Foto: Pixabay
Ono što uistinu mijenja čovjeka
„Ono što uistinu mijenja čovjeka nije ni znanje, ni ono što je vidio i iskusio, nego je to nazočnost Duha Svetoga u njegovu srcu”
Ni nakon Uskrsa, ni nakon što su vidjeli Isusovo uzašašće na Nebo, apostoli se nisu puno promijenili. Vidimo ih i dalje prestrašene, izgubljene, nejasnih ideja, zatvorene u ljudska mudrovanja. U strahu od Židova, zatvorili su se u kuću Cenacola zajedno s Marijom i okrenuli se molitvi. Na dan Pedesetnice znamo svi što se dogodilo. Sišao je na njih Duh Sveti i potpuno ih preobrazio. Oni isti prestrašeni ljudi bez rječitosti i vizije, postadoše veliki propovjednici, čudotvorci, neustrašivi svjedoci Isusova evanđelja, vjerni Učitelji ostatak svojeg života, nasljedujući ga i u mučeničkoj smrti. Vidimo dakle da ono što uistinu mijenja čovjeka nije ni znanje, ni ono što je vidio i iskusio, nego je to nazočnost Duha Svetoga u njegovu srcu.
Hram smo Duha Svetoga – što to znači nama danas?
Život apostola, prvih mučenika i prve Crkve prepun je izvještaja o djelovanjima Duha. Dapače sv. Pavao dijeli ljude na duhovne i tjelesne i govori kako je tjelesnim ljudima teško govoriti o stvarnostima duha: „I ja braćo, nisam mogao govoriti vama kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao nejačadi u Kristu” (1 Kor 3,1). Sv. Pavao nam nadalje otkriva da je svaki čovjek zapravo Božji hram u kojem prebiva Duh Božji. I pošto je hram Božji svet, i mi smo sveti! „Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. … Jer hram je Božji svet, a to ste vi.” (1 Kor 3,16.17)
Što nama to danas govori? Govori nam da smo mi zapravo itekako uronjeni u duhovnu stvarnost. Naša tijela i naša srca su samo materijalni, tjelesni hramovi koje zapravo pokreće duh koji u njemu prebiva. Nažalost mi, današnji ljudi tu duhovnu stvarnost tako često zaboravimo, dapače, svijet čini sve kako bismo na to zaboravili, zatvarajući nas u tijelo, tjelesne užitke i probitke. A zapravo sva stvarnost koja je oko nas – i politika i moda i mediji i ekonomija i odgoj – sve je to odraz duha i duhovne stvarnosti koja se iz naših srca na određeni način utjelovljuje.
Zaboravljena duhovna stvarnost
„U ovim starim, već pomalo zaboravljenim obredima, obavljenima „reda radi”, vidi se životvorno iskustvo koje je Crkva nekada imala – bila je snažna svijest da smo mi kršćani zapravo u duhovnom ratu, za svoje duše i za ovu zemlju!”
Naši su stari itekako dobro znali da se nama nije „boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnog svijeta, protiv zlih duhova po nebesima” (Ef 6,12). Mi to ovdje u Hercegovini još tako zorno možemo vidjeti kroz ovo vrijeme tzv. misa na grobljima, kada se blagoslivljaju usjevi i polja. Prije same svete mise svećenik čita snažne zagovorne molitve protiv različitih prokletstava, nedaća, nepogoda; razbija sile tame koje su se okrenule protiv ljudi i prirode kako bi uništile život i plodnost Božjih stvorenja. U ovim starim, već pomalo zaboravljenim obredima, obavljenima „reda radi”, vidi se životvorno iskustvo koje je Crkva nekada imala – bila je snažna svijest da smo mi kršćani zapravo u duhovnom ratu, za svoje duše i za ovu zemlju! Gledajući svećenika koji je te snažne riječi otklinjanja i sam izgovarao nekako nesigurno, te podsmješljive odgovore vjernika – možemo samo zaključiti da smo mi tu istu svijest davno izgubili. Modernom čovjeku ove svete riječi duhovne zaštite i molitve Božjem Duhu izgledaju smiješne, dok s druge strane bez imalo promišljanja pušta u svoj hram, u svoje srce različite demonske duhove.
Zlo aktivno radi oko nas
U duhovnom životu ne postoji praznina. U našim dušama ne postoje prazna mjesta. Ako nisu ispunjena Duhom Božjim, u nama se nastanjuje duh svijeta ili, još gore, demonski duhovi. Vidljiva stvarnost oko nas projekcija je duhovnog stanja koji vlada u srcima ljudi. Neki moji prijatelji s kojima sam razgovarala tijekom ovih uskršnjih praznika, a koji su došli na odmor iz tzv. sjevernih, razvijenih zemalja, redom svjedoče o općem stanju duhovnosti smrti. Prevladava relativizam, sekularizam, nezainteresiranost za sakramentalni život; nestaje ispovijed, nedostaje svećenika, crkve su prazne, vlada opća utrka za materijalnim, lagodnim životom, strah od obveza, djece, obitelji… Ukratko, stanje koje potvrđuje onaj davni Isusov povik: „Kad Sin čovječji ponovno dođe, hoće li naći vjere na zemlji?”
Zanimljivo je da se ta „duhovnost smrti” odmah otkrije kad se na bilo koji način progovori o zaštiti života (duhovnog i nerođenog). I jedna mi je prijateljica iz Frankfurta tako posvjedočila kako je zlo oko nas dobro organizirano i odmah spremno za napad na bilo kakvu molitvenu inicijativu za život (mislim da su sve to iskusile i naše molitvene akcije „40 dana za život”). Oni su se naime prvi put ove godine okupili u molitvi pred uredom udruge Pro Familia, koja savjetuje žene u vezi mogućeg prekida trudnoće. Tijekom 40 dana, koliko je trajalo molitveno bdijenje, više su ih puta napadali lijevi aktivisti, a čak tri puta sotonisti. Mediji koji su popratili ta zbivanja razotkrili su kako ovaj svijet diše. Naime, jedan je portal kod nas to prenio ovako: „Njemački dnevnik Frankfurter Rundschau posvetio je velik članak pojavi molitelja pred jednom bolnicom u Frankfurtu. List piše da je riječ o fundamentalizmu te napominje kako se molitelji mole većinom na hrvatskom jeziku. (…) Organizatori su dobro povezani s klerikalnim desnim krugovima! (…) Lijevi aktivisti su već nekoliko puta prosvjedovali protiv molitelja te su ih jednom i protestno zasuli konfetama. Ostavili su im i grafite na pločniku s natpisom ‘Viva la Vulva’. Naročito je bilo veselo 10. ožujka, kada su aktivisti pred moliteljima održali ‘sotonsku misu’ te im poručili da su ‘duše zaštitnika života sada obećane sotoni’. Policija nije utvrdila da se dogodilo kazneno djelo zbog kojega bi trebala intervenirati.”
[1]U ovim redcima duh svijeta i duh zatirača života pokazuje svoje lice. Molitvu i naravnu zaštitu životu proglašava „fundamentalnim” i „desno klerikalnim” – dakle čudnim!!!, dok se rituali sotonističke sekte, proklinjanje, ispisivanje okultnih znakova, uznemiravanje…, proglašava – „veselim činom”!
Kako nam svijet reprogramira srce
Središte čovjeka je njegovo srce, njegova duša. Ona je motor, pokretač sveg njegova bistvovanja. (Zato Isus i kaže da će svoj Zakon upisati u srce čovječje, jer to su onda upute po kojima će ono originalno funkcionirati.) Danas, nažalost, svijet i zlo upisuju u srce neke druge zakone, zakone protiv Božjih zakona, zakone protiv čovjeka, života i ljubavi. Reprogramirani čovjek nije više u stanju uvidjeti kako su mu koordinate promijenjene. Zaboravio je svoj izvorni kôd – kôd Duha Svetoga. Kroz rane čovjekova srca i kroz grijeh, u pukotine srca i duha uvlači se ponovno ‘Grozota pustoši’. To se može vidjeti na licima ljudi, iznakaženima tetovažama, pirsinzima, rupama, divljačkim frizurama, umjetnim bojama, u zadnje vrijeme i cjelokupnim poremećajima osobnosti, ‘trans…’ izneređenim formama, kojima se ne nazire kraj. Dovoljno je ponekad vidjeti nove reklame – iz kojih više ne iskaču ljudska nego pravo demonska lica – toliko umjetna da se više ne može vidjeti čovjek u svojoj prirodnoj nevinosti, ljepoti i čistoći. Nažalost, ovo prljavo stanje duša, moguće je vidjeti samo ako čovjek ima čiste oči srca. Prljavo srce kroz prljave oči ne može vidjeti prljavštinu oko sebe.
Potrebno nam je veliko spremanje
„Ako se želimo približiti Bogu, moramo prionuti dubinskom čišćenju srca, odnosno duše i tijela, od masnih naslaga nečistih duhova oko nas i u nama”
Vanjski znak svakog duhovnog rasta, svake duhovne promjene – uvijek je i potreba za pospremanjem prostora oko sebe. Bog ljubi čistoću i red, zato što je On sam red i harmonija. U Bibliji na mnogo mjesta nailazimo na hvalospjeve o Božjoj ljubavi prema čistoći, npr.: „Bog ljubi čisto srce” (Izr 22,11); „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati!” (Mt 5,1)… Zato ako se želimo približiti Bogu, ne izgubiti vjeru niti izvorni Božji Zakon upisan u srce, moramo prionuti dubinskom čišćenju srca, odnosno duše i tijela, od masnih naslaga nečistih duhova oko nas i u nama. Najbolja sredstva za čišćenje ostaju ona zapisana od davnina: molitva u Božjem Duhu, Božja riječ, življenje sakramenata, duhovne vježbe, pozitivni ljudi i pozitivne misli i konkretna milosrdna ljubav prema svojim bližnjima. Sve ostale posebne tretmane čišćenja, ako se oni pokažu potrebnima, Bog će već naknadno pokazati. Važno je samo započeti proces duhovne dekontaminacije. Odmah! Prije nego što nas proguta materijalno i duhovno smeće svijeta oko nas! Iskoristimo stoga ovu godinu, godinu u kojoj slavimo stotu obljetnicu Gospinih ukazanja u Fatimi, sve milosti koje dobivamo iz njezina Bezgrešnog srca:
„Objavom svog Bezgrešnog Srca Majka nam poručuje da su u pitanju i naša srca, srca zatrovana, ispunjena gorčinom. Tu je izvor svih naših ovozemnih jada. U srca treba pustiti božansku struju života da ih očisti, krv Srca njezina Sina da ih obnovi i oživi. Kad naše srce postane čisto i plemenito kao njezino, tada će se sve obnoviti, život i ljubav će procvjetati. Gospa je u Fatimi istakla pobožnost prema Bezgrešnom Srcu sa željom da se ukorijeni u svijetu, u tom našem svijetu kojega oblikuju naša srca tako puna slabosti, grijeha, nečistoće i mržnje. Marija je u Fatimi mnogo obećala, stavila nam na raspolaganje svu svoju ulogu posrednice i majke. Od nas traži pobožnost svom Srcu, a to znači: povjerenje, poštovanje, udivljenje i predanje.” (Iz molitvene devetnice Gospi Fatimskoj)
[2]Stoga, Prečisto srce Marijino, budi naše spasenje!
