VIĐENJE TALIJANSKE MISTIČARKE Jutro prije Posljednje večere Razmišljamo o evanđelju uz viđenje talijanske mističarke Marije Valtorta

Foto: Screenshot

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!«
Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« Isus na to reče: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.«
To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.

Riječ Gospodnja. (Iv 12, 20-33)

Jedno novo jutro. Tako vedro! Tako svečano! Nema tu više ni rijetkih oblaka što su jučer polagano lutali po kobaltnom nebu. Nema više ni zagušljive sparine što je jučer bila tako mučna. Nježni lahor piri i dodiruje lica. U njemu je miris cvijeća, sijena, miris čistog zraka. I polako njiše lišće na maslinama. Kao da hoće izazvati divljenje nad srebrnastom bojom kopljastih listića i posuti sitnim, bijelim, mirisavim cvijećem Kristove korake, njegovu plavu glavu, cjelivati ga, osvježiti ga, jer svaka malena čašica ima svoju kapljicu rose, zato poljubiti ga, osvježiti ga, pa onda umrijeti prije nego vidi predstojeći užas.

I prigibaju se trave padina tresući zvončićima, vjenčićima, laticama s tisuću cvjetića. Zvijezde sa zlatnim srcem, velike divlje ivančice stoje visoko na peteljci kao da bi htjele cjelivati mu ruku prije nego će biti probodena, a tratinčice i titrice (kamilice) ljube mu požrtvovne noge, koje će prestati hodati za dobro ljudi jedino kad budu pribijene, da bi dale jedno još veće dobro, a divlje ruže mirišu i glog, koji nema više cvjetova, maše zubatim lišćem. Izgleda kao da govori: “Ne, ne” onima koji će se njime poslužiti da zadaju muku Otkupitelju. I trske Cedrona kažu: “Ne!”. Ni one ne žele udarati; njihova volja, volja malih stvari ne želi činiti zla Gospodinu.

A možda i kamenje na obroncima čestita jedno drugome što su van grada, u masliniku, jer na taj način ne, neće ranjavati Mučenika. I plaču slabašni ružičasti slakovi koje je Isus toliko volio i štitasti cvjetovi bijele akacije, poput leptira privijenih uz struk, možda misleći: “Nećemo ga više vidjeti”.
I potočnice tako tanahne i čiste, puštaju da pada njihov vjenčić u doticaju s Isusovom grimiznom haljinom, što ju je ponovno obukao. Mora da je lijepo umrijeti kad te udara nešto što je od Isusa. Sve cvijeće, pa i jedna izgubljena đurđica, koja je tu možda slučajno pala, te pustila korijenje među izbočeno korijenje masline, sretna je što ju je Toma opazio i ubrao te dao Gospodinu…

Sretne su tisuće ptičica na granama što ga mogu pozdraviti radosnim pjevom.

Oh, ne psuju ga ptice koje je On uvijek ljubio!

Pa čak i jedno malo stado ovaca izgleda da ga hoće pozdraviti, premda i one plaču, jer su lišene jagnjadi prodanih za pashalnu žrtvu. I blejući, što su jadikovke majki koje ječe zrakom, dozivaju sinove koji se neće više vratiti i prilaze da se očešu o Isusa, gledajući ga blagim pogledom.

Pogled na ovce izaziva kod apostola pomisao na obred pa pitaju Isusa stigavši gotovo u Getsemani: »Gdje ćemo blagovati pashu? Koje mjesto odabireš? Reci, a mi ćemo poći i sve pripremiti.«

A Juda iz Keriota: »Naredi mi i otići ću«.

»Petre i Ivane, čujte me.«

Ova dvojica koji su bili malo naprijed, prilaze k Isusu koji ih je pozvao.

»Idite ispred i uđite u grad kroz Đubrišna vrata. Čim uđete srest ćete čovjeka koji se vraća iz En Rogela s krčagom one dobre vode. Idite za njim sve dok ne uđe u kuću. Reći ćete onome koji bude u njoj: “Učitelj kaže: ‘Gdje je soba gdje bih ja mogao jesti Pashu sa svojim učenicima?'” On će vam pokazati veliku pripremljenu blagovaonicu. Pripravite u njoj sve. Pođite brzo, a zatim ćete nas stići u Hramu.«

Dvojica pođoše što su brže mogli. Isus međutim ide polagano.

Jutro je još svježe, a na putevima što vode u grad tu i tamo su tek prvi hodočasnici. Prelaze Cedron preko mostića što je pred Getsemanijem. Ulaze u grad. Legionari više ne čuvaju vrata, možda po Pilatovoj protunaredbi, jer se je uvjerio da nema opasnosti, jer su prestali s raspravama oko Isusa. Doista, najveći mir vlada na svakom mjestu.

Oh, ne može se reći da se Judejci nisu znali suzdržati. Nitko nije dosađivao Učitelju niti njegovim učenicima. Vrlo su ga uljudno, ako ne i ljubazno, pozdravljali svi pa i oni najzadrtiji iz Sinedrija. Jedno neusporedivo strpljenje pratilo je jučerašnje ispitivanje.

Evo, upravo sada, budući da je Kajfina ladanjska kuća baš blizu onih vrata, upravo sada, dolazeći iz te kuće, prolazi zbijena grupa farizeja i pismoznanaca, među kojima i sin Ane i Helkija sa sinom Dorasa i Sadokom i sagiblju obilno ogrnuta leđa, te valovitim razmahiva­njem haljina i resa, te širokim pokrivačima glave iskazuju svoje poštovanje. Isus pozdravlja i prolazi, upravo kraljevski u svojoj crvenoj vunenoj haljini i još tamnijem ogrtaču, sa Sintikinim po­krivačem glave u ruci. Sunce od njegove crveno-bakrene kose pravi vijenac od zlata i blistav veo sve do ramena. Nakon njegova prolaza leđa se (farizeja) ispravljaju i pokazuju se lica bijesnih hijena.

Juda iz Keriota, koji je uvijek gledao unaokolo svojim izdaj­ničkim licem, pod izlikom da prikopčava sandalu, zastade na rubu puta, vidim ga dobro, daje znak nekima (iz skupine) da ga pričekaju

Juda iz Keriota, koji je uvijek gledao unaokolo svojim izdaj­ničkim licem, pod izlikom da prikopčava sandalu, zastade na rubu puta, vidim ga dobro, daje znak nekima (iz skupine) da ga pričekaju. Pušta da skupina od Isusa i učenika ide naprijed, uvijek zauzet oko kopče svoje sandale, da bi imao opravdanje, a zatim, ubrzano, prolazi pored onih i šapuće: »Na Lijepim (vratima)! Oko šeste ure. Jedan od vas«, i poleti kao strijela sustižući kolege. Srčan, besra­mno srčan!…

Ulaze u hram. Još je tu malo Hebreja, ali mnogo neznabožaca. Isus ide da se pokloni Gospodinu. Zatim se vraća natrag i naređuje Šimunu i Bartolomeju da kupe janje, a novac nek’ uzmu od Jude iz Keriota.

»Pa mogao sam to i ja učiniti!«, kaže ovaj.

»Imat ćeš drugog posla. To znaš. Ovdje je ona udovica… Odnesi joj prilog Marije Lazarove i reci joj da poslije blagdana pođe u Betaniju kod Lazara. Znaš li gdje je? Jesi li dobro razumio?«

»Znam, znam! Zakarija, koji je dobro poznaje, pokazao mi je mjesto.« I dodaje: »Vrlo sam zadovoljan što ću ići. Više nego da sam pošao po jaganjca. Kada da idem?«

»Kasnije. Neću se ovdje dugo zadržavati. Odmarat ću se danas, jer želim biti jak za večeras i za moju noćnu molitvu.«

»U redu.«

I ja ostajem pri svojim “zašto”, za vrijeme dok pratim Isusa koji ozdravlja posljednje bolesnike, posljednje… Sutra, do nekoliko sati neće moći više… Zemlja će biti lišena moćnog Ozdravitelja tijela

Evo, ja se pitam: Isus koji je prošlih dana tako šutio o svojim namjerama, da ne bi Judi dao pojedinosti, zašto sada kaže, ponavlja ono što će noćas raditi? Zar je Muka započela sljepoćom predviđanja? Ili je to predviđanje toliko povećano da On čita u Nebeskim knjigama da je to ona “noć” o kojoj zbog toga treba dati do znanja onome koji čeka da je dozna, da bi Ga predao neprijateljima, ili je to uvijek znao da u toj noći treba da započne njegovo žrtvovanje? Ja ne znam sebi odgovoriti. Isus mi ne daje odgovora’. I ja ostajem pri svojim “zašto”, za vrijeme dok pratim Isusa koji ozdravlja posljednje bolesnike, posljednje… Sutra, do nekoliko sati neće moći više… Zemlja će biti lišena moćnog Ozdravitelja tijela… Ali će zato Žrtva, sa svog mučila započeti niz, neprekinut već dvadeset stoljeća, svojih duhovnih ozdravljanja.

Danas ja više promatram nego što opisujem. Moj Gospodin daje mi da bacim duhovni pogled od onog što vidim da se događa za posljednjeg slobodnog Kristova dana, do onoga što je u vjekovima… Danas ja promatram više osjećaje, misli Učite­ljeve nego događaje oko Njega. Već sam u tjeskobnom shvaćanju njegove getsemanske muke…

Svjetina se, kao i obično, tiska oko Isusa. Sad ih je već mnogo, većim dijelom su Hebreji. Zaboravljaju da se žure na mjesto gdje se žrtvuju jaganjci da bi se približili Isusu, jaganjcu Božjem koji uskoro ima biti žrtvovan. I još traže, još hoće tumačenja. Mnogi Hebreji došli su iz Dijaspore i saznavši, po pričanju o Kristu, o galilejskom Proroku, o učitelju iz Nazareta, znatiželjni su da ga čuju kako govori, u nastojanju da se riješe svake moguće sumnje. I ovi se probijaju moleći one iz Palestine: »Vi Ga uvijek imate. Vi znate tko je. Vi imate njegovu riječ kadgod zaželite. Mi smo došli iz daleka i otputovat ćemo odmah nakon što izvršimo propis. Pu­stite nas da idemo k Njemu!«

Mnoštvo se s mukom otvara da bi prepustilo mjesto ovima. A ovi se približe k Isusu i znatiželjno Ga promatraju. Govore međusobno skupina za skupinom. Isus ih promatra i pored toga što u isto vrijeme sluša skupinu osoba koja je došla iz Pereje. Otpustivši zatim ove, koji su mu darovali novac za njegove siromahe, kao što to mnogi čine, a On ga predaje Judi kao uvijek, sprema se da govori.

Jedni po vjeri, ali različiti po porijeklu, mnogi se od prisutnih pitaju: “Tko je taj što ga zovu Nazarećanin?”…

»Jedni po vjeri, ali različiti po porijeklu, mnogi se od prisutnih pitaju: “Tko je taj što ga zovu Nazarećanin ?”, i njihova nada i njihova sumnja se uzajamno sukobljavaju. Slušajte. Rečeno je o Meni: “Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena i na Njemu će Duh Gospodnji počivat. On neće sudit po viđenju, prosuđivati po čuvenju, već po pravdi će sudit ubogima i sud prav izricat bijednima na zemlji. Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti i grob njegov bit će slavan. On, izdignuti stijeg narodima, sabrat će Izraelu prognanike i skupit Judi raspršene sa sva četiri kraja zemlje”.

Rečeno je o Meni…

Rečeno je o Meni: “Gle, Gospod Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Evo s njim naplata njegova, a ispred njega njegova nagrada. Kao pastir pase stado svoje”.

Rečeno je o Meni: “Evo sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na Njega sam svoga duha izlio, da donosi pravo narodima. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za njegovom naukom”.

Rečeno je o Meni: “Ja, Gospod, u pravdi te pozvah, čvrsto te za ruku uzeh: oblikovah te i postavih te za Savez narodu i svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami”.

Rečeno je o Meni: “Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospod pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjima; da navijestim godinu milosti Gospodnje”.

Rečeno je o Meni: “On je Jaki, na pašu će izvoditi svoje stado silom Gospodnjom, veličanstvom imena Gospoda Boga svoga. K njemu će se obraćati, jer već od sada bit će proslavljen sve do krajnjih granica svijeta”.

Rečeno je o Meni: “Sam ću potražiti ovce svoje. Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom, past ću ih pravedno”.

Rečeno je: “On je Knez mira i bit će mir”.

Rečeno je: “Evo, dolazi tvoj Kralj, Pravednik, Spasitelj. On je siromašan, jaše na magarcu. On će navijestiti mir narodima. Vlast će mu se proširiti od mora do mora sve do rubova zemlje”.

Rečeno je: “Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom gradu, da se dokrajči opačina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje, da se uvede vječna prave­dnost, da se stavi pečat viđenja i prorocima, da se pomaže Sveti nad svetima. Pa do Kneza Pomazanika sedam više šezdeset i dvije se­dmice. A poslije šezdeset i dvije sedmice bit će ubijen. Poslije jedne sedmice On će sklopiti Savez, a u polovici sedmice prestat će žrtva i prinos i u Hramu bit će grozota pustoši i trajat će sve do kraja vjekova”.

Zar će, dakle, nedostajati žrtve u tim danima? Zar Oltar neće imati žrtava? Imat će veliku Žrtvu. Evo, prorok je vidi: “Tko je taj što dolazi u haljinama crvenim? Tko je taj što veličanstveno odjenut pun snage korača?”

Ali zašto je grimizno-crvena haljina onoga koji je siromašan? Evo: to kaže prorok: “Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu i lice svoje ne zaklonih od uvreda i od pljuvanja. Nesta mi ljepote i sjaja i ljudi me više nisu ljubili. Prezreše me ljudi, smatrali me za posljednjega! Čovjek boli, bit će zastrto moje lice i pogrđeno i gledat će na Mene kao na gubavca, dok ću ja za sve biti izranjen i usmrćen. Evo Žrtve. Nemoj se bojati, Izraele! Ne boj se! Ne manjka pashalni Jaganjac! Ne boj se, Zemljo! Ne boj se! Evo Spasitelja. Kao ovca bit će odveden na klanje, jer je to htio i nije otvorio usta svojih da prokune one što ga ubijaju. Nakon osude bit će uzdignut i završit će u patnjama, iščašenih udova, otkrivenih kostiju, nogu i ruku probijenih. I nakon muke kojom će opravdati mnoge, posjedovat će mnoštva, jer nakon što je predao svoj život na smrt za spasenje svijeta, uskrsnut će i upravljat će Zemljom, hranit će narode vodama što ih je vidio Ezekijel, koje izlaze iz istinitog Hrama, koji iako je srušen, ustaje vlastitom snagom, vinom kojim se crveno obojila sjajna odjeća Jaganjca bez ljage i Kruhom što siđe s Neba.

Koji ste žedni dođite na vodu! Gladni, nahranite se!

Dođite vi koji nemate novca, vi koji nemate zdravlja, dođite! I vi koji ste u Tminama! I vi koji ste mrtvi, dođite! Ja sam Bogatstvo i Zdravlje. Ja sam Svjetlo i Život. Dođite, vi koji tražite Put! Dođite, vi koji tražite Istinu! Ja sam Put i Istina! Ne bojte se da nećete moći blagovati Jaganjca

Iscrpljeni, pijte moje vino i vi bolesni! Dođite vi koji nemate novca, vi koji nemate zdravlja, dođite! I vi koji ste u Tminama! I vi koji ste mrtvi, dođite! Ja sam Bogatstvo i Zdravlje. Ja sam Svjetlo i Život. Dođite, vi koji tražite Put! Dođite, vi koji tražite Istinu! Ja sam Put i Istina! Ne bojte se da nećete moći blagovati Jaganjca zato što manjkaju uistinu svete žrtve ovom obeščašćenom Hramu. Svi ćete imati za jelo Jaganjca Božjega, koji je došao da oduzme grijehe svijeta, kao što reče o Meni posljednji od proroka moga naroda. Onoga naroda kojega Ja pitam: Narode moj, što sam ti učinio? U čemu sam te ožalostio? Što sam ti mogao više dati nego što ti dadoh? Poučavao sam tvoje pameti, ozdravljao tvoje bolesnike, dobro činio tvojim siromasima, sitio tvoja mnoštva, ljubio te u tvojoj djeci, opraštao ti, molio se za tebe. Ljubio sam te sve do Žrtve. A ti, što si pripremio svome Gospodinu? Jedan sat, posljednji dan ti je, o moj narode, moj grade kraljevski i sveti. Obrati se u ovom času Gospodinu Bogu svome!«.

»Rekao je istinite riječi!« »Tako je rečeno! A On doista čini ono što je rečeno!« »Kao pastir brinuo se za sve!«

»Kako bijasmo raspršene ovce, bolesne, u magli, došao je da nas izvede na pravi put, da nam ozdravi dušu i tijelo, da nas prosvijetli.«

»Doista, svi narodi idu k Njemu. Gledajte tamo one neznabošce kako su zadivljeni!« »Propovijedao je mir.« »I ljubav je dao.«

»Ne shvaćam ono što je rekao o žrtvi. Govori kao da bi morao biti ubijen.«

»Tako je, ako je Čovjek što su ga vidjeli proroci, Spasitelj.«

»I govori kao da bi ga cio narod trebao zlostavljati. To se neće nikada dogoditi. Narod, mi, ljubimo ga.« »Naš je prijatelj. Mi ćemo ga braniti.«

»Galilejac je i mi iz Galileje dat ćemo život za Njega.«

»Davidov je rod i dići ćemo ruke jedino da ga branimo, mi iz Judeje.«

»I mi koje je ljubio kao i vas, mi iz Auranitide, iz Pereje, iz Dekapolija, zar Ga mi možemo zaboraviti? Svi, svi ćemo ga braniti.«

Ovo su glasovi među mnoštvom sada već vrlo brojnim. Nepostojanost ljudskih namjera! Prema položaju sunca mislim da je oko 9 sati prije podne po našem vremenu. Dvadeset i četiri sata kasnije ovo će mnoštvo već više sati biti oko Mučenika da bi ga mučilo mržnjom i udarcima i urlat će tražeći Njegovu smrt.
Malo, vrlo malo njih, suviše malo njih među tisućama osoba što se sakupljaju sa svih strana Palestine i od drugdje, a koji su primili svjetlo, zdravlje, mudrost, oproštenje od Krista, bit će ti koji ne samo da neće nastojati da ga istrgnu iz ruke neprijatelja, jer njihova malenkost u odnosu na mnoštvo udarača to brani, nego neće znati ni da ga tješe dajući mu dokaz ljubavi time što bi ga pratili barem prijateljskim pogledom.

Pismoznanci, Judejci, farizeji pokušavaju neutralizirati oduševljenje naroda, a i vrenje naroda protiv neprijatelja Kristovih: »Trabunja. Njegov umor je toliki da ga dovodi do buncanja. Vidi proganjanja tamo gdje su počasti«

Pohvale, odobravanja, primjedbe oduševljenja šire se prostranim dvorištem poput valova s morske pučine koji odlaze daleko da bi nestali na žalu.

Pismoznanci, Judejci, farizeji pokušavaju neutralizirati oduševljenje naroda, a i vrenje naroda protiv neprijatelja Kristovih: »Trabunja. Njegov umor je toliki da ga dovodi do buncanja. Vidi proganjanja tamo gdje su počasti. Teče mu govor, nema što, poput rijeke njegova mudrost, ali sve pomiješano frazama ludila. Nitko mu ne želi učiniti zla. Shvatili smo. Shvatili smo tko je…«

Ali ljudi su u neizvjesnosti pred tako suprotnim stavovima, a neki se od njih i bune govoreći: »On mi je ozdravio bezumnog sina. Znam što je ludost. Luđak tako ne govori!«

A drugi: »Pusti ih neka govore! To su zmije što se boje da će im narodna batina isprebijati bubrege. Pjevaju slatki slavujev poj da bi nas prevarili, ali ako dobro slušaš, unutra je siktanje zmije.«

I drugi još: »Stražari Kristova naroda, pozor! Kada neprijatelj miluje, bodež mu je skriven u rukavu i pruža ruku da udari. Budite otvorenih očiju i spremna srca. Šakali ne mogu postati pitomi jaganjci!«

»Dobro kažeš: sova uspavljuje i opčinjuje naivne ptičice nepomičnošću svog tijela i lažljivom veselošću svog pozdrava. Smije se i doziva svojim krikom, ali već je pripravna da proždere.« I tako dalje od skupine do skupine. Ali tu su i neznabošci. Oni neznabošci koji su bili postojani i sve brojniji u slušanju Učitelja ovih blagdanskih dana. Uvijek na rubovima iza mnoštva, jer židovsko-palestinska isključivost je jaka i odbija ih želeći prva mjesta oko Rabija, žele približiti se Isusu i s njim razgovarati. Zbijena njihova skupina uporno gleda Filipa, kojega je masa gurnula do ugla.

Priđu k njemu govoreći:

»Gospodine, želimo vidjeti Isusa, tvog Učitelja, iz blizine. I barem jednom s njim razgovarati«. Filip se podigne na vrh prstiju da vidi neće li spaziti nekog od apostola što je bliže Gospodinu. Vidi Andriju i vikne mu nakon što ga je pozvao: »Ovdje su neznabošci koji bi htjeli pozdraviti Učitelja. Pitaj ga hoće li ih primiti.«

Andrija, udaljen od Isusa koji metar, zgnječen u mnoštvu, probija se bez obzira, služeći se uvelike laktovima i vičući:

»Dajte mjesta! Dajte mjesta, kažem. Moram ići k Učitelju.«

Stiže do njega i prenosi mu želju neznabožaca.

»Povedi ih u onaj ugao. Tamo ću Ja doći k njima.«

I dok Isus nastoji da prođe kroz mnoštvo, Ivan, koji se vratio s Petrom, isti Petar, Juda Tadej, Jakov Zebedejev i Toma, koji osta­vlja skupinu svojih rođaka koju je pronašao u masi da bi pomogao drugovima, bore se da mu otvore put. Evo Isusa tamo gdje su neznabošci koji mu iskazuju počast.

»Mir vama. Što želite od Mene?«

»Da Te vidimo. Da govorimo s Tobom. Tvoje riječi su nas uzne­mirile. Uvijek smo željeli razgovarati s Tobom da ti kažemo da nas se tvoja riječ doima. Ali čekali smo to učiniti u pogodnom trenutku. Danas… Ti govoriš o smrti… Bojimo se da Ti više nećemo moći govoriti, ako ne iskoristimo ovaj čas. Ali, je li moguće da bi Hebreji mogli ubiti svoga najboljega sina? Mi smo neznabošci i Tvoja nam ruka nije učinila dobročinstva. Tvoja riječ nam je bila nepoznata. Čuli smo o tebi govoriti neodređeno. Ali nikada te nismo vidjeli niti se Tebi približili. Ipak, vidiš to! Mi ti iskazujemo poštovanje. Sav svijet ti s nama odaje počast.«

»Da, čas je došao u kome Sin čovječji treba da bude pro­slavljen i od ljudi i od duhova.« Sada je svijet iznova oko Isusa. Ali s tom razlikom što su sad u prvom redu neznabošci, a odostrag ostali.

»Ali onda, ako je to čas tvoje proslave, Ti nećeš umrijeti, kako govoriš, ili kako smo mi shvatili. Jer to ne znači biti proslavljen… umrijeti na takav način. Kako ćeš moći ujediniti svijet pod svojim žezlom, ako umreš prije nego što si učinio? Ako se tvoja ruka ukoči u smrti kako ćeš moći slaviti slavlje i sabrati narode?«

Tko mrzi svoj život na ovome svijetu, spasit će ga za život vječni. Moja je pak dužnost umrijeti da bih ovaj vječni život dao svima onima koji će me slijediti da bi služili Istini. Tko hoće služiti mi neka dođe: nije ograničeno mjesto u mom kraljevstvu za ovaj ili onaj narod

»Umirući dajem život. Umirući gradim. Umirući stvaram novi Narod. U žrtvi je pobjeda. Zaista vam kažem ako pšenično zrno što pada na zemlju ne umre, ostaje neplodno. Ako, međutim, umre, evo … proizvodi mnogo ploda. Tko ljubi svoj život izgubit će ga. Tko mrzi svoj život na ovome svijetu, spasit će ga za život vječni. Moja je pak dužnost umrijeti da bih ovaj vječni život dao svima onima koji će me slijediti da bi služili Istini. Tko hoće služiti mi neka dođe: nije ograničeno mjesto u mom kraljevstvu za ovaj ili onaj narod. Svaki koji hoće služiti mi neka dođe i neka me slijedi i gdje sam Ja tamo će bit i moj sluga. I onoga koji meni služi, počastit će Otac, Jedini, Pravi Bog, Gospodar Neba i Zemlje, Stvoritelj svega što postoji, Misao, Riječ, Ljubav, Život, Put, Istina; Otac, Sin, Duh Sveti, Jedan u Trojstvu, Trojstven u Jednome, Jedini, Pravi Bog. Ali sada je duša moja uznemirena. I što da kažem ? Zar možda: “Oče, spasi me od ovog časa”? Ne. Jer Ja sam došao zbog ovoga: da dođem u ovaj čas. I stoga ću reći: “Oče, proslavi svoje Ime!”

Isus otvori ruke na križ, grimizni križ nasuprot bjeline mramor­nih trijemova i podigne lice, prinoseći sebe, moleći, uzdižući se dušom k Ocu.

I glas jači od groma, nematerijalan – u smislu da nije sličan nijednom ljudskom glasu – ali i te kako čujan za sve uši, ispuni vedro nebo prekrasnog travanjskog dana i treperi moćnije od sklada divovskih orgulja, predivan u svom tonalitetu, i proglašuje: »I proslavio sam ga i još ću ga proslaviti«.

Narod se prestrašio. Onaj glas, tako moćan, od kojega je zadrhtalo tlo i ono što se na njemu nalazi, onaj tajanstveni glas, različit od svakog drugog, koji je dolazio iz nepoznatog izvora, onaj glas koji ispunja sve, od sjevera do juga, od istoka do zapada, užasnuo je Hebreje i zapanjio neznabošce.

Prvi se bacaju na tlo, samo ako mogu, mrmošeći u drhtanju:

»Sad ćemo umrijeti! Čuli smo glas s Neba. Anđeo mu je govorio!« I biju se u prsa u iščekivanju smrti. Drugi pak viču: »Grom! Tutnjava! Bježimo! Zemlja je riknula! Zadrhtala je!« Ali bježat je nemoguće u toj gužvi koja raste od onih, koji još od izvan gradskih zidina, trče unutar njih i viču: »Smilujte se nama! Trčimo! Ovdje je sveto mjesto. Neće se rascijepiti brdo gdje se uzdiže oltar Božji!«

I zato svatko ostaje gdje se nalazi, gdje ga zaustavlja mnoštvo i strava.

Na terase Hrama istrčavaju svećenici i pismoznanci, farizeji što su bili tu i tamo po njegovim odjelima i leviti i časnici hramskih straža. Uzbuđeni, izbezumljeni. Ali od svih njih jedini Gamalijel sa svojim sinom ne silazi među narod. Isus ga gleda kako prolazi, sav bijel u lanenoj haljini koja je tako bijela da sjaji čak i na jakom suncu što udara u nju.

Isus, gledajući Gamalijela, ali kao da govori svima, podiže glas i reče: »Ne poradi Mene, nego poradi vas je došao ovaj glas s Neba.«

Gamalijel se zaustavi, okrene se, svrdla pogledima svojih dubokih i vrlo crnih očiju – što ih navika biti učiteljem, kojega se časti kao poluboga čini nehotice tvrdima poput očiju grabežljivca safirni, prozirni, ljupki, u svom veličanstvu, pogled Isusov…

I Isus nastavi: »Sad je došao sud ovome svijetu. Sad će Knez tmina biti izbačen van. A Ja kada budem podignut, privući ću sve k Sebi, jer tako će spašavati Sin čovječji.«

»Mi smo naučili iz Knjiga Zakona da Krist živi uvijeke. A Ti kažeš da si Krist i kažeš da moraš umrijeti. I još kažeš da si Sin čovječji i da ćeš spasiti kada budeš podignut. Tko si dakle? Sin čovječji ili Krist? I tko je Sin čovječji?« kaže mnoštvo koje se ohrabruje.

Otvorite oči k svjetlu. Još je malo vremena Svjetlo među vama. Idite prema Istini sve dok je Svjetlo među vama, da vas ne zaskoče tmine. Oni što hodaju u mraku ne znaju kamo idu i gdje će završiti

»Ja sam jedna te ista osoba. Otvorite oči k svjetlu. Još je malo vremena Svjetlo među vama. Idite prema Istini sve dok je Svjetlo među vama, da vas ne zaskoče tmine. Oni što hodaju u mraku ne znaju kamo idu i gdje će završiti. Dok imate Svjetlo među sobom vjerujte u Svjetlo, da biste bili sinovi Svjetla.« I zašuti.

Mnoštvo je zbunjeno i razdijeljeno. Jedan dio njih odlazi klimajući glavama. Jedan dio gleda na ponašanje glavnih do­stojanstvenika: farizeja, glavara svećeničkih, pismoznanaca… a naročito Gamalijela i ravna se prema tom držanju. Drugi još odobravaju glavom i klanjaju se Isusu s jasnim znakovima kao da mu hoće reći: »Vjerujemo! Častimo Te za ono što jesi.«

Ali se ne usuđuju otvoreno se izjasniti njemu u prilog. Boje se pažljivih očiju Kristovih neprijatelja, moćnih, koji ih nadgledaju s visine terasa što su iznad divnih trijemova koji opkoljuju dvorišta Hrama. Pa i Gamalijel, nakon što je ostao zamišljen nekoliko minuta i kao da pita mramorne ploče koje pokrivaju tlo da bi dobio odgovor na svoja unutarnja pitanja, uputi se prema izlazu nakon što je stresao glavom i ramenima u znak neslaganja ili podcjenjivanja… i prolazi uspravan pored Krista, a da ga više ne gleda.

Isus ga, naprotiv, gleda sa žaljenjem … i podiže iznova glas, jako, poput brončane trube, da nadvisi svaku buku i da ga čuje veliki pismoznanac, koji odlazi razočaran. Izgleda da govori svima, ali, očito je, govori samo njemu. Kaže najvišim glasom: »Tko vjeruje u Mene, ne vjeruje, uistinu, u Mene, nego u Onoga koji Me je poslao i tko vidi Mene vidi onoga koji je Mene poslao. Taj koji me posla doista je Bog Izraelov jer nema drugog Boga osim Njega. Zbog toga kažem: ako ne možete vjerovati u Mene, kao u onoga koga nazivaju sinom Josipa Davidova i sinom Marije, iz roda Davidova, Djevice koju je vidio Prorok, rođenog u Betlehemu, kao što je rečeno u proroštvima, kome je pretečom bio Krstitelj, što je također rečeno od vjekova, vjerujte barem Glasu vašega Boga koji vam je govorio s Neba. Vjerujte u Mene kao Sina ovoga Boga Izraelova. Jer ako ne vjerujte onome, koji vam je progovorio s Neba, ne vrijeđate Mene, nego Boga vašega čiji sam Sin.

Nemojte željeti ostati u tminama! Ja sam došao kao Svjetlo na svijet da onaj koji vjeruje u Mene ne ostane u tminama. Nemojte stvarati grižnju koju ne biste više mogli smiriti, kad se Ja vratim onamo odakle sam došao, a što bi bila teška kazna Božja za vašu tvrdoglavost. Ja sam pripravan oprostiti dok sam među vama, dok sud nije izvršen i koliko stoji do Mene Ja želim oprostiti. Ali drukčija je Misao Oca moga. Jer Ja sam Milosrđe, a On je Pravda.

Zaista vam kažem: ako netko sluša moje riječi, a zatim ih ne vrši. Ja mu ne sudim. Nisam došao na svijet da sudim, nego da spasim svijet, ali ako Ja i ne sudim, zaista vam kažem da ima tko će suditi vašim djelima. Otac moj koji Me je poslao, sudi onima koji odbacuju njegovu Riječ. Da, tko Mene prezire i ne prepoznaje Riječ Božju i ne prima riječi od ‘Riječi’ evo ima tko će mu suditi: sama riječ koju sam Ja navijestio, ona će mu suditi u posljednji dan.

Svaka zapovijed Božja je život vječni. A Ja vaš Učitelj, dajem vam primjer kako treba slušati zapovijedi Božje

Rečeno je: Boga se ne ismijava. I Bog, kome su se rugali, bit će strašan onima koji su ga smatrali luđakom i lažljivcem. Zapamtite svi, jer riječi koje ste čuli da ih govorim, od Boga su. Jer Ja nisam govorio od sebe, nego Otac koji me je poslao, On sam mi je odredio što moram reći i o čemu trebam govoriti. I Ja slušam Njegovu zapovijed, jer znam da je Njegova zapovijed pravedna. Svaka zapovijed Božja je život vječni. A Ja vaš Učitelj, dajem vam primjer kako treba slušati zapovijedi Božje. Stoga budite sigurni da stvari koje sam vam rekao i koje govorim, govorio sam i govorim ih onako, kako mi je rekao Otac moj da ih kažem. A Otac moj je Bog Abrahamov, Izakov, Jakovljev; Bog Mojsijev, patrijarha i proroka, Bog Izraelov, Bog vaš.«

Riječi svjetla, koje padaju u tmine, koje već zamračuju srca!

Gamalijel, koji se bio iznova zaustavio, pognute glave, ponovo odlazi… Drugi ga slijede klimajući glavom ili keseći se… I Isus odlazi…
Ali prije reče Judi iz Keriota: “Idi kamo trebaš ići«, a ostalima: »Svaki je slobodan da ide. Kamo mora ili gdje hoće. Sa Mnom neka ostanu učenici pastiri.«

»Oh, uzmi i mene sa sobom, Gospodine!« reče Stjepan.

»Dođi…« Rastaju se. Ne znam kuda ide Isus.

Ali znam kuda će Juda iz Keriota. Ide na Krasna ili Lijepa vrata (Porta Speciosa) ulazeći raznim stubama, koje iz Predvorja neznabožaca vode u Pre­dvorje za žene, i nakon što ga je prešao, uzlazeći pri njegou završetku drugim stubama, zaviruje u Predvorje Hebreja i srdito lupa nogom o tlo ne našavši onoga koga traži. Vraća se natrag. Vidi jednog od stražara Hrama. Zove ga. Naređuje mu svojom običnom nadutošću: “Idi po Eleazara Aninog. Neka odmah dođe kod Lijepih vrata. Čeka ga Juda Šimunov zbog važnih stvari.«

Nasloni se na jedan stup i čeka. Malo vremena. Eleazar, sin Anin, Helkija, Šimun, te sin Dorasov, Kornelije, Sadok, Nahum i drugi dotrče uz veliko lepršanje haljina. Juda govori tihim, ali uzbuđenim glasom: »Večeras! Nakon večere. U Getsemaniju. Dođite onamo i uhvatite ga. Dajte mi novac.«

»Ne. Dat ćemo ti ga večeras kada dođeš po nas. Ne pouzdajemo se u te. Hoćemo da budeš s nama. Nikad se ne zna!« – kesi se Helkija. Ostali jednoglasno pristaju. Juda plane od srdžbe zbog sumnjičenja. Zaklinje se: »Kunem se Jehovom da govorim istinu!«

Sadok mu odgovara: »Pa dobro. Ali bolje je da se učini tako. Kada bude čas ti dođi, uzmi određene za hvatanje i pođi s njima, da se ne dogodi da ludi stražari zatvore slučajno Lazara i budu uzrokom neprilika. Ti ćeš im, s jednim znakom, pokazat čovjeka… Moraš razumjeti! Noć je… svjetla će tamo biti malo… stražari će biti umorni, pospani… Ali ako ih vodiš!… Evo! Što kažete?« Podmukli Sadok okrene se drugarima i kaže: »Ja predlažem za znak poljubac. Jedan poljubac! Najbolji znak da se označi izdani prijatelj. Ah, ah!«

Svi se smiju. Zbor demona koji se kesi. Juda je bijesan. Ali ne uzmiče. Više ne uzmiče. Trpi zbog izru­givanja, a ne zbog onoga što čini. Tko da kaže: “Ali upamtite, hoću izbrojani novac u kesi prije nego što odem odavde sa stražarima.«

Juda je pomodrio. Već je pomodrio. Nikada više neće izgubiti one boje i onog izraza očajničkog užasa. Taj će se izraz, kako budu tekli sati, sve više naglašavati dok ne bude nepodnošljiv pogledu kada bude visio na drvetu…

»Imat ćeš ga! Imat ćeš ga! I kesu ćemo ti dati da bi mogao sačuvati taj novac kao relikviju svoje ljubavi. Ah, ah, ah! Zbogom, zmijo!«

Juda je pomodrio. Već je pomodrio. Nikada više neće izgubiti one boje i onog izraza očajničkog užasa. Taj će se izraz, kako budu tekli sati, sve više naglašavati dok ne bude nepodnošljiv pogledu kada bude visio na drvetu…

Pobježe odatle …

Isus se sklonio u vrt jedne prijateljske kuće. Miran vrt pri prvim sionskim kućama. Okružuju ga visoki, stari zidovi. Tih je a svjež, budući je pokriven njihajućim krošnjama starih stabala. Malo podalje ženski glas pjeva slatku uspavanku. Mora da su prošli već mnogi sati, jer Lazarove sluge, pri povratku nakon što su otišli ne znam kamo, kažu: »Tvoji su učenici već u kući gdje se priprema za večeru, a Ivan, nakon što je s nama nosio voće djeci Ivane Kuzine, otišao je po žene da bi ih otpratio do Josipa Alfejevog koji je stigao istom danas, kada se njegova majka već nije ni nadala vidjeti ga, a zatim, odande u kuću gdje je večera, jer je večer.«

»Ići ćemo i mi. Ura je za večeru…« Isus ustaje stavljajući na se plašt.

»Učitelju, tamo napolju ima ljudi. Ljudi od poreza. Htjeli bi razgovarati s tobom, a da ih farizeji ne vide« – kaže jedan sluga.

»Pusti ih unutra. Estera se neće protiviti. Zar ne, ženo ?« – kaže Isus obraćajući
se prema zreloj ženi koja pritrčava da ga pozdravi.

»Ne, Učitelju. Moja kuća je tvoja, to znaš. Suviše malo si je koristio!«

»Toliko da je dovoljno reći mome srcu: bijaše prijateljska kuća.«

Naređuje sluzi: »Dovedi one što čekaju.«

Uđu tridesetak osoba dostojanstvenog izgleda. Odaju počast. Jedan govori u ime sviju: »Učitelju, tvoje su nas riječi potresle. Čuli smo u Tebi Božji glas. Ali kažu nam: budale ste, jer vjerujemo u Tebe. Što onda da činimo?«

Tko Mene prezire i ne prima mojih riječi, ima tko mu sudi. Riječ koju sam Ja navijestio, ona će mu suditi u posljednji dan

»Ne vjeruje u Mene tko vjeruje u Mene, nego vjeruje Onome, koji me je poslao i čiji ste presveti glas čuli. Ne vidi Mene tko gleda Mene, nego vidi Onoga koji me je poslao; jer Ja sam jedno s Ocem mojim. Zbog toga vam kažem da trebate vjerovati da ne biste uvri­jedili Boga, koji je Meni i vama Otac i ljubi vas sve do žrtvovanja svoga Jedinorođenoga za vas. Ako postoji u srcima sumnja da sam Ja Krist, nema sumnje da je Bog na Nebu. I glas Boga, kojega sam Ja nazvao Ocem, danas u Hramu, moleći ga da dade slavu svome Imenu, odgovorio je Onome koji ga je nazvao Ocem i nije mu rekao »lažljivče ili hulitelju« kao što mnogi kažu. Bog je potvrdio tko sam Ja. Njegovo Svjetlo. Ja sam Svjetlo koje je došlo na svijet. Ja sam kao Svjetlo došao na svijet da onaj koji vjeruje u Mene ne bi ostao u tminama. Ako netko sluša moje riječi, a zatim ih ne obdržava, Ja ga ne sudim. Nisam došao suditi svijetu, nego spasiti svijet. Tko Mene prezire i ne prima mojih riječi, ima tko mu sudi. Riječ koju sam Ja navijestio, ona će mu suditi u posljednji dan. Jer je bila mudra, savršena, mila, jednostavna, kao što je Bog. Jer ta Riječ je Bog. Nisam Ja, Isus iz Nazareta, nazvan sinom Josipa, tesara iz loze Davidove i sinom Marije, hebrejske djevice iz loze Davidove zaručene s Josipom, koji je govorio. Ne. Ja nisam od sebe govorio.

Nego je Otac moj, Onaj koji je na Nebesima, a ime mu je Jahve, Onaj koji je danas govorio, Onaj koji me je poslao. I Ja znam da je u njegovoj zapovijedi život vječni. Stvari, dakle, koje govorim, govorim ih kao što mi ih je rekao Otac i u njima je Život.

Zbog toga vam kažem: slušajte ih. Stavite ih u praksu i imat ćete Život. Jer moja je riječ Život. I tko je prima, prima, zajedno sa Mnom, Oca Nebeskoga koji me je poslao da vam dadem Život. Idite. Neka Mir dođe k vama i s vama neka ostane.«

Blagoslovi ih i otpusti. Blagoslivlje i učenike. Zadržava samo Izaka i Stjepana. Ostale ljubi i otpušta. I kada su otišli, On izlazi posljednji zajedno s dvojicom i ide s njima, najosamljenijim i već mračnim uličicama u kuću dvorane posljednje večere (Cenakula). I stigavši tamo, zagrli i blagoslovi naročitom ljubavlju Izaka i Stjepana, cjeliva ih, blagoslivlja ih iznova, gleda za njima kako odlaze, a zatim kuca i ulazi…

Kaže Isus:

»Stavit ćeš ovdje viđenje oproštaja s mojom Majkom, o Cenakulu, o Večeri. A sad učinimo nas dvoje, Ja i ti, istinsku pashalnu proslavu. Dođi…«

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”

Izvor