Kraljica mira pokazala mu je što znači „moliti srcem“ Jim Jennings ubojica je koji je promijenio svoju vječnu doživotnu presudu...

Foto: Pixabay

Dakle, služio sam Bogu sljedećih šest do osam mjeseci u potpunom strahu i doživljavao povremene napadaje tjeskobe. Ne možete ni zamisliti kako sam se bojao. Bog je bio veliki policajac gore na nebu koji je samo čekao da ja zeznem.

Ako nisam bio nalik Bogu iste sekunde kad bi izašao, pomislio bi nešto kao: „O, ne, stižu munje i gromovi.“

Uspio bih uloviti svećenika svaki put kad bi došao u naš zatvor i pitao ga da me ispovijedi, a svaki put kad bi izašao iz ispovjedaonice, htio sam odmah utrčati u nju. Ako nisam bio nalik Bogu iste sekunde kad bih izašao, pomislio bih nešto kao: „O, ne, stižu munje i gromovi.“

Sve što sam radio – molio se, išao na Misu i na ispovijed, molio na milijune krunica – sve je bilo zato da Bog potencijalno drži pakao što dalje od mene

Sve što sam radio – molio se, išao na Misu i na ispovijed, molio na milijune krunica – sve je bilo zato da Bog potencijalno drži pakao što dalje od mene. Otac Hewett jednog mi je dana nonšalantno rekao da trebam moliti neprekidno. Vjerojatno je time mislio da ponudim ono što radim kao molitvu, ili tako nešto. Tako sam počeo izgovarati Zdravo Marije na svome zatvorskom poslu kao stolar. Po čitave sam dane čekićem lupao po svojim prstima pokušavajući zabiti čavle, vadeći papire iz džepa kako bih čitao molitvu Zdravo Kraljice. Nisam uspijevao odraditi baš ništa.

A onda su jedne subote objavili preko interfona: „Katolička skupina Kraljice mira od sada se sastaje u višenamjenskoj prostoriji.“
„Nikad prije nisam čuo ni za što“, rekao sam, no zvučalo mi je kao dobra dodatna stvar koju mogu raditi.

Nije da sam vjerovao u ono što piše. Nije da sam vjerovao da se Djevica Marija ukazala nekoj djeci u Međugorju. No u njemu je pisalo i nekoliko stvari koje su mi se učinile dovoljno katoličke, pa sam neke odlučio prakticirati

(…) Pri kraju moga prvog prisustvovanja susretu ove skupine, jedna od malenih ženica u ruke mi je gurnula bilten koji se zvao „Međugorsko čudo“, a napisao ga je Wayne Weible. Ove su žene imale vlastitu kutiju molitvi, pjesmarica, materijala za malu krunicu, literaturu Marijine legije – sve vrste svetih stvari koje su donijele ovdje kako bi spasile nas, jadne zatvorenike, a činilo se da taj bilten baš i ne žele u svojoj kutiji, pa su ga jednostavno dale meni. Zašto sam ga odlučio zadržati, ne znam, ali uzeo sam ga sa sobom u svoju ćeliju. Nije da sam vjerovao u ono što piše. Nije da sam vjerovao da se Djevica Marija ukazala nekoj djeci u Međugorju. No u njemu je pisalo i nekoliko stvari koje su mi se učinile dovoljno katoličke, pa sam neke odlučio prakticirati: sedam Oče Naša, sedam Zdravo Marija, sedam Slava Ocu i svih petnaest desetica krunice – jedna za drugom.

Marija je također navodno rekla da trebamo postiti petkom, pa sam jednom tjedno počeo postiti samo o kruhu i vodi. Nisam tada znao da je htjela da postimo i srijedom jer bih sigurno tako i učinio, s obzirom da je to bila još jedna stvar kojom bih Bogu govorio: „Hej, pogledaj! Vidi! Trudim se! Pričekaj s munjama i gromovima.“

Djevica Marija rekla je: „Molite srcem“, i „Ljubite ljubav koju nosite u svojim srcima“. Ja sam tad bio u fazi kad sam dnevno molio oko 15 000 Zdravo Marija, no i dalje sam bio smrtno prestrašen

Međutim, u tom biltenu naletio sam na dvije stvari koje su me zbunjivale. Djevica Marija rekla je: „Molite srcem“, i „Ljubite ljubav koju nosite u svojim srcima“. Ja sam tad bio u fazi kad sam dnevno molio oko 15 000 Zdravo Marija, no i dalje sam bio smrtno prestrašen, služeći Bogu u kukavnom strahu. Nisam znao što to znači voljeti i biti voljen.

Sve je utihnulo i mogao sam vidjeti posve jasno. Pogledao sam oko sebe u sve te likove koji su šetali uokolo po zatvoru ganjajući ovo i ono, radeći ovo i ono – a nemaju ništa, prazni su

(…) Jedne sam se večeri molio vani, tražeći od Marije da mi odgovori na pitanje koje sam postavljao svaku večer: „Kako se moli srcem?“ Odjednom se činilo kao da je čitav svijet stao. Sve je utihnulo i mogao sam vidjeti posve jasno. Pogledao sam oko sebe u sve te likove koji su šetali uokolo po zatvoru ganjajući ovo i ono, radeći ovo i ono – a nemaju ništa, prazni su. Podsjećali su me na zombije. Inače nisam tip koji plače, ali sad sam bio u suzama, moleći za svakog od njih.

Gospa je djelovala unutar mog srca, a da to nisam ni znao

(…) Pretpostavljam da je to bio način na koji me je Gospa pokušavala naučiti kako moliti srcem. Bilo mi ih je žao, pa sam se počeo moliti „za ovoga, za onoga…“ a onda sam rekao: „Zašto ti nećeš nešto učiniti tim ljudima? Zašto njima ne učiniš ono što si učinio meni? Zašto ih ne streseš? Zašto im ne daješ do znanja da si ovdje?“
A onda sam primijetio da nije bila riječ samo zatvorenicima već i o čuvarima. Ako Bog nije bio središte njihova bića, izgledali bi mrtvo. A to me stvarno potreslo. Toliko je jako utjecalo na mene da sam se trudio moliti još i više, i žrtvovati više.

Počeo sam postiti i ponedjeljkom i na dane posta, kao i srijedom i petkom, tako da sam bio na rubu. Na neke od tih dana, kad sam bio stvarno gladan, razmišljao sam da pokleknem i pojedem malo piletine ili kolača ili nečeg drugog što su nam posluživali u zatvoru, no onda sam počeo shvaćati da se svega toga mogu odreći zbog ljubavi. „Izdržat ću bol i mučninu u želudcu zbog ove osobe“, rekao bih sam sebi. A kad bih došao u iskušenje predomisliti se, govoreći sam sebi: „Ah, slab sam, trebam to pojesti“, nešto drugo u meni bi reklo: „Možda ipak neću“. Jednostavno počneš učiti kako na ovaj način djelovati. Gospa je djelovala unutar mog srca, a da to nisam ni znao.

Za Book.hr priredila I. A.

Nastavak možete pročitati u knjizi ‘Evo ti Majke’ autorice Christine Watkins. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi pročitajte ovdje, a kupiti ju možete ovdje.

Izdavačku kuću Kyrios možete pratiti na njezinoj stranici na Facebooku (ovdje).