Foto: Pixabay
Kad se uto skupilo mnoštvo, tisuće i tisuće, te su jedni druge gazili, poče Isus govoriti najprije svojim učenicima: „Čuvajte se kvasca farizejskoga, to jest licemjerja. Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati. Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svijetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima. A kažem vama, prijateljima svojim: ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti. Pokazat ću vam koga vam se bojati: onoga se bojte koji pošto ubije, ima moć baciti u pakao. Da, velim vam, njega se bojte! Ne prodaje li se pet vrapčića za dva novčića? Pa ipak ni jednoga od njih Bog ne zaboravlja. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se! Vrjedniji ste nego mnogo vrabaca! A kažem vam: tko se god prizna mojim pred ljudima, i Sin Čovječji priznat će se njegovim pred anđelima Božjim. A tko mene zaniječe pred ljudima, bit će zanijekan pred anđelima Božjim.“ (Lk 12, 1 – 9)
Tekst pridodan na početku evanđelja upućen je onima koji su izloženi progonu na vjerskoj osnovi, ali i svima onima koji svakodnevno žive u strahu od drugih, u strahu od toga da su nevažni i koji su pod svaku cijenu – čak i pod cijenu odricanja od Isusa – spremni fotografirati se, dati intervju, nastupiti pred kamerama, zapjevati bogohulnu pjesmu, izložiti u muzeju sumnjivo djelo antiumjetnosti, kao, naprimjer, portret pape Benedikta XVI. napravljen od sedamnaest tisuća prezervativa u boji. To modernističko djelo stajalo je dvadeset pet tisuća dolara. Zašto to rade? Da bi počeli postojati, da bi pobjegli od straha da žive neprimijećeni. A biti neprimijećen, izostavljen – ravno je nepostojanju!
Strah nas svuda prati – doma, na poslu, na ulici, čak u snu!
Moguće je bojati se raznih stvari – onoga što drugi misle o nama, što će pomisliti, bojati se njihova mišljenja, reakcije, čijeg odlaska ili čije bliskosti, kritika, ili čak bojati se ljubavi – ili suprotno, mržnje. Strah nas svuda prati – doma, na poslu, na ulici, čak u snu!
Isus govori da onaj tko se boji priznati ga pred ljudima ne treba podlijegati bojazni, nego treba sve svoje povjerenje položiti u njega
Søren Kierkegaard je tvrdio da strah čak nije osjećaj, nego najprimitivniji odnos prema svijetu i ljudima, Bogu i samomu sebi – prva posljedica grijeha pojavila se je kod Adama i Eve kao prvi efekt grijeha. Uostalom, svaki put kada zgriješimo, napada nas unutarnji strah, koji nas dugo zarobljava, čak i nakon ispovijedi. Isus govori da onaj tko se boji priznati ga pred ljudima ne treba podlijegati bojazni, nego treba sve svoje povjerenje položiti u njega. Ne treba se toliko bojati gubitka ljudskog prihvaćanja koliko gubitka Boga.
Bojimo se…
U Knjizi izlaska napisano je da se Izraelci nisu bojali ni približavati Bogu, a ni gledati njegovu slavu na Sinaju prije grijeha zlatnog teleta, nego da su ga se počeli bojati tek nakon grijeha i radije su se držali postrani. Bojimo se da će nas netko ostaviti, umrijeti i da ćemo pretrpjeti poraz, da ćemo se kompromitirati, da će svi saznati kakvi smo uistinu, bojimo se bolesti, nesreća – naših i naših bližnjih, bojimo se bilo što učiniti, izići iz kuće ili u njoj ostati i ne raditi ništa, bojimo se da se nećemo svidjeti drugima, da ćemo otpasti, bojimo se odbacivanja, kritike, šutnje i izrugivanja, da će netko nama važan više voljeti nekoga drugoga.
Bojimo se da se nećemo moći nositi sa životom, boli, samoćom, a ako je netko s nama, bojimo se da će zasigurno otići ili da ćemo ga razočarati, bježimo od problematičnih ljudi i tema, povlačimo se, izoliramo se, nosimo sa sobom tabletice da bismo se osjećali sigurnije, provjeravamo nekoliko puta jesmo li isključili plamenik u plinskoj kuhinji, odgađamo odluke baveći se surfanjem na internetu, grizemo nokte, grizući se u sebi od straha, nekoliko puta se preoblačimo u drugu odjeću jer se stalno bojimo da loše izgledamo, bojimo se naposljetku Boga, voli li nas još uvijek ili barem tolerira, podnosi li nas ili mu nas je dosta, a možda se razočarao i potpuno smo mu nebitni…
To je zastrašujuće.
U mojem životu najstrašnije je bilo kad sam se bojao da me Bog više ne voli. Prošao sam mnoge strahote, ali kad je došao taj period, kad sam si osvijestio: „A možda me Bog otpisao?“, tad se moj život našao na rubu.
Što je veće povjerenje koje počiva na produbljenju bliskosti s njim, to je manji strah
Isus je ponavljao: „Hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16, 33). To je poticaj za hrabrost koja proizlazi iz povjerenja u Boga, a ne iz toga što drugi ljudi o nama govore i kako nas gledaju. Što je veće povjerenje koje počiva na produbljenju bliskosti s njim, to je manji strah. Najveća patnja koja me može uništiti jest ego. Ono što me od njega može osloboditi jest što je moguće veća bliskost s onime koji je najvažniji. Mogu preživjeti samo zato što će moj strah biti nadjačan njegovom ljubavlju. Ako do toga ne dođe, stalno će vladati strah koji paralizira moj život.
Čak i među ljudima vlada takvo iskustvo da, kada tko uistinu koga voli, nakon nekog vremena ta se osoba lišava vlastitog ega; priljubi se i strah nestaje, čovjek se osjeća sigurno. Ali samo neko vrijeme, jer to nije Božji zagrljaj. Ne dolazi do apsolutna prevladavanja straha. Strah se vraća, uništava nas.
Iz knjige „Ono najvažnije“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu u elektroničkom izdanju možete kupiti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
