Foto: Shutterstock
Anna je vrlo posebna žena…
Ovdje bih, na primjer, željela govoriti o mnogim prijateljicama koje imaju križ u vidu supruga (ili djeteta, iako to nije isto) koji s njima ne dijeli hod u vjeri. Zapravo, poznajem i muškarce koji imaju istu muku sa suprugom iako je to rjeđi slučaj. (…)
Posebno bih željela govoriti o svojoj prijateljici Anni, iako se sada bojim da ću pretjerati: kada to pročita moj muž, reći će da nisam vjerodostojna, ali što mogu? Anna je vrlo posebna žena. (…)
Mnogi se ljudi, na primjer, ne bi mogli vjenčati s nekime s kim ne dijele vjeru, no u najvećemu broju slučajeva mi žene, kada smo zaljubljene, duboko smo uvjerene da ćemo promijeniti toga muškarca…
Anna i Lorenzo vjenčali su se jako zaljubljeni, nakon kratkih zaruka. Mnogi se ljudi, na primjer, ne bi mogli vjenčati s nekime s kim ne dijele vjeru, no u najvećemu broju slučajeva mi žene, kada smo zaljubljene, duboko smo uvjerene da ćemo promijeniti toga muškarca, naravno na bolje, i da će to uključivati i njegov odnos s Bogom. Predsjedamo povjerenstvom za poboljšanje svijeta, pa kako ne bismo bile sposobne poboljšati naš najosjetljiviji cilj, govorimo samima sebi. Međutim, izostavljamo činjenicu da je posljednja stvar koju muškarac želi od svoje supruge ta da ga poboljša. (…)
Moram reći da Anna, za razliku od nas supruga koje vrlo ozbiljno shvaćamo svoju misiju poboljšanja muževa, jako malo gnjavi svoj primjerak: ona je odabrala put blagosti. Odnosno, osim što je izabrala taj put, ona ga i slijedi. (…)
Ženi je velika bol kada vidi voljenoga muškarca koji dopušta da umre dio njega, to je kao da vidi kako promašuje cilj, gubi šansu za nešto veliko, kao i šansu za sreću, odlazi piti iz pogrešnoga izvora…
Ili svojemu mužu govori divne stvari ili šuti. Sigurno ima jezik jako otporan na ugrize jer on joj ponekad stvarno ružno odgovara. No budući da je ona dobra, uvijek kaže da ne pati zbog ružnih odgovora, već kada vidi pomanjkanje njegovoga unutarnjeg života, pomanjkanje rada na sebi, neku vrstu odsutnosti. S druge strane, duhovni je život uistinu rad na sebi i ako se to ne čini, to se vidi (to svjedoči i moj vrt, inače zvan Death Valley – op. prev. Dolina smrti). I srce, ne hraniš li ga, ne obrađuješ li ga, ne oreš li ga, ne dopustiš li da sjemenje umre kako bi donijelo plod, ono atrofira, osuši se u jednome svojem dijelu, onom najdubljem. Ženi je velika bol kada vidi voljenoga muškarca koji dopušta da umre dio njega, to je kao da vidi kako promašuje cilj, gubi šansu za nešto veliko, kao i šansu za sreću, odlazi piti iz pogrešnoga izvora… To je također kao da ga, suprotno onomu što oni vjeruju, vidi manje muškarcem, manje muževnim: meni ništa ne predstavlja mušku veličinu kao sposobnost da klekne pred misterijem.
Evo, Annina me priča podsjeća na onu Élisabeth Arrighi i njezina supruga Félixa Leseura. Ona dolazi s Korzike, iz jedne obrazovane i profinjene katoličke obitelji koja je svoju djecu hranila vjerom, glazbom i umjetnošću te zanimljivim ljudima. On je bio francuski liječnik, katoličkoga porijekla, ali je odabrao negirati vjeru i ponosno se deklarirao kao poganin i ateist. Na kraju smo devetnaestoga stoljeća: njih se dvoje susreću u kući prijatelja i – osim vjere – otkrivaju velike sličnosti, ludo se zaljubljuju i ubrzo vjenčaju. Ona s bračnoga putovanja piše: „Cijelo smo vrijeme bili nevjerojatno sretni ili, još bolje, nevjerojatno ludi, i ako su ikada na zemlji postojale dvije sretne osobe, to smo onda mi: u Félixu sam pronašla sve ono što sam željela.“ (…)
Odmah na početku teško se razboljela i saznala je da neće moći imati djece; bila joj je to neizmjerna bol, ali se trudila ne opterećivati supruga
Élisabeth je dobro znala za njihove razlike u vjeri, ali bilo joj je dovoljno njegovo obećanje da će uvijek poštovati ideje svoje supruge. Odmah na početku teško se razboljela i saznala je da neće moći imati djece; bila joj je to neizmjerna bol, ali se trudila ne opterećivati supruga. Nastavila ga je pratiti na putovanjima, organizirati večere s prijateljima, biti pokretač svega onoga što ih je činilo sretnima, ostvarujući svoje majčinstvo s nećacima, a kasnije i s djecom iz jednoga instituta. (…)
U ovome je Anna sigurno puno, puno bolja od mene kada je nešto povrijedi jer ona bi se, da je pregazi traktor i slomi joj ruku i nogu, dignula i rekla da je dobro prošla jer još uvijek ima čitave drugu ruku i drugu nogu (rekla sam da je žena Viking). Zbog svoje sposobnosti da u sebi zadrži teškoće, bol, žaljenja, kao i zbog svoje spremnosti da bude sva za svojega muža, nalikuje Élisabeth Leseur, koja u prvim godinama braka prati Félixa u svemu, na putovanjima, u prijateljstvima i u intelektualnome životu. Uranja u njegovu knjižnicu i guta njegove autore prosvjetitelje i antiklerikalce. Kada se čini da je izgubila svaki trag vjere (Anni se to nije dogodilo), Félix joj daje da pročita Renanov Život Isusov, misleći da će je konačno uvjeriti da je Isus mogao biti zgodan lik, ali zasigurno nije bio Bog. No autorova oskudnost argumenata ima suprotan učinak: Élisabeth je iznervirana i želi ponovno otkriti Boga, prisjeća se vjere koju je imala kao dijete. Malo-pomalo ponovno uranja u molitvu, u čitanje – ovoga puta dobre literature – u odnos koji joj je, a da toga nije bila svjesna, nedostajao za puninu radosti.
Odlučuje iskoristiti mogućnosti kontakata koje joj suprug nudi, u najekskluzivnijim pariškim mondenim krugovima, kao priliku da upozna i ljubi posebno one daleke, „one kojima je potrebno da im dam dio onoga što je Bog stavio u mene
Nakon obraćenja samoj sebi daje obećanje da će izvana zadržati ponašanje slično onomu prije kako ne bi skandalizirala supruga, jer je u kršćanskome bračnom paru zajedništvo temelj svega (nije slučajno đavao onaj koji dia ballei, odnosno koji dijeli): upravo kao Anna, koja prati supruga na mondenim i službenim večerama i onda kada bi, vjerujem, više voljela raditi bilo što drugo, uključujući lagano kuckati prstima (uvijek postoji nada da se promaši cilj). Odlučuje iskoristiti mogućnosti kontakata koje joj suprug nudi, u najekskluzivnijim pariškim mondenim krugovima, kao priliku da upozna i ljubi posebno one daleke, „one kojima je potrebno da im dam dio onoga što je Bog stavio u mene. Znam da nijedan krik, nijedna želja, nijedan zaziv nisu uzaludni: uzdižu se k Bogu i od Boga se izlijevaju na one koji su nas nadahnuli“. Doista, Anna na gala večerama neumorno vrši apostolat, ispod stola dijeli knjige, medaljice, devetnice, kaže „Molim za Vas“ političarima i predstavnicima vlasti koji ponekad možda misle da je malo poremećena, ali ona, i najmanje se ne srameći, ne obraća pažnju na to. I onda uistinu moli, nije da to samo tako kaže. (…)
Očito, tko god je sretne, počinje osjećati ovaj miris nečega drukčijeg; to se događa i Anni, ali stvarno: vidjela sam kako se za nekoliko minuta sprijatelji s barmenima, kardinalima, djelatnicima na recepciji, političarima, čak i mačkama, iskreno govoreći. Nitko tko je susretne, ne ostaje ravnodušan. Susrećeš gotovo metar i osamdeset plave kose, osmijeha, plavih očiju, radosti, spontanih poljubaca, smijeha, grljenja ljudi koje vidi tek drugi put (pri prvome susretu te samo poljubi, na drugome te već poziva k sebi doma), i ne možeš ne reagirati. U svemu tom pretjerivanju dobroga raspoloženja i naklonosti i radosti i zbunjenosti leži jezgra boli; Élisabeth to dobro opisuje, ali Anna to i živi: „To je dvostruka i bolna žrtva, ona moje velike osamljenosti i mojega života toliko različita od onoga kakav sam željela imati. Biti neprekidno pokraj dragih osoba i prijatelja, a da ni na trenutak ne možeš otvoriti svoju dušu…“ (…)
Evo, nakon njezine smrti Félix, ne samo da se obratio već je postao svećenik, još je dugo poživio i posvetio se širenju dnevnika svoje supruge. Sada su oboje…
Élisabeth se pokušavala žrtvovati i morala je raspravljati sa suprugom koji je inzistirao na tome da joj pokloni više odjeće i nakita, iz ljubavi, ali i da bi to mogao pokazati kao statusni simbol. Tada se ona nametnula, uspjela ga je spriječiti u tome i on je nevoljko poslušao. (…)
Nakon obraćenja, za Élisabeth prolaze duge godine ovakva napora, uključujući traganje za većom uzdržljivošću. Angažirana je u brojnim karitativnim djelatnostima, a uvijek prisutna i uz svojega supruga i nikada ne gubi osmijeh, što je posljednja, konačna podudarnost između nje i Anne. Obje imaju nadnaravnu sposobnost radosti, ne znam koliko spontane ili kao posljedicu „odluke iz dubine duše“, kao što je to bilo za Ivana Pavla II. „Odluka“, piše Élisabeth, „koju sam ozbiljno shvatila i koju sam stavila u praksu, unatoč mojim manjkavim moralnim i fizičkim predispozicijama, jest ostati radosna u kršćanskome smislu, vedra prema životu, prema drugima te također prema samoj sebi, koliko ću to moći biti.“ Bolest se ponovno pojavila i tijekom posljednjih godina ona, koja je dugo molila za suprugovo obraćenje, molitvama nadodaje dar svoje patnje, kao što mu je napisala malo prije kraja: „Godine 1905. [umrijet će 1914.] zamolila sam Boga da mi podari patnju za otkupljenje tvoje duše. Za ženu nema veće ljubavi od one da svoj život dâ za svoga muža.“ To je „ljubavni pakt koji će tebi dati dušu, a meni će zauvijek dati onoga koga najviše volim i s kojim želim biti u tvojemu raju“.
Evo, nakon njezine smrti Félix, ne samo da se obratio već je postao svećenik, još je dugo poživio i posvetio se širenju dnevnika svoje supruge. Sada su oboje na putu prema časti oltara. Mislim da će nas i Annin suprug iznenaditi.
Iz knjige „Ni jedna tvoja bol nije bila uzalud“ autorice Costanze Miriano. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
