Nitko nije pošteđen ‘svakodnevnih muka’ (…) Mala je žrtva šutnje poput potresa s jako dubokim epicentrom u nama, potresa čiji valovi sežu daleko, izazivajući učinke koji se ne mogu odmah uočiti, no s posljedicama koje se umnažaju na n-tu potenciju.

Foto: Shutterstock

Svakodnevne muke

Nitko nije pošteđen svakodnevnih muka, svi smo pozvani živjeti ono što Madeleine Delbrêl naziva „strast strpljenja“, koja od nas traži da umremo, ne herojski i grandiozno, kako i priliči nama koji se doživljavamo poput Ivane Orleanske, poput križara, a umjesto toga smo u situaciji da žrtvujemo život ne baš veličanstveno, stojeći u redu za INSP (op prev. Istituto nazionale della previdenza sociale – Državni zavod za socijalno osiguranje), puneći jednu za drugom perilicu posuđa. Ipak, ono što misiju čini plemenitom jest srce, ne njezin sadržaj ili mjere ili vrijednost koju joj svijet daje. Na taj način jesmo tamo gdje smo stavljeni.

Ove okolnosti koje doživljavamo oprečnima, te stvarnosti koje nas uvijek provociraju da ustanemo kada bismo željeli sjediti, da sjednemo kada bismo željeli pobjeći, da govorimo kada bismo željeli šutjeti…

Ove okolnosti koje doživljavamo oprečnima, te stvarnosti koje nas uvijek provociraju da ustanemo kada bismo željeli sjediti, da sjednemo kada bismo željeli pobjeći, da govorimo kada bismo željeli šutjeti, da ne kažemo ono što nam prvo padne na pamet, zapravo, ove male križeve možemo živjeti na dva suprotna načina: kao protivljenje od kojega treba bježati ili kao mogućnost da se približimo stanju darivanja. Postoji i treći put, put većine, onih koji nisu ni tu ni tamo, pomalo izbjegavaju napore, pomalo se trude, ne znajući pritom točno zašto, bez velikoga jasnog životnog plana. Gesta ljubavi ima neizmjernu vrijednost koja odzvanja u vječnosti. Čini se beznačajno, no odluka da ne gnjavim supruga – bilo zato što je pogrešno stavio podlogu za tuširanje bilo zato što je pokazao nedovoljan entuzijazam pri javljanju na telefon ili zato što je kupio pogrešne kućne potrepštine (omekšivač ni u kojemu slučaju ne može zamijeniti balzam, ali nije potrebno da on to sve zna odjednom, još nije spreman) – ukratko, mala je žrtva šutnje poput potresa s jako dubokim epicentrom u nama, potresa čiji valovi sežu daleko, izazivajući učinke koji se ne mogu odmah uočiti, no s posljedicama koje se umnažaju na n-tu potenciju.

Jednom mi je jedan fratar rekao…

Sljedeći je korak – ali to je samo za Jedi vitezove, za one koji su napustili mračnu stranu – da, osim što smo prilagodljivi u svim prilikama kada možemo nešto dati, odlučimo te prilike baš ići potražiti: tada se uistinu može živjeti plešući na prstima. Gledati na život preokrećući ga: samo se tako može pronaći način da budemo blaženi, odnosno u savršenoj radosti, prihvaćajući sve kao dar: dobro i zlo, iscrpljenost i odmor. Jednom mi je jedan fratar rekao kako je jedan od kriterija za provođenje ispita savjesti na kraju dana pitanje: „Što sam danas izgubio?“ I ne izgubiš li ništa, očito je da nikoga ne ljubiš.

Određeni trenutak povijesti, određeno mjesto na planetu na koje nas je Bog stavio, to i ni jedno drugo, sada i ni prije ni poslije, jedina je točka u Svemiru u kojoj susrećemo Boga. Jedina, jer smo ovdje, sada.

Iz knjige „Ni jedna tvoja bol nije bila uzalud“ autorice Costanze Miriano. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.