Tijekom 25 godina redovničkog života pokušala sam se približiti Bogu, postati sveta. I blago govoreći, ludila nema. Što činiti? Rješenje je bilo tako jednostavno...

Foto: Pixabay

Kad sam se nakon posljednjih duhovnih vježbi zamislila nad svojim duhovnim životom, došla sam do zaključka da sam već neko vrijeme zagrezla u mrtvoj točci. Razbijam se o nekakav stakleni strop i ne mogu ga probiti. Jednostavno, došla sam do granica svojih mogućnosti. Tijekom gotovo 25 godina redovničkog života pokušala sam se približiti Bogu, postati sveta, na razne načine. I blago govoreći, ludila nema. Što činiti?

…koliko se čovjek mora namučiti da bi na kraju shvatio da je kršćanski život život iz milosti. Koliko kombiniranja, trčanja za vlastitom svetošću kao pas za svojim repom

Svjetlo na kraju tunela pokazalo mi se je u meditaciji nad Poslanicom sv. Pavla Rimljanima. Rješenje je bilo tako jednostavno. Pokazalo se da jedina stvar koju mogu i trebam raditi da bih postala sveta, prema Božjoj zamisli, jest… moliti da Bog to u meni ostvari. To i ne izgleda kao neko otkriće, zar ne? Ali koliko se čovjek mora namučiti da bi na kraju shvatio da je kršćanski život život iz milosti. Koliko kombiniranja, trčanja za vlastitom svetošću kao pas za svojim repom. A rješenje leži nadohvat ruke. Dovoljno je Bogu reći: „Želim. Čeznem!“ i u tome ustrajati.

Odlučila sam za to vrijeme pozivati Duha Svetoga da bi u meni začeo život po Duhu

I tad sam si izmislila devetnicu o djelovanju milosti u mojem životu. Ona traje devet mjeseci, jer toliko je vremena prošlo od Marijina da Bogu do Isusova rođenja. Odlučila sam za to vrijeme pozivati Duha Svetoga da bi u meni začeo život po Duhu, odnosno ostvario u meni ono što je ljudski nemoguće.

Nije to neko spektakularno duhovno iskustvo, nego kršćanska svakodnevica, koja se sastoji od iskustva nedostatnosti i vjere u božju moć koja provodi svoje planove. I tada sve postaje moguće

Ta devetnica traje. Iako se nije ostvario nikakav čudesan prijelom, vidim kako u meni jača sila duhovnog čovjeka. Nije to neko spektakularno duhovno iskustvo, nego kršćanska svakodnevica, koja se sastoji od iskustva nedostatnosti i vjere u božju moć koja provodi svoje planove. I tada sve postaje moguće.
S druge strane, ako pokušamo voditi kršćanski život vlastitim snagama, naše razočaranje, frustracije i umor pod jarmom duhovnog života postat će nam deprimirajuće. Takav umoran kršćanin nije uvjerljiv svjedok vjere. Nevjernici, gledajući u takve „junake“ prignječene bremenom obveza, misle u sebi: „Takvo nešto mi ne treba, hvala lijepa.“

Ničemu ne koristi naprezanje duhovnih mišića i prikazivanje sebe kao Božjih vojnika. Ne radi se o tome

Potrebna je svijest da, zaživjevši kršćanskim životom, posežemo za nečim što je izvan naših snaga. Ničemu ne koristi naprezanje duhovnih mišića i prikazivanje sebe kao Božjih vojnika. Ne radi se o tome.

Videći prosječne plodove naših napora, rastužimo se, rezigniramo i odemo od Boga ili skrećemo u slijepu ulicu održavanja određenog izgleda svetosti da bismo njegovali vlastiti imidž i na taj način zapravo postajemo farizeji

Posljedice su takva „samostalnog“ kršćanstva tužne. Videći prosječne plodove naših napora, rastužimo se, rezigniramo i odemo od Boga ili skrećemo u slijepu ulicu održavanja određenog izgleda svetosti da bismo njegovali vlastiti imidž i na taj način zapravo postajemo farizeji.
Doista, trenutak osvješćivanja vlastite nemoći jest blagoslovljen trenutak u kojem čovjek može početi prizivati Božju milost. A budući da je Bog rekao da će dati Duha Svetoga onima koji ga traže, rezultat je zajamčen.

Iz knjige „Bog traži čovjeka” autorice časne sestre Bogne Młynarz, ZDCh. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje.