VIĐENJE TALIJANSKE MISTIČARKE Isus o sjemenu: Povučemo se samo ako smo sigurni da je beskorisno sijati Razmišljamo o nedjeljnom evanđelju uz viđenje talijanske mističarke Marije Valtorta

Foto: Screenshot

U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu:
»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«
I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«
Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.
Riječ Gospodnja. (Mk 4, 26-34)

Čudo se moralo dogoditi, malo prije, jer apostoli govore o njemu, a i neki građani komentiraju, pokazujući na Učitelja, koji ide, uspravan i strog, prema periferiji grada, prema siro­mašnom dijelu grada.

»Ženo, hoćeš li mi dopustiti da uđem u tvoj vrt i da se malo zadržim dok sunce izgubi svoju vrućinu?«

Zaustavi se kod jedne kućice iz koje izlazi poskakujući jedno dijete, a iza njega majka.
»Ženo, hoćeš li mi dopustiti da uđem u tvoj vrt i da se malo zadržim dok sunce izgubi svoju vrućinu?« »Uđi, Gospodine. I u kuhinju, ako hoćeš. Donijet ću Ti vode i
okrepe.« »Ne umaraj se. Dovoljno mi je zastati u ovom mirnom vrtu.«

Ali, žena hoće ponuditi vode izmiješane, ne znam s čime, a onda se zadržava po vrtu kao da želi govoriti, a ne usudi se. Bavi se svojim povrćem, ali to je samo naoko tako. U stvari bavi se Učiteljem, a dodijava joj dijete, koje joj svojom cikom, kad uhvati leptira ili drugog kukca, smeta, te ne čuje što kaže Isus. Naljuti se i prilijepi jednu pljusku djetetu koje… vri­šti jače.

Isus, koji je Revnitelju na pitanje: »Misliš li da je Ma­rija od onoga potresena?« – odgovarao ovim riječima: »Više ne­goli se na njoj zapaža…« – okrene se i pozove
k Sebi dijete, koje pritrči da završi svoj plač na Isusovim koljenima.

Žena zove: »Benjamine! Dođi ovamo. Ne smetaj.« Ali Isus kaže: »Pusti ga, pusti ga. Bit će dobar i ostavit će te na miru.« Zatim djetetu: »Ne plači. Mama ti nije učinila zlo. Samo je učinila da poslušaš, bolje rečeno: htjela je da poslušaš. Zašto si vikao dok je ona htjela tišinu? Možda se osje­ća slabo, pa joj tvoja vika smeta.«

Dijete kaže brzo, brzo, onom nenadmašivom dječjom otvorenošću koja dovodi u očaj velike: »Ne. Ne osjeća se slabo. Nego htjela je čuti što Ti govoriš… Rekla mi je. Ali ja, koji sam želio doći k Tebi, namjerno sam galamio da me Ti po­gledaš.« Svi se smiju, a žena se zacrveni kao plamen.

»Ne crveni se, ženo. Dođi ovamo. Zar si željela čuti moj govor? Zašto?«

»Jer si Mesija. Ne možeš biti nego Mesija poslije čuda koje si učinio… Pa, mi je bilo drago slušati Te. Nikada ne iz­lazim iz Magdale jer imam… muža čudaka i
petero djece. Najmanje ima četiri mjeseca, … a Ti nikad ne dolaziš ovamo.«

»Došao sam i u tvoju kuću. Vidiš li?« »Zbog toga sam Te htjela slušati.«

»Gdje je tvoj muž?«

»Na moru, Gospodine. Ako se ne ribari, ne jede se. Ne­mam nego ovaj vrtić. Može li biti dovoljno za sedam osoba? A, ipak, bi Zakej htio da se…«

»Budi strpljiva, ženo. Svi imaju svoj križ.«

»A, ne! Bestidnice imaju samo uživanje. Vidio si djelo besramnica! Uživaju i prouzrokuju trpljenje. Ne lome im se leđa od rađanja ni od posla. Ne prave si žuljeve motikom niti moče ruke pranjem rublja. Njihove su lijepe, svježe. Za njih nema Evine osude. One su čak naša osuda, jer… muškarci… Ti me razumiješ.«

Ne zaviđaj im na njihovom snu, ti, nevina majka, koja sanjaš o svojoj dječici… One imaju moru na svom uzglavlju. A su­tra, na dan kad budu u smrtnoj borbi ili u starosti, grižnju savjesti i stravu

»Razumijem te. Ali, znaj da i one imaju svoj strahoviti križ. Najstrašniji. Križ koji se ne vidi. Križ savjesti koja ih prekorava, svijeta koji im se izruguje, svojega roda koji ih odbacuje, Boga koji ih proklinje. Nisu sretne, vjeruj. Ne lome leđa rađajući ni radeći, ne ranjavaju svojih ruku trudeći se. Ali se, uza sve to, osjećaju slomljenima i to sa stidom. Cijelo je njihovo srce jedna rana. Ne zaviđaj im na njihovom izgledu, na njihovoj svježini, na njihovom dobrom raspoloženju. To je koprena rastegnuta po ruševini koja grije i ne da mira. Ne zaviđaj im na njihovom snu, ti, nevina majka, koja sanjaš o svojoj dječici… One imaju moru na svom uzglavlju. A su­tra, na dan kad budu u smrtnoj borbi ili u starosti, grižnju savjesti i stravu.«

»Istina je… Oprosti… Dopuštaš li mi da budem ovdje?«

»Ostani. Pripovijedat ćemo jednu lijepu prispodobu Benjaminu, a oni koji nisu djeca primijenit će je na same sebe na Mariju iz Magdale. Čujte. Vi sumnjate u Marijino obraćenje k Dobru. Nikakav znak na njoj ne pokazuje prema tom koraku. Bezobrazna i besram­na, svjesna svog položaja i svoje moći, usudila se prkositi lju­dima i doći čak na prag kuće gdje se plače zbog nje. Na Pe­trov prijekor odgovara grohotnim smijehom. Na moj pogled koji je poziva odgovara oholom ukočenošću. Vi biste, možda, neki iz ljubavi prema Lazaru, neki iz ljubavi prema Meni, htjeli da joj govorim izravno, dugo, podlažući je svojom mo­ću, pokazujući joj svoju snagu Mesije Spasitelja. Ne. Ne treba toliko.

Duše moraju raditi same na sebi. Ja prođem, bacim sje­me. Sjeme radi u skrovitosti. Treba imati obzira prema duši za vrijeme tog rada. Ako prvo sjeme ne baci klicu, posije se drugo, treće… a povučemo se samo ako smo sigurni da je beskorisno sijati

To sam prije dosta mjeseci rekao za jednu drugu grješnicu. Duše moraju raditi same na sebi. Ja prođem, bacim sje­me. Sjeme radi u skrovitosti. Treba imati obzira prema duši za vrijeme tog rada. Ako prvo sjeme ne baci klicu, posije se drugo, treće… a povučemo se samo ako smo sigurni da je beskorisno sijati.
I molimo.

Molitva je kao rosa po grudama: omekšava ih, hrani ih i sjeme može niknuti. Zar ti, ženo, ne radiš tako sa svojim povrćem?

Sada poslušajte prispodobu o Božjem radu u srcima kako bi u njima osnovao svoje Kraljevstvo. Jer, svako je srce ma­leno kraljevstvo Božje na zemlji. Kasnije, poslije smrti, sva se ta malena kraljevstva skupljaju u jedno jedino, u neizmjer­no, sveto, vječno nebesko Kraljevstvo.

čovjek je od Boga, zato je svaki čo­vjek na početku njegov, i tu sije svoje sjeme

Kraljevstvo Božje u srcima stvorio je Božanski Sijač. On dolazi na svoje imanje, čovjek je od Boga, zato je svaki čo­vjek na početku njegov, i tu sije svoje sjeme. Zatim, odlazi na druga imanja, u druga srca. Za noćima dolaze dani i za danima noći. Dani donose sunce ili kišu, u ovom slučaju zrake božanske ljubavi i izlijevanje božanske Mudrosti koja govori duhu. Noći donose zvijezde i tišinu, u našem slučaju svijetle pozive Božje i tišinu za duh kako bi se duša sabrala i raz­mišljala. U tom slijedu skrivenih, a snažnih skrbi sjeme bubri, raspukne se, klija, ukorjenjuje se, pušta prve listiće, raste. Sve to bez čovjekove pomoći. Zemlja sama od sebe rađa travu iz sjemena, zatim, trava jača i podržava klas koji se pojavljuje, onda se klas diže, puni se, tvrdne, blijedi, suši, savršen u svom zrnjenju. Kad sazrije, vraća se sijač i hvata se srpa, jer je tom sjemenu došlo vrijeme dovršenosti. Više se ne bi moglo raz­vijati i stoga se ubere. Isti posao radi moja riječ u srcima. Govorim o srcima ko­ja prime riječ. Ali, posao je spor. Valja paziti da se ne pokvari sve zahvaćajući u nevrijeme. Kako je naporno malenom sje­menu raspuknuti se i pustiti žile u zemlju! I tvrdom i divljem srcu naporan je taj posao. Mora se otvoriti, dati se prekopati, prihvatiti nove stvari, truditi se da ih hrani, pokazivati se drukčijim jer je zaogrnuto skromnim i korisnim stvarima, a ne više privlačnom, raskošnom i beskorisnom preobilnom kićenošću kojom je bilo zaogrnuto prije.

Dati sve da bi dobio sve. Ostati gol da bi u nebu bio zaogrnut haljinom svetaca. Život grješnika koji postane svet najdulja je, najhrabrija i najslavnija borba

Mora se zadovoljiti skrom­nim radom, ne pobuđujući divljenje, u korist božanske Ideje. Treba da iscijedi sve svoje sposobnosti da bi raslo i napravilo klas. Mora se ražariti od ljubavi da bi postalo žitom. A kada svlada ljudske obzire tako, tako mučne, kada se namuči i na­pati i zavoli svoju novu haljinu, evo, mora je skinuti sa sebe jednim okrutnim rezom. Dati sve da bi dobio sve. Ostati gol da bi u nebu bio zaogrnut haljinom svetaca. Život grješnika koji postane svet najdulja je, najhrabrija i najslavnija borba. Ja vam kažem. Iz toga što sam vam rekao shvatite da s pravom postupam s Marijom ovako kako postupam. Jesam li možda drukčije po­stupao s tobom, Mateju?« »Ne, Gospodine moj.«

»A reci Mi istinu: je li te više predobila moja strpljivost ili oštre grdnje farizeja?«

Pred ‘Dobro­tom’ ostanemo goli i molimo je od srca da nas obuče Sobom

»Tvoja strpljivost; zato sam ovdje. Zbog prezira i ‘anate­ma’ farizeja postajao sam preziran, te sam iz prezira činio još više zla negoli sam ga bio učinio do tada. Tako se događa. Kad osjećamo da s nama postupaju kao s grešnicima, dok smo u grijehu, još se više ukočimo. Ali, kada nam mjesto uvrede do­đe milovanje, ostanemo zbunjeni, zatim plačemo… a kad se plače, konstrukcija se grijeha rasklima i sruši. Pred ‘Dobro­tom’ ostanemo goli i molimo je od srca da nas obuče Sobom.«

»Dobro si kazao. Sviđa li ti se pripovijetka, Benjamine? Da? Bravo. A gdje je mama?« Odgovori Jakov Alfijev: »Izašla je na svršetku prispodobe i otišla
trčeći onim putem.« »Možda ide na more vidjeti dolazi li joj suprug«, – kaže Toma.

»Ne. Išla je k baki da dovede braću. Mama ih odvede ona­mo da može raditi«, – kaže dijete povjerljivo nagnuto na Isuso­va koljena. »A ti, čovjek, stojiš ovdje? Sigurno si lijepa otrovnica ako drži samo tebe!« – primjećuje Bartolomej.

»Ja sam najveći, pa joj pomažem…« »Zaslužiti raj, siromašna žena! Koliko ti je godina?« – pita Petar. »Za tri godine bit ću sin Zakona«, – kaže ponosno dijete. »Znaš li čitati?« – pita Tadej. »Da… ali idem pomalo jer, jer me učitelj šalje van skoro svaki dan…« »Rekao sam ja!« – kaže Bartolomej.

»Ali, činim, tako, zato jer je učitelj star i ružan pa govori uvijek iste stvari koje uspavljuju! Kad bi bio kao On (i poka­zuje na Isusa), bio bih pažljiv. Tučeš li Ti onoga koji spava ili se igra?« »Ja ne tučem nikoga. Ali, kažem svojim đacima: »Budite pažljivi za vaše dobro i iz ljubavi prema Meni«, – odgovori Isus.

»Evo, tako da! Iz ljubavi da. Ne od straha.« »Ali, ako postaneš dobar, učitelj će te voljeti.« »Zar Ti voliš samo onoga koji je dobar? Maloprije si re­kao da si bio strpljiv s ovim ovdje koji nije bio dobar…« Dječja logika je uvjerljiva.

»Ja sam dobar sa svima. Ali, tko postane dobar, njega veo­ma, veoma ljubim i s njim sam vrlo, vrlo dobar.« Dijete misli… Zatim, podigne glavu i pita Mateja:
»Kako si mogao postati dobar?« »Volio sam Ga.« Dijete ponovno misli, a onda gleda dvanaestoricu i kaže Isusu: »Jesu li svi ovi dobri?« »Svakako jesu.«

»Jesi li siguran? Ja sam katkad miran, ali to je kada ka­nim napravit kakav… krupniji kvar.«

Svi se gromko smiju. Smije se i čovuljak, koji je već na putu da se ispovjedi. Smije se i Isus, koji ga pritisne na svoje srce i poljubi.

Dijete, koje se već sprijateljilo sa svima, želi se igrati pa kaže: »Sada ću Ti ja reći tko je dobar.« I počinje birati. Po­gleda sve i ide ravno Ivanu i Andriji koji su
blizu i kaže: »Ti i ti. Dođite ovamo.« Potom izabere dva Jakova i pridruži ih onoj dvojici. Zatim, uzme Tadeja. Ostane vrlo zamišljeno ispred Revnitelja i Bartolomeja i kaže »Stari ste, ali ste do­bri«. I pridruži ih ostalima. Promatra Petra, koji polaže ispit gledajući mrko za šalu i priznaje da je dobar. Prođe i Matej, a tako i Filip. Tomi kaže: »Ti se previše smiješ. Ja činim ozbiljno. Znaš li da moj učitelj kaže da onaj koji se smije uvijek pogriješi na provjeravanju?« No i Toma prođe na ispi­tu, s malo glasova, ali prođe. Tada se dijete vrati Isusu.

»Ej, derane! I ja sam tu! Nisam stablo. Mlad sam i lijep. Zašto me ne ispitaš ?«

»Jer mi se ne sviđaš. Mama kaže, ako nam se neka stvar ne mili, neka je ne diramo. Ostavi je na stolu da je drugi uzmu kojima se može sviđati. I kaže, ako netko nudi stvar koja nam se ne sviđa, da se ne kaže: ‘Ne sviđa mi se’. Nego se kaže: ‘Hvala, nisam gladan’. Ja nisam gladan tebe.« »Ali, kako? Gledaj, ako mi kažeš da
sam dobar, dat ću ti ovaj novčić.«

»Što ću s njim? Što ću kupiti jednom laži? Mama kaže da novac koji je plod prijevare postane slamom. Jednom sam kod bake lažju postigao da su mi dali didrahmu da kupim pogača s medom i u noći je postala slamom. Stavio sam je u onu rupu ondje, ispod vratiju, da je ujutro uzme, a našao sam šaku slame.«

»Ali zašto ti nisam dobar? Što mi je? Raspucana noga? Zar sam ružan?«

»Ne. Ali, mi ulijevaš strah.« »Ali, zašto?« – pita Iškariot približivši se.

»Ne znam. Ostavi me na miru. Ne diraj me ili ću te ogrepsti.«

»Kojeg li ježa! Mahnit je.« – Juda se loše smije.

Apostoli se šale na račun toga što se dogodilo, ni malo laskavo za Iškariota. Međutim, vraća se žena s desetak osoba, a onda, evo, još i drugih osoba. Ima ih oko pedeset. Samo siro­mašni svijet.

»Da li bi im govorio? Barem nešto malo. Ovo je majka mog muža, ovo su moja djeca. A onaj čovjek ondje je moj muž. Jednu riječ, Gospodine«, – moli žena. »Da ti kažem hvala na gostoprimstvu. Da. Kazat ću je.«

Žena uđe u kuću gdje plače dojenče i sjedne na prag davši djetetu da doji.

Nikada dobro ne uspije ono što se čini bez poštenja. Zato je laž u riječima, djelima, u bogoštovlju uvijek znak saveza sa Sotonom, učiteljem laži

»Čujte. Ovdje na svojim koljenima imam dijete koje je govorilo vrlo pametno. Kazalo je: ‘Sve stvari postignute pri­jevarom postanu slama’. Njegova mama naučila ga je tu istinu. Nije bajka. To je vječna istina. Nikada dobro ne uspije ono što se čini bez poštenja. Zato je laž u riječima, djelima, u bogoštovlju uvijek znak saveza sa Sotonom, učiteljem laži. Ne­mojte misliti da su ona djela koja su sposobna postići Kraljev­stvo nebesko djela koja bučno udaraju u oči. To su nepresta­ni, obični čini, ali učinjeni iz nadnaravne ljubavi. Ljubav je sjeme stabla koje, izniknuvši u vama, raste sve do Neba, a u čijoj sjeni niču sve druge kreposti (vrline). Usporedit ću je sa sitnim sjemenom gorušice. Kako je sitno! Jedno od najmanjeg sje­menja koje čovjek sije. A, ipak, kad biljka naraste, gledajte kako ojača i olista i koliko ploda daje. Ne stotinu za stotinu, nego stotinu za jedan. Najmanje sjeme, ali najveći radiša. Ko­liko koristi vam daje! Tako i ljubav.

Kad biste u svoje grudi zatvorili zrnce lju­bavi prema svome presvetome Bogu i prema svome bližnje­mu i kad biste pod vodstvom ljubavi obavljali svoja djela, ne biste pogriješili ni protiv jedne od ‘Deset zapovijedi’.

Kad biste u svoje grudi zatvorili zrnce lju­bavi prema svome presvetome Bogu i prema svome bližnje­mu i kad biste pod vodstvom ljubavi obavljali svoja djela, ne biste pogriješili ni protiv jedne od ‘Deset zapovijedi’. Ne biste lagali Bogu krivom pobožnošću, pobožnošću običaja, a ne du­ha. Ne biste lagali bližnjemu ponašajući se kao nezahvalna djeca, supruzi preljubnici ili i samo kao oni koji previše zahtjevaju, kao kradljivci u trgovini, lažljivci u životu, nasilni prema onome koji vam je neprijatelj. Gledajte, koliko se pti­čica u ovoj vrućini zaklanja u granje ovoga vrta. Domalo će ona brazda gorušice, zasada još sitne, biti pravi vrapčinjak. Sve će ptice dolaziti pod zaštitu i u hladovinu tih stabala tako gustih i udobnih, a mladi ptići naučit će sigurno letjeti upravo između toga granja koje služi kao ljestve i mreža, da se može penjati i da se ne padne. Tako je i ljubav, temelj Kraljevstva Božjega. Ljubite i bit ćete ljubljeni. Ljubite i podnosit ćete se. Ljubite i nećet biti okrutni, htijući više nego li je dopušteno, od onoga koji vam je podložan. Ljubav i iskrenost, da bi postigli mir i slavu nebesku. Inače, kako je rekao Benjamin, svako vaše djelo, učinjeno lažući ljubavi i istini, pretvorit će vam se u slamu za vaš pakleni krevet. Ne kažem vam drugih stvari. Kažem vam samo: imajte na pameti veliku zapovijed ljubavi i budite vjerni Bogu Istini i istini u svakoj riječi, djelu i osjećanju, jer je istina kći Božja. Neprestano djelo vašeg usa­vršavanja, kao što sjeme neprestano raste sve do svoga savršenstva. Djelo tiho, skromno i strpljivo. Budite sigurni da Bog vidi vaše borbe i više vas nagrađuje za pobijeđenu sebič­nost, za suzdržanu prostačku riječ, za zahtjev koji niste po­stavili, nego da naoružani u bitki ubijete neprijatelja.

Kra­ljevstvo Božje, koje ćete imati ako budete pravednički živjeli, sagrađeno je od malenih svagdašnjih stvari

Kra­ljevstvo Božje, koje ćete imati ako budete pravednički živjeli, sagrađeno je od malenih svagdašnjih stvari. Od dobrote, ćudorednosti, strpljivosti, od zadovoljavanja s onim što se ima, od uzajamnog podnošenja, od ljubavi, ljubavi i ljubavi. Budite dobri. Živite u miru jedni s drugima. Ne mrmljaj­te. Ne sudite. Onda će Bog biti s vama. Dajem vam svoj mir kao blagoslov i zahvalu za vjeru koju imate u Mene.«

Zatim se Isus okreće prema ženi govoreći: »Bog blago­slovio osobito tebe, jer si sveta žena i sveta majka. Ustraj u kreposti. Zbogom, Benjamine. Sve više ljubi istinu i slušaj svoju majku. Blagoslov tebi i tvojoj braći i tebi, majko.«

Jedan čovjek stupi naprijed. Zbunjen je i muca: »Ali… ali… ganut sam time što kažeš o mojoj ženi… Nisam znao…« »Zar možda nemaš očiju ni razuma?«

»Imam.« »Zašto se njima ne služiš? Hoćeš li da ti ih razbistrim?«

»Već si to učinio, Gospodine. Ali, volim je, znaš? Nego… čovjek se privikne… pa… pa…« »Pa, misli da je dopušteno previše zahtijevati, zato jer je drugi bolji od nas… Ne čini toga više. U tvom zanatu uvijek si u opasnosti. Ne boj se oluja ako je Bog s tobom. Ali, ako je s tobom nepravda, boj se jako. Jesi li razumio?« »Više negoli kažeš. Ali, nastojat ću Te slušati… Nisam znao…« I gleda ženu kao da je prvi put vidi.

Isus blagoslivlja i izlazi na puteljak. Opet kreće prema krajoliku.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”. Izvor