NOVO! „Ni jedna tvoja bol nije bila uzalud“ – priče pojedinaca o njihovim iskustvima patnje i radosti Od autorice uspješnica „Udaj se i budi podložna“ i „Oženi ju i umri za nju!“

Foto: B.R.; LM Design

U boli se događa susret

Došli ste do točke u životu kada vam se čini da je sve gotovo, da se ništa ne može promijeniti, da je sve krenulo nizbrdo, da to nije ono o čemu ste sanjali?

Imate problema u braku, na poslu, s djecom, i najradije biste pobjegli od svega? Stanite na tren. Upravo u trenucima boli i najvećih razočaranja događa se najljepši susret, susret u kojem nam se otvaraju oči za put spasenja za nas i naše bližnje, i koji nas hrabri neka ne bježimo od životnih teškoća, nego da ih prihvatimo kao blagoslov i dar.

„Naša stvarnost, prigrlimo li je i živimo sa srcem predanim Bogu, uvijek je ona najbolja moguća“

Costanza Miriano iznosi priče pojedinaca o njihovim iskustvima patnje i radosti. Neodoljivom lakoćom suočava se s najtežim temama postojanja, stavljajući pred nas zbirku životnih priča sa sretnim završetkom: rane zadobivene u braku; poniženje u preljubu; sram zbog siromaštva; strah u ozbiljnim bolestima…

Upravo kada se čini da smo dotaknuli dno, pred nama se ukazuje prilika da se bezuvjetno pomirimo sa svojom sudbinom i prihvatimo Ljubav.

„Spoznaja da je ono što ti se događa, a još više tvoje prihvaćanje onoga što se događa u tvojemu životu, bilo zamišljeno za tebe od početka vremena, mijenja sve. Naša stvarnost, prigrlimo li je i živimo sa srcem predanim Bogu, uvijek je ona najbolja moguća. To je ona ispravna za naše spasenje.“

Iz knjige

Osvrt na knjigu

Ova će nam knjiga pomoći da se s boli suočimo na pobjednički način (J. Lončar)

Na ovu je knjigu moguće dati samo osoban osvrt. Vjerujem da će neke koji ju pročitaju oduševiti, ohrabriti, usmjeriti, poučiti, umiriti – dok će kod nekih drugih izazvati sasvim oprečne reakcije.

Autorica polazi od teze da patnja najčešće nije nikakva Božja kazna. Kad bi bila, lijepo je primijetila, onda bi Bog svoje kazne zasigurno drukčije rasporedio…

Autorica se bavi temom boli (trpljenjem, patnjom) u obitelji. Ispočetka sam, čitajući ju kao muškarac, htio odustati. Imao sam dojam da se autorica svojim stilom ni malo ne ustručava do kraja biti „ženskom“ te da ju ni malo ne zanima kako će se muškarci osjećati čitajući njezina stilska pretjerivanja. Pomislio sam da će tu knjigu čitati samo žene. No kako je čitanje odmicalo, a moram priznati da sam ju pročitao u dva uzastopna popodneva, sve više i više sam u srcu zahvaljivao za nju. Na kraju mi je bilo žao što nije malo duža.

Autorica polazi od teze da patnja najčešće nije nikakva Božja kazna. Kad bi bila, lijepo je primijetila, onda bi Bog svoje kazne zasigurno drukčije rasporedio. Patnja, prema njoj, može biti izvanredna prilika za susret sa živim Bogom, prilika za pronalaskom smisla života, prilika za pronalaskom istinskog mira i istinske radosti. Patnja je i sredstvo kojim možemo spasiti sebe i blagoslivljati druge. Patnju najčešće ne možemo izabrati sami i najčešće nismo ni malo spremni prihvatiti je kada iznenada dođe.

Izvanredno vrijedan poklon

Ova će knjiga mnogima, koji se nalaze kao i onima koji će se kad-tad naći u bilo kojoj vrsti boli, tj. nama svima, pomoći da se s njom suočimo na pobjednički način. Zato ju (knjigu, ne patnju) preporučam svima, za vlastitu duhovnu izgradnju, ali i kao izvanredno vrijedan poklon nekome tko se nalazi u boli za koju ne zna zašto je baš njega/ nju zadesila i koji ne zna kako se s tom boli nositi.

I na kraju, ta će knjiga vjerojatno neke karizmatike razočarati, no samo one koji još nisu dovoljno upoznali raspetog Isusa.

Josip Lončar

Iz knjige

Bol nas preobražava

„Ipak, životi koje sam promatrala uvjerili su me: ni jedna tvoja bol nije bila uzalud. Svaka stvar učinjena s ljubavlju, svaka neizgovorena kritika, svaki dobro i u tišini obavljen posao, svaka briga nošena i povjerena Bogu, sve će biti preobraženo, štoviše, preobrazit će nas.“

Terminalni bolesnici na ulicama Paragvaja

„Moj prijatelj, otac Aldo Trento, na ulicama Paragvaja sakuplja terminalne bolesnike, one napuštene, često među smećem i brine se o njima sve do smrti, nakon što ih je oprao, utješio, zbrinuo, nakon što im je ponudio krevet (često stavlja svježi cvijet na njihov noćni ormarić, zbog ovoga me detalja posebno stisne u srcu!) te utjehu, i žele li, ispovijed i pričest. Nakon dana poput ovih, punih posla i bola, provedenih u hranjenju siromaha i pomaganju zlostavljanoj djeci, starac, ionako već slaba zdravlja, priča mi da se kasno navečer spušta u podrum svoje bolnice gdje beživotna tijela odbačenih osoba koje je prihvatio leže u očekivanju pogreba. Kaže da je za njega to trenutak potpuna mira. Moli za njih, stoji pored ovih mrtvih tijela, u tišini, i svaki put sve mu je jasnija vrijednost njegove misije, koja nije toliko spašavanje života, što također pokušava učiniti, koliko davanje smisla odbačenim životima. A smisao je susresti Božju ljubav.“

Patnja u braku

„Moja se prijateljica suočila sa svojim suprugom, s dokazima u rukama, i postavila mu je pitanje koje se ja ne bih usudila izreći: „Voliš li je?“ Da, volio ju je, priznao je, stjeran u kut nakon dokaznoga postupka (hotelski račun, dvokrevetna soba) i na kraju je čak zahvalio Gabrielli što ga je to pitala, jer ga je tako poštedjela muka da joj to sam kaže, i stoga „Hvala, idemo zajedno živjeti, već imamo stan“. Dakle, agent za nekretnine već je znao da je Gabriellin život uništen dok je ona, naprotiv, još vjerovala da će zajedno ostarjeti. (…) Tada je Gabriella, ona otprije, umrla. Nakon toga započela je nova priča.“

Patnja zbog kušnje neplodnosti

„Pomislim li na žene koje poznajem, pozvane na neko vrijeme ili zauvijek na kušnju neplodnosti, mogu reći da su neke stvarno majčinski tipovi. Svako malo se prepirem s Bogom zbog njih i tražim ga obrazloženje. Ona bi bila predivna majka, podsjećam ga, dok ona druga, Bože, oprosti što ti to govorim, ne bih baš imala povjerenja u nju. Sada su djeca već tu i očito je da je tako dobro, ali, onoj ondje, položi svoju ruku na njezinu glavu. Ali ako si njoj dao dvoje djece, koju ostavlja cijeli tjedan same s ocem i bakom i odlazi u drugi grad zbog karijere, onda mojoj prijateljici duguješ dvanaestero djece.“

Patnja djece

„(…) kada vidiš dijete koje pati, to je također križ koji te približava Bogu: čak i on je nosio taj križ – nadam se da nisam heretik kada to kažem – dopuštajući patnje svojega sina. To je također mač koji je probo Marijino srce, neizmjerna bol za jednu mamu. Imam nekoliko prijateljica koje nose ovaj strašan teret, koje se nalaze pred otajstvom nevine boli svoje djece i prednjače svima u sličnosti Kristu jer kada proživljavaš bol, kada prolaziš kroz tjelesno, ništa se ne može učiniti, intenzivnije živiš nego vjerujući samo glavom.“

„Obično mislimo da ćemo, ako to, više ili manje, želimo, pronaći Boga. No susret se događa samo slomimo li svoj ego, prije svega ostajući vjerni pozivu, u obitelji, na poslu i služeći stvarnosti koja je pred nama.“

Želite kupiti knjigu ili se informirati o cijeni?

Kliknite na gumb „Kupi knjigu”.