Imam prijatelja čija se priča može čitati samo u Joninu svjetlu… „Čini se kao izmišljena priča, no nije, promijenila sam samo pokoji detalj. Meni je najnevjerojatnije vidjeti kako Enrico ostaje u svojoj priči. Ne proklinje Boga, nikada. Ne pita se: zašto baš ja? (…) Svaki put se pitam zašto toliko kušnji. I mislim: zašto ne ja?“

Foto: Shutterstock

Imam prijatelja čija se priča može čitati samo u Joninu svjetlu, nema drugoga logičnog objašnjenja. Njegova je supruga umrla od raka i ostavila ga je samoga s četvero male djece. Bol koja para srce njemu i djeci. Ali, osim boli, mislim i na zbunjenost, recimo, pri prvoj izmjeni godišnjih doba. Svako malo, želim li se osjećati kao važna i prestižna osoba, razmišljam o tome što bi se dogodilo da umrem i zamišljam sebe kako iz čistilišta promatram svojega muža kako se bori s ezoteričnom umjetnošću razvrstavanja veličina i težina te slaže vreće za sestrične i kutije za iduću sezonu, dok ga ja odozgor kudim jer je pogrešno presavio bluzu s krizme (riječi „presaviti“ i „muž“ nikada nisu u istoj rečenici) ili zato što nije bacio kćerkine gaćice kojima je gumica popustila (poznate gaće u stilu hlača pumperica). Napokon bi obitelj uvidjela moju veliku vrijednost. Što se tiče moga muža i njegove borbe s promjenom godišnjih doba, vjerujem da bi mu manje brige zadavao prelazak preko snijegom prekrivenoga Urala na leđima gnua.

Naučio je sve raditi, ali to ionako nije ništa: najteža stvar koju treba nositi jest bol jer on je stvarno volio svoju ženu i sada to zna bolje nego prije…

Moj je prijatelj Enrico, naprotiv, morao naučiti zamijeniti robu s dolaskom novoga godišnjeg doba i pripremiti poklone za učiteljice, sjetiti se pidžama partyja, kao i sjetiti se kupiti higijenske uloške sa i bez krilaca za djevojke (zaboravi li, kćer će ga podsjetiti na to gledajući ga pogledom serijskoga ubojice: objasnila sam mu da je predmenstrualni sindrom olakotna okolnost u slučaju ubojstva, ali on smatra da bi trebala postojati i olakotna okolnost za očeve tinejdžerica). Naučio je sve raditi, ali to ionako nije ništa: najteža stvar koju treba nositi jest bol jer on je stvarno volio svoju ženu i sada to zna bolje nego prije (i ja računam na efekt nisam-znao-da-te-toliko-volim: moj muž bi napokon bio prisiljen pokloniti mi cvijeće, barem na dan pogreba i to je jedan od razloga zbog kojega sam se nadala da neću umrijeti za vrijeme pandemije jer su sve cvjećarnice bile zatvorene).

Kao da to nije dovoljno, Enricov stariji sin imao je problema s alkoholom, a najmlađoj kćeri su dijagnosticirane poteškoće u učenju. Naposljetku, on je, možda uslijed velike iscrpljenosti od toga da sve mora sam napraviti, navukao na sebe neugodnu i kroničnu bolest. Čini se kao izmišljena priča, no nije, promijenila sam samo pokoji detalj. Meni je najnevjerojatnije vidjeti kako Enrico ostaje u svojoj priči. Ne proklinje Boga, nikada. Ne pita se: zašto baš ja? (…) Svaki put se pitam zašto toliko kušnji. I mislim: zašto ne ja? Točan odgovor je: ne znam.

Središnje pitanje našega života

Enrico nije od onih koji sami traže kušnje, nije od onih osoba koje uvijek petljaju s novcem ili ženama ili koji imaju lošu narav i svađaju se s kolegama na kojemu god poslu da se nađu. Na vrhu jezika su mi imena barem dvadesetak osoba koje bi umjesto njega „zaslužile“ njegove nevolje (očito nisam Bog, u protivnome bih napravila puno promjena u svijetu kao: salamu za mršavljenje, podove koji se sami peru i, svakako najvažniju od svih, eliminirala bih san, tako bih uspjela uhvatiti korak s agendom: završila bih hospitalizirana u psihijatrijskoj klinici, ali bila bih ukorak s agendom). Tako da stvarno ne znam zašto i shvatila sam da je „zašto?“ pogrešno pitanje kada si suočen s boli. Zašto ja, zašto on, zašto ne onaj maloumnik koji stvarno zaslužuje koju nevolju? To su pitanja koja ne treba postavljati, ni sada, ni na ovoj zemlji. Jednoga dana će nam sve biti jasno, ali vjerujem da tada to više neće biti toliko važno.

Od nas se ne traži da razumijemo. U utakmici koja nam je dodijeljena možemo samo odgovarati na hitce koji nam stižu: ne određujemo igru, još manje pravila. Možemo samo dati sve od sebe, tamo gdje jesmo, s hitcem koji dolazi do nas. I sa sigurnošću da je hitac koji stiže onaj pravi za nas.

Dakle, da rezimiramo, shvatila sam ove dvije stvari: prvo, nositi onoga tko trpi; drugo, ne tražiti objašnjenje zla. Tu je i treća stvar: ne smije se pitati zašto, ali može se pitati kako. Kako me spašavaš kroz ovo bolno iskustvo? To je pitanje koje se može postaviti. Štoviše, to je središnje pitanje našega života.

Iz knjige „Ni jedna tvoja bol nije bila uzalud“ talijanske novinarke Costanze Miriano. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.