim, od dana vjenčanja više nema sigurnih i dokumentiranih vijesti.

Poanta je shvatiti da stvarnost, kada nas uznemirava, dlijetom teše dijelove nas samih koji nam ne koriste ili nam smetaju, oblikuje naše srce (našu podsvijest, rekli bi psihoanalitičari) i liječi ga od njegove izvorne rane, grijeha

Suprotno tomu, mogla bih napraviti veliki katalog teških brakova, ponekad stvarno bolnih, s trzavicama, prijevarama, rastavama, bolestima, kušnjama svih vrsta, ponekad jednostavno iscrpljenima svakodnevnim mukama, brazdom koja se može stvoriti i produbiti, bolju zbog nerazumijevanja ili nesposobnosti razumijevanja, nedostatkom poštovanja ili, još gore, ravnodušnošću koja vas može ostaviti samima iako ste prividno udvoje. No poanta je shvatiti da nas ta bol, na neki tajanstveni način, može spasiti. Poanta je shvatiti da stvarnost, kada nas uznemirava, dlijetom teše dijelove nas samih koji nam ne koriste ili nam smetaju, oblikuje naše srce (našu podsvijest, rekli bi psihoanalitičari) i liječi ga od njegove izvorne rane, grijeha. Prihvaćena i Bogu predana bol, jaram koji nosimo s njime, čini nas poniznima, krotkima, prihvaćena bol nas mijenja. A promjena je jedini način da postanemo sveti.

Svaki čovjek koji pati, prihvati li patnju, može, poput Isusa, postati Sluga Jahvin

Židovi su doživjeli razna progonstva, najveće je bilo 587. pr. Kr., ono o kojemu govori Deuteroizaija kada pripovijeda o Sluzi Jahvinom. To su poglavlja koja je Isus naučio napamet i doslovno ih živio, utjelovivši ih i učinivši ih živima. Svaki čovjek koji pati, prihvati li patnju, može, poput Isusa, postati Sluga Jahvin.

Patnja nije nešto što se razumom može shvatiti. U određenome trenutku, u kušnji, usred progonstva, narod shvaća da ima poslanje još od vremena kada je bio u majčinoj utrobi. Bog ovomu narodu na rubu smrti kaže: „Ti si moj sluga“, odnosno za mene si najuglednija, najljubljenija osoba. Imaš li manje novca, manje moći, imaš li brak u kojemu se boriš, veći križ, to nije iz inata, već da bi ostvario puniji odnos s Bogom. Ako nisi u oskudici, ne shvaćaš da mu se možeš obratiti za pomoć, da uistinu možeš ući u odnos, gledati Boga u oči, razgovarati s njime. „Oskudica“ i „molitva“ blisko su povezane riječi, kada nam nešto nedostaje, obraćamo se Bogu s molbom.

Sve dok se čovjek ne postavi na posljednje mjesto među svojom braćom, neće biti spasenja

Zapravo, ja ne vjerujem poput Napoleona da „je Bog uvijek na strani bolje artiljerije“. Istina je upravo suprotna. Bog je na strani malenih: zbog toga je i on, koji je tako lako mogao pobijediti, odabrao biti jaganjac. Patnja je znak osobite ljubavi. Odabrao je tebe. I nije točno da je On Bog sviju. „Jačam te i pomažem ti“, i stoga svoju pomoć ne pruža svima. Podržava ove ljude, Sluge Jahvine, narod. Za slugu Božjega kaže se da „on ne viče, on ne diže glasa“.
Sve dok se čovjek ne postavi na posljednje mjesto među svojom braćom, neće biti spasenja.

Iz knjige „Ni jedna tvoja bol nije bila uzalud“ autorice Costanze Miriano. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.