VIĐENJE MISTIČARKE „Ostanite u Meni i moje riječi neka ostanu u vama, a onda ištite koliko hoćete i bit će vam dano“ Razmišljamo o nedjeljnom evanđelju uz viđenje talijanske mističarke Marije Valtorta

Foto: Screenshot

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni.
Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.«

Riječ Gospodnja. (Iv 15, 1-8)

Započinje trpljenje Svetoga Četvrtka. Apostoli, a ima ih deset, daju se na velik posao da pripreme Cenakul.

»Izgledaš mi lud od nekog vremena. Lice ti je kao divljeg zeca koji iza sebe osjeća šakale«, odgovori Juda Iškariot. Petar: »A ti imaš njušku kune. Ni ti ne izgledaš baš lijep zadnjih dana. Gledaš nekako… Čak ti je i oko iskrivljeno… Koga čekaš, ili koga se nadaš vidjeti?«

Juda, popevši se na stol, motri ima li ulja u svim okruglicama velikog lustera, što naliči na vjenčić dvostruke fuksije, jer mu je jedan držak okružen s pet svjetala u ampulicama sličnim laticama, zatim drugi krug, niži, to je čitav vjenčić od plamićaka, zatim ima, konačno, tri tanke viseće lampice što vise na lančićima i nalik tučcima svijetloga cvijeta.

Zatim, jednim skokom siđe i pomaže Andriji da s umijećem rasporedi posuđe na stol na kome je prostrt vrlo lijep stolnjak. Čujem Andriju kako govori: »Kako sjajno platno!«

A Iškariot: »Jedno od najljepših Lazarovih. Marta ga je silom htjela donijeti.«

»A ove čaše? I ove amfore, istom?« primjećuje Toma koji je nalio vino u dragocjene amfore i nanovo ih motri ogledajući se u njihovim vitkim oblinama i miluje im izrezbarene ručke okom vještaka. »Tko zna kolike je to vrijednosti, eh?« pita Juda iz Keriota.

»Obrađeno je čekićem. Moj bi otac ludovao za njima. Srebro i zlato u listićima, savija se s lakoćom, kad ga zagrijemo. Ali kad ga se tako obrađuje… Ujedan čas možeš uništiti sve. Dovoljan je jedan nespretan udarac. Tu se hoće i snage i lakoće zajedno. Vidiš li drške? Izrađeni su u komadu. Nisu lemljene. Stvari za bogataše… Pomisli samo da se sva strugotina i otesani djelići gube… Ne znam razumiješ li.«

»Nego što da razumijem! Jednom riječju to je kao kod kiparskog rada.«

»Upravo tako.«

Svi se dive. Zatim se vraćaju svome poslu. Jedni raspoređuju sjedala, drugi pripremaju priborne ormare. Ulaze zajedno Petar i Šimun Zelota.

»Oh, konačno ste došli. Kamo ste opet otišli? Nakon što ste stigli s Učiteljem i s nama, iznova ste pobjegli«, kaže Iškariot.

»Još jedna obaveza prije časa«, kratko odgovara Šimun.

»Potišten si?«

»Mislim da na osnovu onoga što se čulo ovih dana i to iz onih usana koje nikada nisu lagale imam za to i te kako razloga.«

»Pa još i s onim smradom od… Dobro, šuti, Petre«, mrmlja Petar kroz zube. »Pa i ti!… Izgledaš mi lud od nekog vremena. Lice ti je kao divljeg zeca koji iza sebe osjeća šakale«, odgovori Juda Iškariot.

»A ti imaš njušku kune. Ni ti ne izgledaš baš lijep zadnjih dana. Gledaš nekako… Čak ti je i oko iskrivljeno… Koga čekaš, ili koga se nadaš vidjeti? Praviš se sigurnim, hoćeš se takvim prikazati, ali sličiš mi nekome koji se straši…«, brzo ga poklopi Petar.

Juda: »Ti si vidio kako je napao farizeje i pismoznance, saduceje i herodovce. Učinio si je život nemogućim, sličan čovjeku koji hoda putem po kojem su razasute krhotine kvarca. I sam ih je sebi posuo. Mi… ga ljubimo toliko da nam je ljubav postala velom…«

»Oh! Što se tiče straha!… Sigurno je da nisi ni ti heroj!«

»Nitko to od nas nije, Judo. Ti nosiš ime Makabejca, ali nisi on. Moje ime znači: „Bog daruje milost“ (Ivan), ali kunem ti se da drhtim u sebi, poput onoga koji zna da donosi nemilost i da sam naročito u nemilosti Božjoj. Šimun Jonin, prekršten na „Petar-stijena“, sada je mekan kao vosak na vatri. Ne hvasta se više sa svojim htijenjem. A istina je da ga nisam nikako vidio prestrašena, pa ni u najžešćim olujama. Matej, Bartolomej i Filip izgledaju kao mjesečari. Moj brat i Andrija samo uzdišu. Dva bratića koji pate zbog rodbinske veze i zbog ljubavi prema Učitelju, gledaj ih. Toma je izgubio svoju veselost. A Šimun je, izgleda, opet iscrpljeni gubavac od prije tri godine, toliko je zahvaćen bolju, rekao bih izgrižen, blijed, utučen.« (odgovara mu Ivan)

»Tako je. Na sve nas je utjecao svojom sjetom«, primjećuje Iškariot.

»Moj bratić Isus, moj i vaš Učitelj i Gospodin, jest i nije sjetan. Ako tom riječi hoćeš reći da je žalostan poradi mnoge boli što mu je sav Izrael zadaje i što mi vidimo i zbog druge skrivene boli što je On sam vidi, kažem ti: imaš pravo. Ali ako upotrebljavaš taj izraz da ga nazoveš ludim, to ti zabranjujem«, kaže Jakov Alfejev.

»Pa zar nije ludost uporna ideja sjete? Ja sam studirao i svjetovno i znam. On je odviše dao od Sebe. Sada je on umni iscrpljenik.«

»A to znači luđak. Zar ne?« pita drugi bratić Juda, prividno miran.

»Upravo tako! Dobro je vidio tvoj otac, pravedan, svete uspomene, kome si ti toliko nalik u pravičnosti i mudrosti! Isus, žalosna sudbina ugledne kuće i vrlo stare, pogođene psihičkom senilnošću, uvijek je bio sklon toj bolesti. Jedva primjetnoj iz početka, a zatim sve agresivnijom. Ti si vidio kako je napao farizeje i pismoznance, saduceje i herodovce. Učinio si je život nemogućim, sličan čovjeku koji hoda putem po kojem su razasute krhotine kvarca. I sam ih je sebi posuo. Mi… ga ljubimo toliko da nam je ljubav postala velom. Ali oni koji ga nisu idolopoklonički ljubili: tvoj otac, tvoj brat Josip, a prije svih Šimun, vidjeli su ispravno… Trebali smo otvoriti oči na njegove riječi. Međutim mi smo svi zavedeni njegovim blagim čarom bolesnog čovjeka. I sada… Mah!«

Juda Tadej, visok kao Iškariot, koji stoji upravo nasuprot njega i čini se da ga mirno sluša, naglo skoči i snažnim udarcem baci Judu nauznak na sjedalo i uzdržanim gnjevom u glasu odzviždi mu, sagnuvši se nad lice podlaca koji ne reagira, možda bojeći se da Tadej zna za njegov zločin: »Ovo ti je za ludilo, gmizavče! I samo jer je On tamo i jer je predvečerje Pashe, neću te udaviti. Ali razmisli, razmisli dobro! Ako se Njemu dogodi zlo i ako ne bude više Njega da zadrži moju snagu, nitko te neće spasiti. To ti je kao da već imaš konopac na vratu, a bit će to ove moje ruke, poštene i jake ruke galilejskog zanatlije i potomka praćkara koji je ubio Golijata, koji će ti to učiniti. Diži se, izmoždeni razvratniče! I ravnaj se.«

Juda se diže, bez i najmanje reakcije i što me iznenađuje, nitko ne reagira na novu gestu Tadeja. Štoviše… Jasno je da svi odobravaju. I tek što se smiriše, ulazi Isus.

»Od jučer izgledaš mi kao varavo svjetlo. Vidim te, a zatim ne vidim te više. Danas, gotovo mogu reći da sam te izgubio. Pa i tebe, Šimune.«

Pojavi se na pragu vratašca kroz koja njegova visoka osoba jedva prolazi, stavi nogu na plohu stubišta s tako malo prostora i svojim blagim, tužnim smiješkom, reče, raširivši ruke:

»Mir neka bude s vama«. Njegov je glas umoran, kao glas onoga koji malakše fizički i psihički. Silazi. Miluje po plavoj glavi Ivana koji mu je dotrčao. Smiješi se, kao da ne zna, bratiću Judi i kaže drugom bratiću: »Tvoja majka te moli da budeš blag s Josipom. Raspitivao se kod žena za Mene i tebe. Žao mi je što se nisam pozdravio s njima.«

»Učinit ćeš to sutra.«

»Sutra?… Ali imat ću uvijek vremena da ga vidim… Oh, Petre! Bit ćemo malo zajedno, konačno! Od jučer izgledaš mi kao varavo svjetlo. Vidim te, a zatim ne vidim te više. Danas, gotovo mogu reći da sam te izgubio. Pa i tebe, Šimune.«

»Naša kosa, više bijela nego crna, može te uvjeriti da nismo bili odsutni zbog gladi tijela« reče ozbiljno Šimun.

»Što se toga tiče… u svakoj se dobi može imati tu glad… Stariji?!… Hm… gori od mladih…« reče Iškariot napadajući.

Šimun ga gleda i samo što nije odvratio. Ali ga i Isus pogleda i kaže: »Boli li te zub? Desno ti je lice otečeno i crveno.«

»Da, boli me. Ali i ne zaslužuje baviti se njime.«

Ostali ne govore ništa i stvar tako zamre.

Vidim da sam vas mnogo uznemirio s mojim poukama ovih posljednjih večeri. Ali, vidite? Završio sam. Sada vas više neću uznemiravati. Nije rečeno sve što se na Mene odnosi. Samo bitno. Ostalo… shvatit ćete kasnije. Bit će vam rečeno. Da. Doći će Onaj koji će vam to reći!

»Jeste li učinili sve što je trebalo učiniti? Ti, Mateju? I ti, Andrija? I ti, Juda, jesi li mislio na prinos za Hram?«

Prva dvojica, kao i Juda, govore: »Sve je učinjeno što si rekao da se učini za danas. Budi miran.«

»Ja sam donio prve plodove od Lazara Ivani Kuzinoj. Za djecu. Rekoše mi: „Bijahu bolje one jabuke“. One su imale okus gladi! A bijahu tvoje jabuke«, kaže smijući se i sanjajući Ivan. Isus se također smiješi sjećajući se onog čuda…

»Vidio sam Nikodema i Josipa« kaže Toma.

»Vidio si ih? Jesi li razgovarao s njima?« pita Iškariot s pretjeranom radoznalošću.

»Da. Što tu ima neobično? Josip je dobar klijent mog oca.«

»Nisi mi to prije rekao. Zato sam se začudio!…«

Juda nastoji popraviti dojam što ga je izazvala njegova uznemirenost zbog susreta Josipa i Nikodema s Tomom.

»Čudno mi je što nisu došli ovamo da te počaste. Ni oni, ni Kuza, ni Manahen… Nijedan od njih…«

Ali Iškariot se smije lažnim smijehom prekidajući Bartolomeja i kaže: »Krokodil se zavlači u rupu u pravi čas.«

»Što hoćeš reći? Što podvlačiš?« pita Šimun, nasrtljiv kao nikada prije.

»Mir, mir! Pa što vam je? Vazmena je večer! Nikada nismo imali ovako sve dostojno pripremljeno za blagovanje jaganjca. Blagujmo, dakle, večeru u duhu mira. Vidim da sam vas mnogo uznemirio s mojim poukama ovih posljednjih večeri. Ali, vidite? Završio sam. Sada vas više neću uznemiravati. Nije rečeno sve što se na Mene odnosi. Samo bitno. Ostalo… shvatit ćete kasnije. Bit će vam rečeno. Da. Doći će Onaj koji će vam to reći! Ivane, idi s Judom i još nekim pa uzmite pehare za čišćenje. A zatim sjednimo za stol.«

I danas praznik… I danas će se zbiti čudo… vino će promijeniti narav… i bit će…« Isus zaroni u svoju misao…

Isus je tako mio da ti se srce cijepa. Ivan s Andrijom, Juda Tadej s Jakovom donose obimni pehar, uliju u nj vodu, te s otiračima pružaju Isusu i drugovima, zatim i sami sebi. Zatim pehar, a to je metalni umivaonik, stavljaju u kut.

»A sada svaki na svoje mjesto. Ja ovdje, a ovdje (na desno) Ivan i s druge strane moj vjerni Jakov. Zatim do Ivana moja jaka Stijena – Petar, do Jakova onaj što je kao zrak. Ne zapaža se. Ali je uvijek prisutan i pruža utjehu: Andrija. Uz njega moj bratić Jakov. Ti se ne žalosti, mili bratiću ako dajem prvo mjesto prvima? Ti si nećak Pravednoga čiji duh treperi i lebdi nada Mnom, ove večeri, više nego ikada. Ima mir, oče, moje djetinje nejakosti, hraste u čijoj su se sjeni odmarali Majka i Sin. Imaj mir!… Do Petra Šimun (Zelota)… Šimune, dođi na trenutak ovamo. Hoću uprijeti svoj pogled u tvoje vjerno lice. Poslije ću te slabo vidjeti, jer će mi drugi pokriti tvoje časno lice. Hvala, Šimune, za sve i poljubi ga. Šimun, kad je otpušten, ide na svoje mjesto, prinosi za trenutak ruke k licu izražavajući svoju tugu.

»Nasuprot Šimuna je moj Bartolomej. Dva poštenja i dvije mudrosti što se jedna u drugoj odrazuju. Dobro stoje zajedno. I blizu njega ti, Judo (Alfejev, Tadej), brate moj. Tako te vidim… i čini mi se da sam u Nazaretu… kada nas je poneki blagdan sjedinjavao sve za jednim stolom… I u Kani… Sjećaš li se? Bijasmo zajedno. Veselje… svadbeno veselje… prvo Čudo… voda promijenjena u vino… I danas praznik… I danas će se zbiti čudo… vino će promijeniti narav… i bit će…«

Isus zaroni u svoju misao. Pognute glave i kao odvojen u svom tajanstvenom svijetu. Ostali ga gledaju i ne govore. Podiže glavu i upre pogled u Judu Iškariota kome reče: »Ti ćeš mi biti nasuprot«.

»Zar me toliko ljubiš? Više nego Šimuna, da me hoćeš uvijek imati sučelice?«

»Toliko. Rekao si.«

»Zašto, Učitelju?«

»Jer si ti onaj, koji si učinio za ovaj čas više od svih.«

„Ovaj dan spomen je na naše oslobođenje iz Egipta. Neka bude blagoslovljen Jahve koji je stvorio trsov plod.“ Pije jedan gutljaj prinesenog vina i pruža kalež ostalima. Zatim prinosi kruh, lomi ga i razdijeli, zatim zelje umočeno u crvenkasti umak…

Juda gleda s vrlo nestalnim pogledom Učitelja i drugove. Prvoga (Isusa) kao s ironičnim sažaljenjem, a ostale s izgledom trijumfa.

»A pored tebe, s jedne strane Matej, a s druge Toma.«

»Onda Matej meni slijeve, a Toma s desne.«

»Kako hoćeš, kako hoćeš«, kaže Matej.

»Meni je dovoljno da sam pred svojim Spasiteljem.«

»Posljednji Filip. Evo, vidite? Tko nije uz moj bok na počasnoj strani, ima čast da mi bude sučelice.«

Isus, uspravan na svom mjestu, ulijeva u veliki kalež koji je pred Njim (svi imaju kaleže), ali Njegov je mnogo veći od onih koje imaju drugi. Mora da je to obredni kalež. Lije u nj vino. Podiže ga i prinosi. Spušta ga. Zatim svi zajedno pitaju u intonaciji psalma: „Zašto ovaj obred?“

To je formalno pitanje, razumije se. Obredno. Na koje Isus, kao glava obitelji, odgovara: „Ovaj dan spomen je na naše oslobođenje iz Egipta. Neka bude blagoslovljen Jahve koji je stvorio trsov plod.“ Pije jedan gutljaj prinesenog vina i pruža kalež ostalima. Zatim prinosi kruh, lomi ga i razdijeli, zatim zelje umočeno u crvenkasti umak što se nalazi u četiri zdjelice. Kad je završen taj dio obroka, pjevaju psalme svi zajedno. Donose s kredenca na stol i stavljaju pred Isusa na velikom poslužavniku pečeno janje. Petar, koji ima ulogu… prvog dijela, kora, ako vam se više sviđa, pita: »Čemu ovo janje, ovako?« »Za uspomenu kada je Izrael bio spašen žrtvovanim jagnjetom. Nije umro prvorođenac, gdje se blistala krv na dovratnicima i na gornjem pragu. A kasnije, dok je čitav Egipat oplakivao svoje muške prvorođence, od kraljevskog dvora do bijednih koliba, Hebreji, pod vodstvom Mojsijevim, krenuše prema zemlji oslobođenja i obećanja. S opasanim bokovima, s obućom na nogama, s putničkim štapovima u rukama narod Abrahamov žurno se dao na put pjevajući himne radosnice.«

Svi ustaju na noge i intoniraju: »Kad izađe Izrael iz Egipta i kuća Jakovljeva iz naroda barbarskog, Judin mu dom posta svetište« itd. itd.

Sada Isus siječe Jaganjca, nalijeva novi kalež, daje ga dalje, on što je iz njega pio. Zatim još pjevaju: »Hvalite, djeco, Gospoda, neka bude blagoslovljeno Ime Vječnoga sada i u vijeke vijekova. Od istoka do zapada treba da bude blagoslovljeno« itd.

»Žarko sam želio jesti s vama ovu Pashu jer nikada više neću okusiti od ploda trsova dok ne dođe Kraljevstvo Božje. Tada ću ponovno sjesti s izabranima na Gozbi Jagnjetovoj, na svadbi Živih sa Živim. Ali na nju će doći samo oni koji su bili ponizni i čista srca kao što sam Ja.«

Isus daje dijelove, pazeći da svaki bude dobro poslužen, upravo otac obitelji među sinovima koji su mu svi dragi. Svečan je i pomalo sjetan, dok kaže: »Žarko sam želio jesti ovu Pashu s vama. Bila je to želja nad željama od kada sam, u vječnosti, Ja bio Spasitelj. Znao sam da ovaj čas prethodi onome. I radost što se dajem bila je, unaprijed, ovo olakšanje mojoj muci… Žarko sam želio jesti s vama ovu Pashu jer nikada više neću okusiti od ploda trsova dok ne dođe Kraljevstvo Božje. Tada ću ponovno sjesti s izabranima na Gozbi Jagnjetovoj, na svadbi Živih sa Živim. Ali na nju će doći samo oni koji su bili ponizni i čista srca kao što sam Ja.«

»Učitelju, malo prije Ti si rekao da tko nije dobio počasno mjesto, ima čast da Ti bude nasuprot. Kako onda možemo znati tko je prvi među nama?« pita Bartolomej.

»Svi i nitko. Jednom… vraćasmo se umorni… ojađeni mržnjom farizejskom. Ali niste bili umorni da raspravljate između sebe tko bi bio najveći… Jedno mi je dijete dotrčalo… moj mali prijatelj… I njegova nevinost ublažila mi je gnušanje nad tolikim stvarima. A ono vaše tvrdoglavo ljudsko nije bilo posljednje. Gdje si sada, mali Benjamine, s mudrim odgovorom, što k tebi s neba dođe, jer budući da si bio anđeo, Duh ti je govorio? Ja sam vam tada rekao: „Ako netko hoće biti prvi, neka bude posljednji i sluga svima.“ I dao sam vam za primjer pametnog dječaka. Sada vam kažem: „Kraljevi naroda nad njima gospodare. A ugnjetavani narodi, premda ih mrze, kliču im i nazivaju kraljeve ‘Dobrotvorima’, ‘Očevima Domovine’, ali mržnja tinja pod lažnim… poštovanjem“. Među vama neka ne bude tako. Veći neka bude kao manji, poglavar kao onaj koji služi. Tko je u stvari veći? Onaj koji je za stolom ili onaj koji poslužuje? Onaj koji je za stolom. Pa ipak Ja vas poslužujem. Uskoro još ću vas više posluživati.

»Vi ste izdržali sa Mnom u kušnjama. I Ja pripravljam za vas mjesto u mome Kraljevstvu. … Ostali ste sa Mnom u mojim kušnjama… Jedino to vam daje veličinu u očima Očevim.«

Vi ste izdržali sa Mnom u kušnjama. I Ja pripravljam za vas mjesto u mome Kraljevstvu. Kako ću ja biti u njemu Kralj po volji Očevoj, tako hoću da vi jedete i pijete za mojim vječnim stolom i da sjedite na prijestoljima i sudite dvanaest plemena Izraelskih. Ostali ste sa Mnom u mojim kušnjama… Jedino to vam daje veličinu u očima Očevim.«

»A oni koji će doći? Zar neće imati mjesta u Kraljevstvu? Zar ćemo biti sami?«

»Oh, koliko knezova u mojoj Kući! Svi oni koji budu vjerni Kristu u kušnjama života, bit će knezovi u mome Kraljevstvu. Jer oni što će ustrajati sve do konca u mučeništvu za svoga života, bit će jednaki vama koji ste sa Mnom ostali u mojim kušnjama. Ja se poistovjećujem s onima koji u Mene vjeruju. Bol koju Ja grlim za vas i za sve ljude, Ja je dajem kao obilježje najodabranijima. Tko mi bude vjeran u boli, bit će moj blaženik jednak vama, o moji ljubljeni.«

»Mi smo ustrajali sve do kraja.«

»Šimune, Šimune Jonin, evo Sotona je zatražio da vas izrešeta kao pšenicu. Ja sam molio za tebe, da se tvoja vjera ne pokoleba. A ti, kad se otrijezniš, utvrdi braću svoju.«

»Misliš li, Petre? A Ja ti kažem da čas kušnje ima tek doći. Šimune, Šimune Jonin, evo Sotona je zatražio da vas izrešeta kao pšenicu. Ja sam molio za tebe, da se tvoja vjera ne pokoleba. A ti, kad se otrijezniš, utvrdi braću svoju.«

»Ja znam da sam grešnik. Ali bit ću ti vjeran sve do smrti. Nemam toga grijeha. Niti ću ga ikada imati.«

»Nemoj biti ohol, Petre moj. Ovaj će čas promijeniti bezbroj stvari, koje su ranije bile ovakve, a sada će biti drugačije. I kolike! One nose i povlače za sobom nove nužnosti. Vi to znate. Ja sam vam uvijek govorio i onda kada smo hodali po udaljenim mjestima kroz koja prolaze razbojnici: „Ne bojte se, nikakvo zlo nam se neće dogoditi, jer su anđeli Gospodnji s nama. Ne brinite se ni o čemu.“ Sjećate li se kad sam vam govorio: „Nemojte biti zabrinuti što ćete jesti i u što ćete se odjenuti. Otac zna što nam je potrebno“? I još sam vam govorio: „Čovjek je mnogo vrjedniji od vrapca i od cvijeta koji je danas trava, a sutra sijeno. Pa ipak se Otac brine i o cvjetovima i o ptičici. Možete li onda sumnjati da se On neće brinuti i za vas?“ Još sam vam govorio: „Dajte svakome tko od vas traži, a tko vas vrijeđa, pružite mu drugi obraz.“ Govorio sam vam: ‘Nemajte ni kese, ni štapa“. Jer sam Ja naučavao ljubav i povjerenje. Ali sada… Sada nije više to vrijeme. Sada Ja vam kažem: ‘Je li vam do sada ikada išta manjkalo? Jeste li ikad bili povrijeđeni?’«

»Ništa, Učitelju. Samo si Ti bio povrijeđen.«

»Sa zlatnim krilima oni, anđeli Gospodnji, pokrivaju oči, omotavaju se i tuguju što im krila nisu crna, jer je čas žalosti i to okrutne žalosti, svetogrdne… Večeras na Zemlji nema anđela…«

»Vidite dakle da je moja riječ bila istinita. Ali sada su svi anđeli pozvani od njihova Gospodina. Ovo je čas demona … Sa zlatnim krilima oni, anđeli Gospodnji, pokrivaju oči, omotavaju se i tuguju što im krila nisu crna, jer je čas žalosti i to okrutne žalosti, svetogrdne… Večeras na Zemlji nema anđela. Oni su kod prijestolja Božjega da pokriju svojom pjesmom hule svijeta bogo-ubojice i plač Nevinoga. I mi smo sami… Ja i vi: sami. A đavoli su gospodari časa. Stoga ćemo uzeti izgled i mjeru jadnih ljudi koji nemaju povjerenja i koji ne ljube. Sada tko ima jednu torbu neka uzme i bisage, tko nema mača, neka proda svoj plašt i kupi jednoga. Jer i to je rečeno o Meni u Pismu i mora se izvršiti: „On je bio ubrojen među zločince“. Uistinu, sve što se odnosi na Mene ide k svome kraju.«

Šimun Zelota, koji je ustao i pošao do škrinje gdje je bio odložio svoj bogati plašt – jer su večeras svi u boljim haljinama i zbog toga imaju bodeže za bogatim pojasima išarane srebrom i zlatom ali vrlo kratke, više noževi nego bodeži – uzima dva mača, dva prava mača, dugačka, lagano savijena, i donosi ih Isusu: »Ja i Petar naoružali smo se večeras. Imamo ove. Ali ostali imaju samo kratki bodež.«

Isus uzima mačeve, ogleda ih, izvadi jednog iz korica i iskušava mu oštricu na noktu. Neobičan je to prizor i još neobičniji dojam gledati to okrutno oruđe u rukama Isusovim. »Tko vam ih je dao?« pita Iškariot dok Isus promatra i šuti.

A Juda kao da je na trnju… »Tko? Podsjećam te, da je moj otac bio plemenit i moćan.«

»Ali Petar…«

»O, što? Otkad to moram davati računa o darovima što ih dajem svojim prijateljima?«

»Prekinite večeru. Postoji nešto više i potrebnije, od hrane što se daje želucu da se napuni, pa bila to i sveta hrana poput ove pashalnog obreda. A to je čisti duh, spreman da primi dar s Neba koji već silazi da pripravi sebi prijestolje u vama i da vam dade Život. Dati Život onome koji je čist.«

Isus podiže glavu nakon što je vratio mač u korice. Preda ga Zelotu. „U redu. Dovoljni su. Učinio si dobro što si ih uzeo. Ali sada, prije nego ispijemo treću čašu, pričekajte trenutak. Rekoh vam da je najveći jednak najmanjemu i da Ja imam odjeću sluge za ovim stolom i da ću Vam još služiti. Do sada sam vam davao hranu. Podvorba za tijelo. A sada vam želim dati hranu za duh. Nije to tanjur staroga obreda, već novoga obreda. Ja sam se htio krstiti prije nego što bijah „Učitelj“. Da bih razglašavao Riječ bilo je dovoljno ono krštenje. Sada će biti prolivena Krv. Za to je potrebna drugačija kupelj i vama koji ste isto tako očišćeni, od Krstitelja u svoje vrijeme i također danas u Hramu. Ali to još nije dovoljno. Dođite da vas Ja očistim. Prekinite večeru. Postoji nešto više i potrebnije, od hrane što se daje želucu da se napuni, pa bila to i sveta hrana poput ove pashalnog obreda. A to je čisti duh, spreman da primi dar s Neba koji već silazi da pripravi sebi prijestolje u vama i da vam dade Život. Dati Život onome koji je čist.«

Isus ustaje, zamoli Ivana da ustane, da lakše iziđe iz svoga mjesta, ide k jednoj škrinji, skida sa sebe crvenu haljinu, stavljajući je složenu na već složeni ogrtač, opaše bokove velikim ručnikom, zatim ide k drugom umivaoniku još praznom i čistom. Nalije u nj vode, nosi ga nasred sobe pored stola i stavi ga na jednu klupicu. Apostoli ga začuđeno gledaju. »Ne pitate Me što činim?«

»Ne znamo. Kažem Ti da smo već očišćeni«, odgovori Petar.

»A Ja ti ponavljam da to ne smeta. Moje čišćenje poslužit će onome koji je čist, da bude još čišći.«

Klekne. Razriješi sandale Iškarioti i pere mu noge, jednu za drugom. Lako je to činiti, jer su ležaji – sjedala načinjena tako da su noge okrenute prema vanjskoj strani. Juda je zbunjen i ne kaže ništa. Samo kad je Isus, prije nego što mu obuje lijevu nogu i podigne se, učinio kretnju da mu poljubi desnu nogu već obuvenu, Juda žestoko povuče nogu i udari potplatom božanska usta. Učinio je to nehotice. Nije bio jak udarac. Ali to me toliko zaboljelo. Isus se smiješi i apostolu koji ga pita: »Jesam li ti zlo učinio? Nisam… htio… Oprosti.«

»Ne, prijatelju. Učinio si to bez zloće i ne boli.« Juda (Iškariotski) Ga gleda… Pogled uznemiren, izbjegavajući… Isus prilazi k Tomi, zatim k Filipu… Obilazi oko uske strane stola i dolazi do svog bratića Jakova. Pere ga i ustajući poljubi ga u čelo. Ide k Andriji koji je crven od stida i napreže se da ne zaplače, pere ga, miluje ga kao dijete. Tu je zatim Jakov Zebedejev koji samo šapuće: »Oh, Učitelju, Učitelju, Učitelju! Poniženi, uzvišeni Učitelju moj!« Ivan je već odriješio sandale i dok je Isus stajao nagnut nad njim da mu otare noge, naginje se i poljubi ga u kosu.

»I noge čovjeka nečistog duha idu na bančenje, na blud, na nedopuštene odnošaje, na zločine… Stoga su, među udovima tijela, oni udovi što uvelike imaju što da očiste…«

Ali Petar!… Nije lako uvjeriti ga u taj obred! Ti da meni pereš noge? Nemoj to ni pomisliti! Dok sam živ neću Ti to dopustiti. Ja sam crv, Ti si Bog. Svaki na svoje mjesto!«

»To što ja sada činim ti za sada ne možeš shvatiti. Ali shvatit ćeš kasnije. Pusti me da učinim.«

Sve što hoćeš, Učitelju. Hoćeš li mi prerezati vrat? Učini to. Ali da mi pereš noge, to nećeš učiniti!«

Oh, moj Šimune (Jonin)! Ti ne znaš da ako te ne operem, nećeš imati dijela u mome Kraljevstvu? Šimune, tebi je potrebna ova voda za tvoju dušu i za veliki put koji trebaš prevaliti. Ako te ne operem, ne dolaziš u moje Kraljevstvo.«

»Oh, Gospode moj blagoslovljeni! Ali onda operi me svega! Noge, ruke i glavu!«

»Tko se je okupao kao vi ne treba nego samo noge da opere, jer je već posve čist… Noge… Čovjek nogama ide po nečisti. I to bi još malo bilo, jer, rekoh vam to, ne kalja čovjeka to što s hranom ulazi i izlazi, niti zarazuje čovjeka ono što se putem lijepi za noge. Nego ono što se razvija i sazrijeva u srcu i odande izlazi da okuži čovjekova djela i njegove udove. I noge čovjeka nečistog duha idu na bančenje, na blud, na nedopuštene odnošaje, na zločine… Stoga su, među udovima tijela, oni udovi što uvelike imaju što da očiste oči… usta… Oh, čovječe! Čovječe! Savršeno stvorenje jednoga dana: prvo! A zatim tako iskvareno od Zavodnika! I nije bilo u tebi zlobe, o čovječe, niti grijeha!… A sada? Sav si zloća i grijeh i nema dijela u tebi koji ne griješi!«

Isus je oprao noge Petru, ljubi ih, a Petar plače i uzima svojim velikim rukama dvije ruke Isusove, prođe njima preko očiju i zatim ih cjeliva. I Šimun je skinuo sandale i bez riječi pušta da ga opere. Ali zatim, kada Isus hoće da pođe Bartolomeju, Šimun klekne i poljubi mu noge govoreći: »Očisti me od gube grijeha, kao što si me očistio od gube tijela, da ne bih bio zbunjen u času suda, Spasitelju moj!«

»Ne boj se, Šimune, doći ćeš u nebeski Grad bijel kao planinski snijeg.«

»A ja, Gospodine? Tvome starome Bartolomeju što ćeš reći? Ti si me vidio pod hladovinom smokve i čitao si mi u srcu. A sada što veliš? I gdje me vidiš? Ohrabri siromašnog starca koji se boji da nema ni snage, ni vremena da postigne ono što ti hoćeš da bude.« Bartolomej je jako uzbuđen.

»Ni ti se ne boj. Onda sam rekao: „Evo pravoga Izraelca u kome nema prijevare.“ Sada Kažem: „Evo pravog kršćanina dostojna Krista.“ Gdje te vidim? Na vječnome prijestolju, obučena u purpur. Ja ću biti uvijek s tobom.«

»Sada ste čisti, ali ne svi. Samo oni, koji su htjeli biti čisti.«

Na redu je Juda Tadej. Kad je ovaj vidio Isusa kod nogu, ne zna se suzdržati, sagne glavu na ruku prislonjenu na stol i plače. „Ne plači, mili brate. Sad si poput onoga koji treba podnijeti čupanje živca i izgleda ti da to nećeš moći podnijeti. Ali bit će to kratka bol. Zatim… oh, ti ćeš biti sretan, jer me ljubiš. Ti se zoveš Juda. I jesi kao naš veliki Juda: kao gorostas. Ti si onaj što zaštićuje. Tvoji čini su čini lava i lavića koji riče. Ti ćeš istjerati iz legla bezbožne koji će pred tobom uzmicati i bit će prestrašeni opaki. Ja znam. Budi jak. Vječno sjedinjenje stegnut će i učinit će savršenijim naše srodstvo u Nebu.« I njega cjeliva u čelo kao i drugog rođaka. »Ja sam grešnik, Učitelju. Ne meni…«

»Ti si bio grešnik, Mateju. Sada si apostol. Ti si moj glas. Blagoslivljam te. Koliki su put ove noge prešle da bi došle uvijek sve više i bliže k Bogu… Duša ih je poticala i one su ostavile svaki put koji nije bio moj put. Produži. Znaš li gdje se staza završava? U krilu Oca moga i tvoga.«

Isus je završio. Skida ručnik, pere ruke u čistoj vodi, ponovo se oblači, vraća se na svoje mjesto i kaže, dok sjeda na svoje mjesto: »Sada ste čisti, ali ne svi. Samo oni, koji su htjeli biti čisti.«

I drugi ga gledaju, jer je obično uvijek dobro pjevao. Ali ove večeri! Izvjesne fraze ga uzbuđuju do te mjere da se ograđuje, a kao i pojedini pogledi Isusovi koji – podcrtavaju fraze. Jedna od tih je: „Bolje se Gospodinu uteći, nego se uzdati u čovjeka“

Gleda uporno Judu iz Keriota koji se pričinja kao da ne čuje, sav napregnut da protumači kolegi Mateju kako se njegov otac odlučio da ga pošalje u Jeruzalem. Beskoristan razgovor koji ima za cilj da takvim ponašanjem pomogne Judi da se prikrije, jer se, ma koliko bio smion, sigurno osjeća nevoljko. Isus nalijeva po treći put u zajednički kalež. Pije i daje piti. Zatim intonira, a ostali prihvaćaju u zboru: »Ljubim Gospodina, jer čuje vapaj molitve moje; uho svoje prignu k meni. Zazivat ću ga za sveg života svoga. Užeta smrti sapeše me« itd.

Trenutak stanke. Zatim započinje pjevati: »Ja vjerujem i kada kažem: „Nesretan sam veoma.“ U smetenosti svojoj rekoh: „Svaki čovjek je lažac.“«

Uporno gleda Judu. Glas moga Isusa, umoran ove večeri, opet poprima snagu kada uzvikne: »Dragocjena je u očima Božjim – smrt pobožnika njegovih« i »Ti si razriješio okove moje. Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne, zazvat ću ime Gospodnje.« itd.

I opet kratka stanka, a zatim opet prihvaća: »Hvalite Gospodina, svi puci, slavite ga, svi narodi! Silna je prema nama ljubav njegova, i vjernost Gospodnja ostaje do vijeka!« Opet kratka stanka i zatim dugačka pohvalna pjesma: »Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova…«

Juda iz Keriota pjeva tako distonirano da ga Toma dva puta vraća u sklad svojom jakom baritonskom glasinom i uporno ga gleda. Pa i drugi ga gledaju, jer je obično uvijek dobro pjevao i po njegovu sam glasu shvatila da se ne drži kao inače. Ali ove večeri! Izvjesne fraze ga uzbuđuju do te mjere da se ograđuje, a kao i pojedini pogledi Isusovi koji – podcrtavaju fraze. Jedna od tih je: „Bolje se Gospodinu uteći, nego se uzdati u čovjeka“. A druga: „Gurahu me, gurahu, da me obore, ali mi Gospodin pomaže.“ I ova: „Ne, umrijeti neću, nego živjeti, i kazivat ću djela Gospodnja.“ I konačno ove dvije koje ću reći sada, prekidaju glas u grlu Izdajici: „Kamen što ga odbaciše graditelji, postade kamen zaglavni“ i „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“

Isus kaže Ivanu: »Ti me već znaš… i znaš što me umara…«

Završivši psalam, dok Isus siječe i pruža ponovno od jagnjeta, Matej pita Judu iz Keriota: »Ali, osjećaš li se loše?«

»Ne. Pusti me na miru. Ne brini se za me.« Matej slegne ramenima. Ivan, koji je to čuo, kaže: »Ni Učitelju nije dobro. Što ti je, Isuse moj? Tvoj glas je promukao. Kao u bolesnika ili u onoga koji je mnogo plakao«, i zagrli Ga naslonivši glavu na grudi Isusove.

»Samo je mnogo govorio, kao što sam i ja mnogo hodao i prehladio se«, reče Juda nervozno. A Isus, ne odgovarajući njemu, kaže Ivanu: »Ti me već znaš… i znaš što me umara…«

Jaganjac je skoro pojeden. Isus, koji je vrlo malo jeo i koji je od svake čaše pio samo gutljaj, ali zato je za naknadu pio mnogo vode kao da je u groznici, ponovno počne govoriti: »Hoću da shvatite što sam malo prije učinio. Rekoh vam da je prvi kao posljednji i da ću vam dati hranu koja nije tjelesna. Dao sam vam hranu poniznosti. Za vaš duh. Vi Me nazivate: Učiteljem i Gospodinom. Dobro kažete, jer Ja to jesam. Ako sam dakle, Ja oprao noge vama i vi to trebate činiti jedan drugome. Dao sam vam primjer, da i vi činite kao što sam ja činio. Uistinu vam govorim: sluga nije veći od gospodara, niti je apostol veći od Onoga koji ga je učinio apostolom. Nastojte shvatiti ove stvari. A ako ih zatim, pošto ih shvatite, provedete u život, bit ćete blaženi. Ali nećete biti svi blaženi. Ja vas poznajem. Znam koga sam odabrao. Ne govorim o svim stvarima na isti način. Ali kažem ono što je istina. A s druge strane treba da se ispuni ono što je pisano o Meni: »Koji blagovaše kruh moj, petu na Me podiže.« Ja vam sve govorim prije nego što se dogodi, da ne sumnjate u Mene. Kada bude sve izvršeno, vi ćete još više vjerovati da Ja sam Ja. Tko Mene prima, prima Onoga koji me je poslao: Oca Svetoga koji je na Nebesima i koji bude primio one koje ću Ja poslati, primit će Mene samoga. Jer Ja sam s Ocem, a vi ste sa Mnom… Ali sada dovršimo obred«.

»Hoću da shvatite što sam malo prije učinio. Rekoh vam da je prvi kao posljednji i da ću vam dati hranu koja nije tjelesna. Dao sam vam hranu poniznosti. Za vaš duh…«

Nalijeva ponovno vino u zajednički kalež i prije nego iz njega pije i dadne da se pije, ustade, a s Njime ustaju i svi i pjeva ponovo jedan od prijašnjih psalama: »Ja vjerujem i kada kažem…«, a zatim jedan koji nema kraja. Lijep… ali vječan! Mislim da ću ga naći, po početku i po duljini u psalmu 118. Pjevaju ga ovako: jedan dio svi skupa, zatim naizmjenice, jedan kaže dvostih, a ostali jedan dio svi zajedno i tako redom sve do kraja. Vjerujem da su na kraju svi žedni! Isus sjeda. Nije se ispružio. Ostaje sjedeći, kao mi. I govori: »Sada kada je stari obred ispunjen, Ja slavim novi obred. Obećao sam Vam čudo ljubavi. Čas je da ga učinim. Zbog toga sam želio ovu Pashu. Od sada pa nadalje ovo je Žrtva (Hostija) koja će se blagovati u vječnom obredu ljubavi. Ljubio sam vas kroz cijeli zemaljski život, prijatelji dragi. Ljubio sam vas kroz cijelu vječnost, djeco moja. I ljubiti vas hoću sve do svršetka. Nema veće stvari od ove. Zapamtite to. Ja odlazim. Ali ostat ćemo zauvijek sjedinjeni pomoću čuda koje sada Ja izvršujem.«

»Od sada pa nadalje ovo je Žrtva (Hostija) koja će se blagovati u vječnom obredu ljubavi. Ljubio sam vas kroz cijeli zemaljski život, prijatelji dragi. Ljubio sam vas kroz cijelu vječnost, djeco moja. I ljubiti vas hoću sve do svršetka. Nema veće stvari od ove. Zapamtite to.«

Isus uzima jedan još čitav kruh, stavlja ga poviše punog kaleža: Blagoslivlje i prikazuje i ovo i ono, zatim lomi kruh i uzima trinaest komada i od toga daje pojedinačno apostolima govoreći: »Uzmite i jedite. Ovo je moje Tijelo. Činite to na spomen Mene koji odavde odlazim.« Daje kalež i kaže: »Uzmite i pijte. Ovo je moja Krv. Ovo je kalež novoga saveza u Krvi i po mojoj Krvi, koja će se proliti za vas za otpuštenje vaših grijeha i da vam dade Život. Činite to meni na spomen.«

Isus je vrlo žalostan. Nestade svakog smiješka, svakog traga svjetla, boje. Lice mu je već kao za agonije. Apostoli ga zbunjeni gledaju. Isus ustaje govoreći: »Ne mičite se. Odmah se vraćam.« Uzima trinaesti dio kruha, uzima kalež i izlazi iz Cenakula.

»Ide k Majci«, šapće Ivan. A Juda Tadej uzdiše: »Jadna žena!« U isti čas Petar pita: »Misliš da zna?«

»Sve zna. Uvijek je sve znala.« Razgovaraju svi vrlo potiho kao da su pored mrtvaca.

»Ja sam vam sve rekao i sve vam dao. Više vam nisam mogao dati. Sebe samoga sam vam dao.«

»Ali mislite da upravo…« pita Toma koji neće još da vjeruje.

»I sumnjaš u to? Njegov je čas«, odgovara Jakov Zebedejev.

»Dao nam Bog snage da budemo vjerni«, kaže Zelot.

»Oh, ja…« započe Petar. Ali Ivan, koji pazi kaže: »Sss… Tu je!«

Isus se vraća. U ruci drži prazan kalež. Na dnu je jedva trag od vina, a pod svjetlom svijećnjaka izgleda baš kao krv. Juda Iškariot, pred kojim je kalež, gleda ga kao začaran, a zatim okrene pogled od njega. Isus ga promatra i zahvati ga jeza, što Ivan, naslonjen na njegove grudi, osjeti.

»Ali reci to! Ti dršćeš…« poviče.

»Ne. Ne dršćem od groznice… Ja sam vam sve rekao i sve vam dao. Više vam nisam mogao dati. Sebe samoga sam vam dao.«

»Ja sam vam oprao noge da vas poučim da budete ponizni i čisti kao i vaš Učitelj. Jer zaista vam kažem da kakav je Učitelj takvi trebaju biti i učenici, pamtite to, pamtite to. I onda kada budete na visokim položajima, pamtite to«

I učini svoj mili pokret rukama, koje, ranije spojene, sada se rastavljaju i šire, dok se glava saginje kao da kaže: »Oprostite, ako ne mogu više. Tako je.«

»Sve sam vam rekao i sve sam vam dao. I ponavljam. Novi obred je izvršen. Činite to Meni na spomen. Ja sam vam oprao noge da vas poučim da budete ponizni i čisti kao i vaš Učitelj. Jer zaista vam kažem da kakav je Učitelj takvi trebaju biti i učenici, pamtite to, pamtite to. I onda kada budete na visokim položajima, pamtite to. Nije učenik veći od Učitelja. Kao što sam Ja vama prao noge, tako i vi činite jedni drugima. Odnosno, ljubite se kao braća, pomažite jedan drugome, poštujte se međusobno i budite jedan drugome za primjer. I budite čisti. Da biste bili dostojni jesti Kruh živi što siđe s Neba i da biste imali u sebi i po Njemu snagu biti mojim učenicima u neprijateljskom svijetu koji će vas mrziti zbog moga Imena. Ali jedan od vas nije čist. Jedan od vas će me izdati. Zbog toga sam vrlo uznemiren u duhu… Ruka onoga koji me izdaje sa mnom je na ovom stolu i niti moja ljubav, niti moje Tijelo, pa ni moja Krv, ni moja Riječ, ne osvješćuju ga da prizna svoj grijeh i da se pokaje. Ja bih mu to oprostio idući u smrt i za njega.«

»Nije učenik veći od Učitelja. Kao što sam Ja vama prao noge, tako i vi činite jedni drugima. Odnosno, ljubite se kao braća, pomažite jedan drugome, poštujte se međusobno i budite jedan drugome za primjer. I budite čisti. Da biste bili dostojni jesti Kruh živi što siđe s Neba i da biste imali u sebi i po Njemu snagu biti mojim učenicima u neprijateljskom svijetu koji će vas mrziti zbog moga Imena«

Učenici se pogledavaju zaprepašteni. Ispituju se, sumnjaju jedan u drugoga. Petar upire pogled u Iškariota, dok mu se bude sve njegove sumnje. Juda Tadej skače na noge da bi i sam pogledao Iskariota iznad Matejeva tijela. Ali Iškariot je tako siguran! A sa svoje strane nepomično gleda Mateja, kao da bi sumnjao u njega. Zatim uporno promatra Isusa, smiješi se i pita: »Da nisam možda ja taj?« Izgleda kao da je najsigurniji u svoje poštenje i da tako kaže, samo da se ne prekida razgovor. Isus ponavlja svoju kretnju govoreći: »Ti to kažeš Juda Šimunov. Ne Ja. Ti to kažeš. Ja te nisam imenovao. Zašto se optužuješ? Pitaj svoga unutarnjeg opominjača, tvoju ljudsku savjest, savjest koju ti je Bog Otac dao da bi te vodila kao čovjeka i osluškuj optužuje li te. Ti ćeš to saznati prije od svih. Ali ako te ona ne optužuje, zašto govoriš riječ i misliš na čin koji je prokletstvo i izreći ga ili pomisliti ga samo za šalu?« Isus govori mirno. Čini se da brani iznesenu tezu kao što čini učenjak sa svojim đacima. Uzbuna je velika. Ali mir Isusov je smiruje. Ipak Petar, koji najviše sumnja na Judu – a možda je takav i Tadej, ali izgleda manje, razoružan neusiljenim držanjem Iškariota – povuče Ivana za rukav i kada se Ivan, koji se sasvim privio uz Isusa, čuvši riječ o izdajstvu, okrenuo, šapne mu: »Pitaj ga tko je.«

Ivan iznova zauzme svoj položaj, samo malo podigne glavu kao da će poljubiti Isusa, a međutim šapće mu na uho: »Učitelju, tko je?« I Isus vrlo tiho, uzvraćajući mu cjelov u kosu, reče: »Onaj kome ću dati umočeni komad kruha.«

»Hvala, Učitelju. Volim to, da.« I ne znajući što je taj zalogaj, on ga stade jesti, dok Ivan, užasnut, čak zatvara oči da ne vidi užasni Iškariotov smijeh, dok jakim zubima grize kruh što ga optužuje.

I uzevši jedan još čitav kruh, ne ostatak onoga upotrijebljenoga za Euharistiju, otkine od njega veliki zalogaj, umoči ga u sok što je preostao od jaganjca na pladnju, protegne ruku iznad stola i reče: »Uzmi, Judo. Ti to voliš.«

»Hvala, Učitelju. Volim to, da.« I ne znajući što je taj zalogaj, on ga stade jesti, dok Ivan, užasnut, čak zatvara oči da ne vidi užasni Iškariotov smijeh, dok jakim zubima grize kruh što ga optužuje.

»Dobro. Sada kad sam te usrećio, idi«, kaže Isus Judi. Sve je izvršeno ovdje (vrlo naglašava ovu riječ). A ono što još ostaje da se učini drugdje, učini to brzo, Juda Šimunov.«

»Slušam te, odmah, Učitelju. Zatim ću te dostići u Getsemaniju. Ideš li tamo doista? Kao uvijek?«

»Idem tamo… kao uvijek… da.«

»Što ima da učini?« pita Petar.

»Ide sam?«

»Nisam dijete«, sprda se Juda i stavlja na se ogrtač.

»Pusti ga, nek ide, Ja i on znamo što treba da se učini«, kažc Isus.

»Da, Učitelju.« Petar zašuti. Možda misli da je sagriješio što je sumnjao u druga. S rukom na čelu misli. Isus privine k srcu Ivana i ponovo mu šapće u kosu: »Ne reci Petru ništa, za sada. Bila bi to nepotrebna smutnja.«

»Zbogom, Učitelju. Zbogom, prijatelji.« Juda pozdravlja.

»Zbogom«, kaže Isus.

A Petar: »Pozdravljam te, momče!«

Ivan, s glavom gotovo u krilu Isusovu, mrmlja: „Sotona“. Samo ga Isus čuje i uzdiše.

Ovdje mi prestaje sve, ali Isus kaže: »Prekidam iz samilosti prema tebi. Dat ću ti završetak Večere u drugom trenutku.«

Nastavak Večere

Nekoliko minuta traje potpuna šutnja. Isus stoji pognute glave, mehanički milujući plavu kosu Ivanovu. Zatim se trgne. Podiže glavu, kruži pogledom, smiješkom ohrabruje učenike. Kaže: »Ostavimo stol i sjednimo svi sasvim blizu kao mnogi sinovi oko oca…«

»Vidim da počinje djelovati riječ prije rečena. Dobra braća se ljube. I ja ti kažem, Jakove: „Neka te Bog blagoslovi“: I ovaj tvoj Čin Vječni neće zaboraviti i naći ćeš ga tamo gore«

Uzimaju ležaljke-sjedala što bijahu iza stola (tj. Isusovu, Ivanovu, Jakovljevu, Petrovu, Šimunovu, Andrijinu i bratića Jakova) i prenose ih na drugu stranu. Isus uzima svoje mjesto, uvijek između Jakova i Ivana. Ali kada vidi da Andrija hoće da sjedne na mjesto koje je Juda ostavio vikne: Ne, tu ne! Nagli krik što ga njegova i najveća razboritost ne uspijeva zapriječiti. Zatim ga ovako preinači: »Nije potrebno toliko prostora. Ako sjednemo možemo stajati svi samo na ovima. Dovoljni su. Hoću da mi budete jako blizu.«

Na ovaj način s Isusom u sredini i imajući pred sobom stol, sada već prazan od jela, i Judino mjesto. Jakov Zebedejev zove Petra: »Sjedni ovdje. Ja ću sjesti na ovu klupicu, do nogu Isusovih.«

»Neka te Bog blagoslovi, Jakove! Toliko sam to želio!« kaže Petar i priljubi se uz svog Učitelja koji je tako stisnut između Petra i Ivana imajući Jakova kod nogu. Isus se smiješi: »Vidim da počinje djelovati riječ prije rečena. Dobra braća se ljube. I ja ti kažem, Jakove: „Neka te Bog blagoslovi“: I ovaj tvoj Čin Vječni neće zaboraviti i naći ćeš ga tamo gore.«

»Ovo čudo toliko je moćno, nadnaravno, neshvatljivo oholom čovjeku, da će ga vrlo malen broj shvaćati kako treba da bude shvaćeno, a mnogi će ga poricati: Što ću onda reći? Da ih osudim? Ne. Reći ću: Smilovanje!«

»Sve što tražim Ja mogu učiniti. Vi ste to vidjeli. Dovoljna je bila moja želja da Otac dopusti Sinu da se dade za Hranu čovjeku. S ovim što se sada dogodilo proslavljen je Sin čovječji, jer je čudo, svjedočanstvo moći, moguće samo prijateljima Božjim. Što je veće, čudo, tim je sigurnije i dublje ovo božansko prijateljstvo. Ovo je čudo koje je po svom obliku, trajanju i naravi, po svojim domašajima i granicama što ih dostiže, najjače i silnije od njega ne može biti, Ja vam to kažem: toliko je moćno, nadnaravno, neshvatljivo oholom čovjeku, da će ga vrlo malen broj shvaćati kako treba da bude shvaćeno, a mnogi će ga poricati: Što ću onda reći? Da ih osudim? Ne. Reći ću: Smilovanje! Ali što je čudo veće, veća je i slava koja od njega dolazi njegovom začetniku. Sam Bog govori: „Evo, ovaj moj miljenik to je htio, dobio je i Ja sam mu to udijelio, jer on ima veliku milost u očima mojim“. I ovdje kaže: „Ima bezgraničnu milost, kao što je bezgranično čudo što ga je On izvršio“. Slava koju Bog izlijeva na autora čuda jednaka je slavi koju autor izlijeva na Oca. Jer svaka nadnaravna slava, budući da dolazi od Boga, vraća se k svome izvoru. I slava Božja, ma koliko već neizmjerna, sve je više uvećava i blista zbog slave njegovih svetih.

»Jer ako je bilo rečeno da se je od zapanjenosti pred Božjom naredbom, koja je dana preko ustiju čovjeka, zaustavilo sunce, što se sve neće dogoditi među zvijezdama kada budu vidjele čudo Tijela Čovječjeg kako uzlazi i sjeda s desne strane Očeve u svom Savršenstvu proslavljene tvari?«

Stoga Ja kažem: Kao što je Bog proslavio Sina čovječjega, tako je i Sin čovječji proslavio Boga. Ja sam proslavio Boga u sebi samome. A Bog će sa svoje strane proslaviti Sina u Sebi. Vrlo će ga brzo proslaviti. Kliči od radosti, Ti koji se vraćaš u svoje Sjedište, duhovna Biti Druge Osobe! Kliči, o tijelo, koje se vraćaš i uzlaziš nakon tolikog izgnanstva u blatu. Ali ne više u Adamov Raj, već u uzvišeni Raj Očev koji je spreman da ti bude boravkom. Jer ako je bilo rečeno da se je od zapanjenosti pred Božjom naredbom, koja je dana preko ustiju čovjeka, zaustavilo sunce, što se sve neće dogoditi među zvijezdama kada budu vidjele čudo Tijela Čovječjeg kako uzlazi i sjeda s desne strane Očeve u svom Savršenstvu proslavljene tvari? „Dječice moja, još malo ostajem s vama. I vi ćete Me, kasnije, tražiti kao što siročad traži mrtva roditelja. I plačući ćete poći govoreći o Njemu i uzalud ćete kucati na šutljivi grob, a zatim ćete kucati na plavetna vrata Neba sa svojom dušom koja će sva biti u smjernom traženju ljubavi i govoriti: „Gdje je naš Isus? Njega hoćemo! Bez Njega nema više svjetla na svijetu, ni radosti, ni ljubavi. Ili ćete nam Ga vratiti, ili pustite nas da uđemo. Mi hoćemo biti tamo gdje je On. Ali nećete moći za sada doći gdje Ja idem. Rekao sam to i Židovima „Kasnije ćete Me tražiti, ali gdje Ja idem, vi ne možete doći“. To kažem i vama.

„Posvećujte se iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan iz sata u sat, da uzmognete doći k Meni kada bude vaš čas.“

Mislite na Majku… Ni Ona neće moći doći kuda Ja idem. Pa ipak Ja sam ostavio Oca da bih došao k Njoj i da postanem Isus u njenom neokaljanom krilu. I iz Neokaljane Ja dođoh u svijetlom zanosu moga Rođenja. I hranio sam se njezinom ljubavlju što postade mlijekom. Ja sam sačinjen od čistoće i ljubavi, jer Me je Marija hranila svojim djevičanstvom što ga oplodi savršena Ljubav što živi na Nebu. I po Njoj Ja sam rastao, stajao je napora i suza… Pa ipak, Ja od Nje tražim junaštvo kakvog nikad nije bilo i u odnosu prema njemu Juditino i Jaelino junaštvo je junaštvo jadnih žena što se hvataju sa suparnikom kod izvora svog zavičaja. Pa ipak nitko joj nije ravan u ljubavi prema Meni. I unatoč toga Ja je ostavljam i idem tamo kamo će Ona doći tek nakon mnogo vremena. Za Nju ne važi zapovijed koju Ja dajem vama: „Posvećujte se iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan iz sata u sat, da uzmognete doći k Meni kada bude vaš čas.“ U Njoj je svaka milost i svetost. To je stvorenje koje je sve imalo i koje je sve dalo. Ništa tu nema da se doda ili oduzme. Ona je najsvetije svjedočanstvo onoga što može Bog.

Da bih bio siguran da u vama bude sposobnost da Me možete dostići i zaboraviti bol nad tugom zbog rastanka od vašeg Isusa, Ja vam dajem novu zapovijed, a ta je da ljubite jedni druge

Ali da bih bio siguran da u vama bude sposobnost da Me možete dostići i zaboraviti bol nad tugom zbog rastanka od vašeg Isusa, Ja vam dajem novu zapovijed, a ta je da ljubite jedni druge. Tako kao što sam Ja vas ljubio, jednako i vi ljubite jedan dragoga. Po tome će se poznati da ste moji učenici. Kada otac ima mnogo djece, po čemu se poznaju da su braća? Ne toliko po tjelesnom izgledu – jer ima ljudi koji su u svemu slični nekom čovjeku s kojim nemaju nikakvog ni krvnog ni nacionalnog odnosa – koliko po zajedničkoj ljubavi prema obitelji, prema ocu i između sebe. Pa i kad otac umre, dobra se obitelj ne raspada, jer krv je jedna i uvijek je to ona krv što je od sjemena očeva i spaja vezove, koje ni smrt ne razrješuje, jer je ljubav jača od smrti. Sad, ako se budete ljubili nakon što vas Ja budem ostavio, svi će prepoznavati da ste vi moji sinovi i stoga moji učenici i međusobno braća, budući da ste imali jednog jedinog oca.“

»Vjerujte u Boga. A vjerujte i u Mene. Protiv svih očevidnosti, vjerujte u Mene. I onaj koji ostane – kao i onaj koji pobjegne neka vjeruje u milosrđe moje i Očevo«

»Gospodine Isuse, ali kamo ideš?« pita Petar.

»Idem kamo me ti za sada ne možeš slijediti. Ali kasnije ćeš me slijediti«.

»A zašto ne sada? Uvijek sam te slijedio otkad si mi bio rekao: „Slijedi me“. Sve sam ostavio bez žaljenja… A sada da Ti odlaziš bez tvog jadnog Šimuna, ostavljajući me bez Tebe, koji si moje Sve, nakon što sam zbog Tebe ostavio ono moje malo prijašnje dobro, nije ni pravo ni lijepo s Tvoje strane. Ideš li u smrt? U redu. Idem i ja. Hajdemo zajedno u drugi svijet. Ali prije ću te braniti. Ja sam spreman dati život za Tebe.«

»Ti ćeš dati svoj život za Mene? Sada? Sada ne. Zaista ti kažem: pijetao neće još ni zapjevati, a ti ćeš me tri puta zatajiti. Sada je još prva straža. Zatim će doći druga, a onda treća. Prije negoli pijetli započnu svoj pijev, ti ćeš se tri puta odreći svoga Gospodina.«

»Nemoguće, Učitelju! Vjerujem u sve što govoriš. Ali u to ne. Siguran sam u sebe.«

»Sada, za sada si siguran. Ali jer sada imaš još Mene. Imaš uza se Boga. Zamalo će Utjelovljeni Bog biti uhvaćen i nećete ga imati više. A Sotona, nakon što vas već bude oteščao, i sama tvoja sigurnost je lukavstvo Sotone, priteg da bi te oteščao – prestrašit će vas. Nametnut će vam misao: „Nema Boga. Ja sam“. I kako ćete, koliko god bili otupljeni strahom, još razmišljati, shvatit ćete da kada je Sotona gospodar časa da je Dobro mrtvo, a Zlo na djelu, da je duh oboren dok ono ljudsko likuje. Tada ćete ostati kao ratnici bez vođe, progonjeni od neprijatelja i u zaprepaštenju pobijeđenih saviti leđa pred pobjednikom i da ne biste bili ubijeni odreći ćete se palog heroja. Ali, Ja vas volim. Neka se vaše srce ne uznemiruje. Vjerujte u Boga. A vjerujte i u Mene. Protiv svih očevidnosti, vjerujte u Mene. I onaj koji ostane – kao i onaj koji pobjegne neka vjeruje u milosrđe moje i Očevo. I onaj koji bude šutio kao i onaj koji bude otvorio usta da kaže: „Ja ga ne poznajem“. Jednako vjerujte u moje oproštenje. I vjerujte, ma kakva bila vaša djela ubuduće, u Dobro i u moju Nauku i stoga u moju Crkvu, ona će vam dati jednako mjesto u Nebu.

»Idem naprijed. Da vam pripravim mjesto. Ne čine li možda tako dobri očevi kada treba da ponesu drugdje svoju malu djecu? Idu naprijed, pripremaju kuću, pokućstvo, sve potrebno. A onda se vraćaju da uzmu svoja najdraža stvorenja. Tako čine iz ljubavi«

U kući Oca moga ima mnogo stanova. Kada tako ne bi bilo, zar bih vam rekao. Zato, Ja idem naprijed. Da vam pripravim mjesto. Ne čine li možda tako dobri očevi kada treba da ponesu drugdje svoju malu djecu? Idu naprijed, pripremaju kuću, pokućstvo, sve potrebno. A onda se vraćaju da uzmu svoja najdraža stvorenja. Tako čine iz ljubavi. Da malenima ne bi ništa nedostajalo i da se ne bi nevoljko osjećali u novom kraju. Isto tako činim i Ja. I s istog razloga. Sada idem. I kada budem pripremio svakome mjesto u Jeruzalemu nebeskom, doći ću ponovo, uzet ću vas sa Sobom da biste bili sa mnom gdje sam i Ja, gdje neće biti ni smrti, ni žalosti, ni tuge, ni suza, ni gladi, ni boli, ni mraka, ni žege, nego samo svjetlo, mir blaženstvo i pjesma! Oh, pjesma višnjih Nebesa, kada će dvanaestorica izabranih biti na prijestoljima s dvanaest patrijarha plemena Izraelovih i u ognjenom žaru duhovne ljubavi pjevat će, uzdignuti u moru blaženstva, vječnu pjesmu, koja će imati za vječni arpeđo aleluja anđeoske vojske… Ja hoću da i vi budete gdje ću biti i ja. A vi znate kamo ja idem i znate put. »Ali, Gospodine! Mi ne znamo ništa. Ti nam ne govoriš kamo ideš. Kako možemo mi znati koji put odabrati da dođemo k Tebi i tako skratiti iščekivanje?« pita Toma.

»Ali, Gospodine! Mi ne znamo ništa. Ti nam ne govoriš kamo ideš. Kako možemo mi znati koji put odabrati da dođemo k Tebi i tako skratiti iščekivanje?«

Ja sam Put, Istina i Život. Čuli ste Me o tome govoriti i tumačiti više puta i zaista neki, koji nisu ni znali da postoji Bog, uznapredovali su po mom putu i već su ispred vas. Oh! Gdje si ti, izgubljena Božja ovco koju sam Ja doveo natrag u ovčinjak? A gdje si ti, uskrsla dušo?«

»Tko? O kome govoriš? O Mariji Lazarovoj? Tamo je, s tvojom Majkom, nju hoćeš? Ili hoćeš Ivanu? Sigurno je u svojoj palači. Ali ako želiš poći ćemo je pozvati…«

»Ne. Ne njih… Mislim na onu koja će biti otkrivena istom u Nebu… i na Fotinaj… One su me pronašle. I nisu više sišle s moga puta. Jednoj sam pokazao Oca kao pravoga Boga i Duha tada na djelu u toj osobnoj adoraciji. Drugoj koja nije znala čak ni da ima dušu rekoh: „Moje je ime Spasitelj, spašavam onoga koji ima dobru volju da se spasi. Ja sam Onaj koji traži izgubljene, koji, daje Život, Istinu i Čistoću. Tko me traži., nalazi me. I obje su našle Boga… Blagoslivljam vas, slabašne Eve koje ste postale jače od Judite… Dolazim, gdje ste vi dolazim… Vi Me tješite … Budite blagoslovljene!…«

»Pokaži nam Oca, Gospodine, i bit ćemo im jednaki«, kaže Filip.

»Riječi koje vam govorim ne govorim ih od sebe, nego Otac koji boravi u meni izvršava svaki moj čin«

»Toliko sam već vremena s vama i ti, Filipe, još me nisi upoznao? Tko vidi Mene, vidi Oca moga. Kako dakle, možeš reći: „Pokaži nam Oca“? Zar ne možeš vjerovati da sam Ja u Ocu i Otac u Meni? Riječi koje vam govorim ne govorim ih od sebe, nego Otac koji boravi u meni izvršava svaki moj čin. I zar vi ne vjerujete da sam Ja u Ocu i On u Meni? Što moram reći da vjerujete? Ali ako ne vjerujete riječima, vjerujte barem djelima. Ja vam kažem i kažem vam to kao istinito: Tko vjeruje u Mene činit će djela koja i Ja činim i još veća će od njih činiti, jer Ja idem k Ocu. I sve što budete iskali od Oca u moje ime Ja ću to učiniti da bi Otac bio proslavljen u svome Sinu. I učinit ću kada zatražite u moje Ime. Moje je Ime poznato po onom što uistinu jest, samo Meni. Ocu koji me je rodio i Duhu koji proizlazi iz naše Ljubavi. I po tom Imenu sve je moguće. Tko misli na moje Ime s ljubavlju, ljubi me i prima. Ali nije dovoljno ljubiti Mene, treba obdržavati moje zapovijedi da bi se imala prava ljubav. Djela svjedoče o unutrašnjim osjećajima.

I zbog ove ljubavi Ja ću moliti Oca i On će vam dati drugoga Utješitelja da ostane zauvijek s vama, Jednog protiv koga sotona i svijet ne mogu bjesnjeti, Duh istine, kojega svijet ne može primiti i kojeg ne može udariti, jer ga ne vidi niti ga poznaje

I zbog ove ljubavi Ja ću moliti Oca i On će vam dati drugoga Utješitelja da ostane zauvijek s vama, Jednog protiv koga sotona i svijet ne mogu bjesnjeti, Duh istine, kojega svijet ne može primiti i kojeg ne može udariti, jer ga ne vidi niti ga poznaje. Ismjehivat će ga. Ali On je toliko uzvišen da ga podrugivanje neće moći raniti, dok, budući da je milostiv iznad svake mjere, bit će uvijek s onim tko ga ljubi, pa makar taj bio jadan i slab. Vi ćete ga upoznati jer već prebiva s vama i brzo će biti u vama. Neću vas ostaviti sirote. Već sam rekao: „Vratit ću se k vama“. Ali Ja ću doći i prije tog časa kada budem došao da vas uzmem u svoje Kraljevstvo. K vama ću doći. Domalo svijet me neće više vidjeti. Ali vi me vidite i vidjet ćete me. Jer živim i vi živite. Jer Ja ću živjeti i vi ćete također živjeti. U onaj dan vi ćete spoznati da sam Ja u Ocu mome i vi u meni i Ja u vama. Jer tko prihvaća moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi, a onaj koji me ljubi bit će ljubljen od Oca mojega i posjedovat će Boga, jer Bog je Ljubav i tko ljubi ima u sebi Boga. I Ja ću ga ljubiti jer ću u njemu vidjeti Boga i očitovat ću mu se dajući mu da me upozna u tajnama moje ljubavi, moje mudrosti, mojeg Utjelovljenog Božanstva. Tako ću se vraćati među sinove Čovječje koje Ja ljubim unatoč tome što su slabi pa i neprijateljski. Ali samo slabi će Me imati. I Ja ću ih ojačati: reći ću im: „Ustani!“, reći ću: „Izađi van!“, reći ću: „Slijedi me!“, reći ću: „Slušaj!“, reći ću: „Piši!“… A vi ste među tima.«

»Sada znate da ono što vam Ja rekoh nije riječ Isusa iz Nazareta, nego riječ Očeva, jer Ja sam Riječ Oca koji me je poslao«

»Zašto se ti, Gospodine, objavljuješ nama, a ne svijetu?« pita Juda Tadej. Jer me ljubite i obdržavate moje riječi. Tko tako bude činio, njega će ljubiti Otac i mi ćemo doći k njemu i nastanit ćemo se kod njega, u njemu. Dok onaj koji me ne ljubi, ne drži do mojih riječi nego djeluje po tijelu i svijetu. Sada znate da ono što vam Ja rekoh nije riječ Isusa iz Nazareta, nego riječ Očeva, jer Ja sam Riječ Oca koji me je poslao. Ja vam rekoh ove stvari govoreći tako, s vama, jer vas Ja sam želim pripraviti na potpuno posjedovanje Istine i Mudrosti. Ali još ne možete shvatiti ni zapamtiti. Ipak, kada dođe k vama Utješitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati u moje Ime, tada ćete vi moći shvatiti i On će vas svemu naučiti i prizvati vam u pamet sve što sam vam Ja rekao. Čas je da krenemo. Dižite se. I slušajte posljednje riječi.

Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda

»Ostanite u Meni i Ja u vama da nastavite biti takvi. Mladica odvojena od trsa ne može dati ploda. Tako ni vi, ako ne ostanete u Meni. Ja sam Trs, vi ste mladice. Onaj koji ostaje sjedinjen sa Mnom donosi obilan rod. Ali ako se tko odvoji, postaje suha grana i biva bačen u vatru i tamo izgori. Jer bez sjedinjenja sa Mnom vi ne možete ništa učiniti«

Ja sam istiniti Trs. Otac je vinogradar. Svaku mladicu koja ne nosi roda On odsijeca, a onu koja donosi rod obrezuje da bi rodila više roda. Vi ste već očišćeni mojom riječi. Ostanite u Meni i Ja u vama da nastavite biti takvi. Mladica odvojena od trsa ne može dati ploda. Tako ni vi, ako ne ostanete u Meni. Ja sam Trs, vi ste mladice. Onaj koji ostaje sjedinjen sa Mnom donosi obilan rod. Ali ako se tko odvoji, postaje suha grana i biva bačen u vatru i tamo izgori. Jer bez sjedinjenja sa Mnom vi ne možete ništa učiniti. Ostanite dakle u Meni i moje riječi neka ostanu u vama, a onda ištite koliko hoćete i bit će vam dano. Moj će Otac biti sve više proslavljen koliko više vi budete donosili ploda i koliko više budete bili moji učenici. Kao što je mene ljubio Otac tako i Ja vas ljubim. Ostanite u Mojoj ljubavi koja spašava. Ljubeći me bit ćete poslušni, poslušnost povećava uzajamnu ljubav. Nemojte reći da se Ja ponavljam. Znam vašu slabost. A hoću da se vi spasite. Ja vam govorim sve ovo da bi radost, koju sam vam htio dati, bila u vama i da bi bila potpuna! Ljubite se, ljubite se! To je moja nova zapovijed. Ljubite se uzajamno više nego što svaki ljubi samoga sebe. Nema veće ljubavi od one kad netko daje svoj život za svoje prijatelje. Vi ste moji prijatelji i Ja dajem život za vas. Činite to što vas Ja poučavam i što zapovijedam. Ne zovem vas više slugama. Jer sluga ne zna što radi njegov gospodar, dok vi znate što ja radim. Sve o Meni znate.

»Ostanite u Mojoj ljubavi koja spašava. Ljubeći me bit ćete poslušni, poslušnost povećava uzajamnu ljubav. Nemojte reći da se Ja ponavljam. Znam vašu slabost. A hoću da se vi spasite… Ljubite se, ljubite se!«

Objavio sam vam ne samo Sebe samoga, nego i Oca i Utješitelja, i sve što sam čuo od Boga. Niste vi sami sebe izabrali. Nego sam Ja vas izabrao i odredio da idete medu narode i donosite plod u sebi i u srcima onih kojima ćete naviještati blagu vijest i da vaš plod ostane, te da vam Otac dade sve što budete iskali od Njega u moje ime. Nemojte reći: „E pa onda, ako si Ti nas izabrao, zašto si izabrao i izdajicu? Ako Ti sve znaš, zašto si to učinio?“ Nemojte ni pitati tko je taj. Nije čovjek. Sotona je. Rekao sam to vjernom prijatelju i prepustio sam to njemu da kaže kao ljubljeni sin. Sotona je. Da se Sotona, taj vječni majmun (oponašatelj) Božji nije utjelovio, u jednom smrtnom tijelu, ovaj posjednuti ne bi mogao izbjeći mojoj moći, moći Isusa. Rekao sam „posjednuti“. Ne. Mnogo je više: to je jedan poništeni u Sotoni.«

»Zašto ga Ti, koji si izganjao zloduhe, nisi oslobodio?« pita Jakov Alfejev.

»Pitaš li to iz ljubavi prema sebi, bojeći se da ti nisi taj? Nemoj se toga bojati.«

»Onda ja?« »Ja?« »Ja?«

»Umuknite, neću reći tog imena. Iz milosrđa i vi činite isto tako.«

»Pa zašto ga nisi pobijedio? Nisi mogao?«

»Mogao sam. Ali za spriječiti Sotonu da se utjelovi da bi me ubio, trebao sam iskorijeniti rasu čovječju prije Otkupljenja. Koga bih onda otkupio?«

»Reci mi to, Gospodine, reci mi to!«

Petar je skliznuo na koljena i mahnito drma Isusom kao da bi bio zahvaćen ludilom. »Jesam li ja? Jesam li ja? Ispitujem se. Ne izgleda mi. Ali Ti… Ti si rekao da ću te se odreći… I ja dršćem… Oh, kojeg užasa biti ja!…«

»Ne, Šimune Jonin. Nisi ti.«

»Zašto si mi oduzeo moje ime Petar? Dakle ponovno sam postao Šimun? Vidiš li? Ti to kažeš!… Ja sam! Ali kako sam mogao? Recite to… recite to vi… Kada sam mogao postati izdajica… Šimune… Ivane?… Ali govorite!…«

»Petre, Petre, Petre! Zovem te Šimunom, jer mislim na prvi susret, kada si bio Šimun. I mislim kako si uvijek bio vjeran od prvog trenutka. Nisi ti. To kažem Ja: Istina.«

»Tko je onda?«

»Pa Juda iz Keriota! Nisi to još shvatio?« urla Tadej koji ne uspijeva više da se suzdrži. »Zašto mi to nisi rekao ranije? Zašto?« urla i Petar.

»Tišina. Sotona je. Nema drugog imena. Kuda ideš, Petre?«

»Tražiti ga.«

»Skini odmah taj ogrtač i odloži oružje. Ili ću te morati otjerati i prokleti.«

»Ne, ne! Oh! Gospodine moj! Ali ja… ali ja… Možda sam ja bolestan od ludila? Oh, oh!«

»Prije vas mrzili su i izdali Mene. Pa ipak, vi to vidite: Ja ne mrzim. Svijet ne može ljubiti ono što nije kao on. Zbog toga neće vas ljubiti. Kad biste bili njegovi, ljubio bi vas, ali niste od svijeta, budući da sam vas Ja uzeo iz svijeta. I zbog toga vas mrze. Rekao sam vam: sluga nije veći od gospodara. Ako su Mene progonili i vas će također progoniti.«

Petar plače bacivši se na zemlju do nogu Isusovih. Ja vam dajem zapovijed da se ljubite. I da opraštate. Jeste li razumjeli? Pa ako je u svijetu mržnja, u vama neka bude samo ljubav. Prema svima. Koliko ćete naći izdajnika na vašem putu! Ali ne smijete ih mrziti i vraćati im zlo. Inače će Otac mrziti vas. Prije vas mrzili su i izdali Mene. Pa ipak, vi to vidite: Ja ne mrzim. Svijet ne može ljubiti ono što nije kao on. Zbog toga neće vas ljubiti. Kad biste bili njegovi, ljubio bi vas, ali niste od svijeta, budući da sam vas Ja uzeo iz svijeta. I zbog toga vas mrze. Rekao sam vam: sluga nije veći od gospodara. Ako su Mene progonili i vas će također progoniti. Ako su slušali mene, slušat će i vas. Ali sve će činiti zbog mog Imena jer ne poznaju, neće da poznaju Onoga koji me je poslao. Da nisam došao i da nisam govorio, ne bi bili krivi. Ali sada je njihov grijeh bez opravdanja. Vidjeli su moja djela, čuli su moje riječi, pa ipak su me mrzili, a sa Mnom i Oca. Jer, Ja i Otac jedno smo samo jedinstvo s Ljubavlju. Ali bilo je napisano: „Mrzio si me bez razloga“. Ipak kada bude došao Utješitelj, Duh istine koji od Oca izlazi, On će pružiti svjedočanstvo o Meni, i vi ćete također svjedočiti, jer ste od početka bili sa Mnom. To vam kažem da ne klonete i da se ne sablaznite kada dođe čas. Upravo nastupa vrijeme u kojem će vas tjerati iz sinagoga i kada će, oni koji će vas ubijati, misliti da iskazuju time kult Bogu. Nisu upoznali ni Oca ni Mene. U tom je njihovo opravdanje. Nisam vam o ovome govorio tako opširno prije, jer bijaste kao tek rođena djeca. Ali sada vas majka ostavlja. Ja idem. Morate se naviknuti na drugu hranu. Hoću da to znate. Nitko me više ne pita: „Kamo ideš?“ Zbog žalosti vi ste zanijemjeli. Pa ipak i za vas je dobro da Ja otiđem. Inače neće doći Utješitelj. Ja ću vam ga poslati. I kada bude došao kroz mudrost i riječ, djelima i junaštvom koje će uliti u vas, uvjerit će svijet o njegovu grijehu bogoubojstva i pravednosti što se tiče moje svetosti. I svijet će biti jasno razdijeljen na zle, tj. neprijatelje Božje i na vjernike. Ovi će biti više-manje sveti, već prema njihovoj volji. Ali sud nad kaznom svijeta i nad njegovim slugama bit će učinjen. Više vam ne mogu reći, jer još ne možete razumjeti. Ali On, Božanski Utješitelj, dat će vam potpunu Istinu, jer neće govoriti od Sebe samoga. Nego će reći sve ono što bude čuo od Božjeg Uma i navijestit će vam budućnost. Uzet će ono što od Mene dolazi, tj. ono što je još od Oca, i to će vam reći. Još je malo ostalo da se vidimo. Zatim Me nećete više vidjeti. A zatim još malo, i onda ćete Me vidjeti. Vi mrmljate među sobom i u vašem srcu. Poslušajte jednu prispodobu. Posljednju prispodobu Vašeg Učitelja.

»Vi ćete plakati, a svijet će vas ismjehivati. Ali zatim će se vaša žalost promijeniti u radost. Radost koju svijet neće nikada upoznati. Vi ste sada žalosni. Ali kada me ponovno ugledate, vaše će se srce ispuniti radošću koju vam nitko više neće moći oteti«

Kada žena začne i kada dođe čas da rodi, u velikoj je žalosti, jer trpi i jauče. Ali kada rodi dijete i kad ga privine na srce, svaka muka prestaje i žalost se mijenja u radost, jer je čovjek došao na svijet. Tako i vi. Vi ćete plakati, a svijet će vas ismjehivati. Ali zatim će se vaša žalost promijeniti u radost. Radost koju svijet neće nikada upoznati. Vi ste sada žalosni. Ali kada me ponovno ugledate, vaše će se srce ispuniti radošću koju vam nitko više neće moći oteti. Bit će to radost tako potpuna da će zamračiti svaku potrebu da tražite nešto, bilo za um, bilo za srce ili za tijelo. Samo ćete se time hraniti što ćete Me ponovno vidjeti, zaboravljajući na svaku drugu stvar. Ali upravo od tada moći ćete sve iskati u moje ime i bit će vam dano od Oca, da biste imali sve više radosti. Tražite, tražite. I primit ćete. Dolazi čas kad ću vam moći otvoreno govoriti o Ocu. To će biti, jer ćete biti vjerni u kušnji i sve će biti prevladano. Zato će vaša ljubav biti savršena, jer će vam biti dana snaga u iskušenju. A što vam bude nedostajalo, Ja ću vam to nadodati uzimajući od mojeg ogromnog bogatstva i govoreći: „Oče, ti to vidiš. Oni su me ljubili vjerujući da sam od Tebe došao.“ Sišao sam na svijet, sada ga ostavljam i idem k Ocu i molit ću za vas.«

»Vi ćete postati bogovi ako budete ustrajali u mojoj ljubavi i u mom posjedu. Ne kao što reče Sotona Adamu i Evi, nego kako Ja vama kažem. To je pravi plod sa stabla Dobra i Života. Zlo je pobijeđeno u onome tko se njima hrani i Smrt je mrtva«

»Oh, sada se izjašnjavaš. Sada znamo što hoćeš reći i da Ti sve znaš i odgovaraš, a da Te nitko ne pita. Zaista Ti dolaziš od Boga!«

»Sada vjerujete? U posljednji čas? Tri su već godine kako vam govorim! Ali već u vama djeluje Kruh koji je Bog i Vino koje je Krv, koja nije došla od čovjeka, a daje vam prvi drhtaj pobožanstvenjenja. Vi ćete postati bogovi ako budete ustrajali u mojoj ljubavi i u mom posjedu. Ne kao što reče Sotona Adamu i Evi, nego kako Ja vama kažem. To je pravi plod sa stabla Dobra i Života. Zlo je pobijeđeno u onome tko se njima hrani i Smrt je mrtva. Tko od ovoga jede živjet će dovijeka i postat će „bog“ – u Kraljevstvu Božjemu. Vi ćete biti bogovi ako ostanete u Meni. Pa ipak, evo… makar imali u sebi ovaj Kruh i ovu Krv, budući da dolazi čas u koji ćete biti raspršeni, vi ćete okrenuti svaki svojim putem, a mene ćete ostaviti samoga… Ali nisam sam. Imam Oca sa sobom. Oče, Oče, ne ostavi Me! Sve sam vam rekao… Da vam dadem mir, Moj mir. Još ćete biti potišteni. Ali imajte vjeru. Ja sam pobijedio svijet.«

Isus ustaje, otvara ruke na križ i izgovara rasvijetljena lica uzvišenu molitvu Ocu. Ivan je donosi u potpunosti:

»A ovo je život vječni: spoznati tebe, jedinog pravog Boga i onoga koga si poslao, Isusa Krista«

»Oče, došao je čas! Proslavi Sina svoga, da i Sin tvoj proslavi tebe i da, kao što si mu dao vlast nad svim ljudima, dadne život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: spoznati tebe, jedinog pravog Boga i onoga koga si poslao, Isusa Krista. Ja sam tebe proslavio na zemlji i izvršivši djelo koje si mi dao da učinim. A sada, Oče, proslavi ti mene kod sebe samog slavom koju imadoh kod tebe prije nego postade svijet. Ja sam objavio ime tvoje ljudima koje si mi dao iz svijeta. Tvoji su bili. Meni si ih dao i držali su tvoju riječ. Sad su spoznali da je sve od tebe što god si mi dao. Jer riječi koje si dao meni dao sam njima. Oni su ih primili i doista saznali da sam od tebe izišao te vjerovali da si me ti poslao. Ja molim za njih. Ne molim za svijet, već za one koje si mi dao, jer su tvoji. Sve moje pripada tebi; sve tvoje pripada meni. Ja se u njima proslavih. Ja više ne ostajem u svijetu. A oni ostaju u svijetu, dok ja idem k tebi.

»Ja sam im predao riječ tvoju i svijet ih zamrzi, jer više ne pripadaju svijetu, kao što ni ja ne pripadam svijetu. Ne molim te da ih digneš sa svijeta, već da ih očuvaš od Zloga… Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina«

Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno kao mi! Dok sam bio s njima, ja sam ih čuvao u tvome imenu koje si mi dao i sačuvao ih, te nijedan od njih ne propadne, osim sina propasti – da se ispuni Pismo. Ali sad ja idem k tebi i ovo govorim dok sam u svijetu, da oni imadnu u sebi radost, koju ja posjedujem u svoj punini. Ja sam im predao riječ tvoju i svijet ih zamrzi, jer više ne pripadaju svijetu, kao što ni ja ne pripadam svijetu. Ne molim te da ih digneš sa svijeta, već da ih očuvaš od Zloga. Oni ne pripadaju svijetu, kao što ni ja ne pripadam svijetu. Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet i ja njih poslah u svijet. Ja sebe samoga posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom. Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u mene, da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao! Ja sam im predao slavu koju si ti meni dao, da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima, a ti u meni – da postanu potpuno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što si mene ljubio.

»Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, zajedno sa mnom, da promatraju slavu koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta«

Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, zajedno sa mnom, da promatraju slavu koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije spoznao, a ja sam te upoznao i ovi su upoznali da si me ti poslao. Objavio sam im tvoje ime i ubuduće ću ga objavljivati, da u njima trajno bude ljubav kojom si me ljubio i ja u njima.«

Apostoli plaču više-manje očevidno i bučno. Naposljetku pjevaju neki himan. Isus ih blagoslovi. Zatim naređuje: »Stavimo si ogrtače, sada. I hajdemo. Andrija, reci kućedomaćinu neka sve ostane tako, po mojoj želji. Sutra… bit će vam drago iznova gledati ovo mjesto«. Isus ga gleda.

Čini se da blagoslivlje zidove, namještaj, sve. Zatim se zaogrne ogrtačem i zaputi se. Za njim učenici. Uz njega je Ivan na koga se naslanja.

»Nećeš pozdraviti Majku?« pita ga sin Zebedejev.

»Ne. Sve je već učinjeno. Idite ipak polagano, tiho.«

Šimun, koji je pripalio jednu baklju na zidnom usteru, rasvjetljuje široki hodnik što vodi do vratiju. Petar oprezno otvara velika vrata i izlaze svi na ulicu, a zatim, zavrtjevši nekom spravom, zatvaraju ih izvana.

I krenu na put.

Četiri najvažnije poruke

Kaže Isus: »Osim razmatranja o ljubavi jednog Boga koji se učinio ‘Hranom’ za ljude, iz epizode ‘Večere’ ističu se četiri najvažnije poruke.

Prvo: Nužnost za svu djecu Božju da se pokoravaju Zakonu.

Zakon je propisivao da se za Pashu mora jesti jaganjac po obredu što ga je Svevišnji dao Mojsiju, i Ja, pravi Sin pravoga Boga, nisam radi svog božanstva sebe smatrao izuzetnim od Zakona. Bio sam na Zemlji: Čovjek među ljudima i Učitelj ljudi. Trebao sam zato vršiti svoju dužnost čovjeka prema Bogu kao ostali, i bolje od ostalih. Božanske naklonosti ne izuzimaju od poslušnosti i od nastojanja prema sve većoj svetosti. Ako usporedite najuzvišeniju svetost s božanskim savršenstvom, naći ćete da je uvijek puna manjaka i stoga obavezna da se napreže, kako bi ih odstranila i dostigla stupanj savršenstva, koliko je najviše moguće, koji bi bio sličan Božjem savršenstvu.

Drugo: Moć Marijine molitve.

Bio sam Bog što postade Tijelom. To je Tijelo, jer je bilo bez ljage, posjedovalo duhovnu moć da gospodari tijelom. Pa ipak ne odbijam, nego čak prizivam pomoć Pune Milosti, koja je uistinu, i u onom času ispaštanja našla nad svojom glavom zatvoreno Nebo. Ali ne do te mjere da ne bi Ona, Kraljica anđela, iz njega uspjela iznuditi jednog anđela, za utjehu svome Sinu. Oh! Ne za sebe, jadna Mama! Ona je okusila gorčinu i napuštanja Očeva, ali po toj svojoj boli, koju je prinijela za otkupljenje, meni je izmolila snagu da nadvladam tjeskobu Maslinskog vrta u svoj njezinoj mnogolikoj oštrini od kojih je svaka bila upravljena da opere jedan vid i sredstvo grijeha.

»Vlast nad samim sobom i podnošenje uvreda, a što je ljubav nad svima uzvišena, mogu posjedovati jedino oni koji učiniše životom svoga života Zakon Ljubavi, što sam ga Ja proglasio«

Treće: Vlast nad samim sobom i podnošenje uvreda, a što je ljubav nad svima uzvišena, mogu posjedovati jedino oni koji učiniše životom svoga života Zakon Ljubavi, što sam ga Ja proglasio. I ne samo proglasio: nego stvarno prakticirao. Što je to bilo za Mene imati uza se, za svojim stolom, moga Izdajicu, dužnost da mu dam, dužnost da se pred njim ponižavam, dužnost da dijelim s njim obredni kalež i da stavim usne tamo gdje ih je on stavljao i učiniti da ih tamo stavi moja Mati, vi to ne možete ni zamisliti. Vaši su liječnici raspravljali i još raspravljaju o mojoj brzoj smrti i navode kao uzrok srčanu povredu od udaraca bičevanja. Da, i zbog toga moje srce postade bolesno. Ali ono je to bilo već od Večere. Slomljeno, slomljeno od naprezanja što je moralo podnositi uza se svoga izdajicu. Tada sam počeo fizički umirati. Ostalo bijaše samo povećanje već postojeće agonije. Što god sam mogao učiniti, učinio sam, jer sam bio jedno s Ljubavlju. I u času u koji se Bog-Ljubav povlačio od Mene znao sam biti Ljubav, jer sam u svoje trideset i tri godine živio od Ljubavi. Ne može se stići do savršenstva kakvo se traži da se oprosti svom uvreditelju i da ga se podnosi, ako se nema habitus (stanje) ljubavi. Ja sam ga imao i mogao sam opraštati i podnositi ovog najđavolskijeg Uvreditelja, što bijaše Juda Iškariotski.

»Jao onome koji prima Sakrament, a da ga stvarno nije dostojan, nego ako čak i povećava svoju uvijek ljudsku nedostojnost smrtnim grijesima. Tada mu on postaje ne klicom uščuvanja i života, nego iskvarenosti i smrti«

Četvrto: Sakrament djeluje prema tome koliko je netko dostojniji da ga prima. A toga postaje dostojan svojom postojanom voljom, koja lomi tijelo i duh čini gospodarom, savladavajući požude, savijajući sebe prema krepostima, napinjući svoje biće poput luka prema savršenstvu kreposti, a iznad svega prema Ljubavi. Jer kad netko ljubi, teži da obraduje ljubljenoga. Ivan, koji me je ljubio kao nitko i koji je bio čist, imao je od Sakramenta najveći stupanj preobrazbe. Od onog je trenutka započeo biti orao, kojemu je prisna i lagana visina Neba Božjeg i gledanje Sunca vječnog. Ali jao onome koji prima Sakrament, a da ga stvarno nije dostojan, nego ako čak i povećava svoju uvijek ljudsku nedostojnost smrtnim grijesima. Tada mu on postaje ne klicom uščuvanja i života, nego iskvarenosti i smrti. Smrti duha i gnjileži tijela po kojem ono »prsne« (raspukne), kao što kaže Petar o tijelu Judinu. Ne prolijeva krv, tekućinu uvijek životnu i lijepu u svom grimizu, nego svoju utrobu crnu od svih pohota, trulež koja se izlijeva iz istrunulog tijela kao iz strvine nečiste životinje, predmeta ogavnosti za prolaznike.

»Smrt oskvrnitelja Sakramenta uvijek je smrt jednog očajnika i zbog toga on ne zna za blagi prijelaz, vlastit onome koji je u milosti, ni junačkog prijelaza žrtve koja trpi oštro, ali s pogledom uprtim u Nebo i s dušom sigurnom u miru«

Smrt oskvrnitelja Sakramenta uvijek je smrt jednog očajnika i zbog toga on ne zna za blagi prijelaz, vlastit onome koji je u milosti, ni junačkog prijelaza žrtve koja trpi oštro, ali s pogledom uprtim u Nebo i s dušom sigurnom u miru. Smrt je očajnika užasna od previjanja i strave, to je grozan grč duše koju je već ščepala ruka sotone i davi je da bi je istrgnula iz tijela i koji je guši svojim odvratnim dahom. To je razlika između onoga koji prelazi i u drugi život nakon što ga je hranio ljubavlju, vjerom, nadom i svim drugim krepostima i nebeskom naukom i anđeoskim Kruhom što ga prati svojim plodovima, još bolje od svoje kraljevske prisutnosti, na posljednjem putu i onoga koji prelazi u drugi život nakon jednog životinjskog života sa smrću poput životinje koju Milost i Sakrament ne okrepljuju.

Prvi je prijelaz vedri svršetak sveca kojemu smrt otvara Kraljevstvo vječno. Drugi je užasan pad osuđenog koji osjeća kako se strovaljuje u smrt vječnu i u jednom trenutku spoznaje ono što je htio izgubiti, a što više ne može popraviti. Za jednog dobitak, za drugog lišenje. Za jednog radost, za drugog užas. To je ono što vi sami sebi dajete prema vašem vjerovanju i ljubavi, ili nevjerovanju i preziranju moga dara. I to je pouka ovoga razmatranja.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”.

Izvor