Bl. Alojzije Stepinac: Kada ne bi bilo nevolja i jada mnogi se ne bi nikada više obratili k Bogu Tekst koji vam donosimo je izvadak iz Okružnice: O pouzdanju u Boga u strašnim vremenima koja proživljavamo, 7. siječnja 1945.

Foto: Pixabay

Bog kažnjava grješnike, da ih obrati na pravi put

Mnogi je čovjek posve zaboravio, koji je cilj i svrha njegova života na zemlji. A kada ne bi bilo nevolja i jada, kakvi su sada snašli čovječanstvo, mnogi se ne bi nikada više obratili k Bogu. Možda bi im nekoliko godina išlo dobro na zemlji, ali bi zato trpjeli kroz svu vječnost. Bog ih hoće izbaviti po ovim teškim nevoljama. Čuli ste već toliko puta onu  priču o rasipnom sinu. Dok god je bilo novca u džepu, nije mu bilo ni na kraj pameti da se popravi i vrati poštenom životu u kući svoga oca. Tek onda, kad je nastupila strašna glad, i on nije imao što jesti, nego uzimao koštice, kojima su hranili svinje, otvorile su mu se oči. Tek onda lupio je šakom o prsa i vrativši se k ocu, skrušeno priznao: »Oče, sagriješih nebu i tebi; nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.«

…mnogi ljudi ne bi više nikada našli put k Bogu Ocu nebeskome, da se ne hrane zlima, koja ih čine bjednijima od životinja

Sigurno je, da su strašna zla, koja su snašla čovječanstvo, vrlo bolna operacija, ali je sigurno i to, da mnogi ljudi ne bi više nikada našli put k Bogu Ocu nebeskome, da se ne hrane zlima, koja ih čine bjednijima od životinja.

Bog pripušta, da nevolje stisnu pravednike

Što mislite, zašto? Sigurno ne da ih upropasti, nego da ih iskuša. Prije nego li udari jaka bura, ne može se nikada znati, da li je korijenje stabla čvrsto ili ne. Jednako tako prije nego navale nevolje, ne može se reći, da li čovjek više ljubi Boga ili stvorenja, kojih se mora u patnjama na ovaj ili onaj način odreći. Job je bio bez sumnje svet čovjek, jer ga Sveto Pismo zove pravednikom. Ali njegova je svetost i veličina došla do izražaja tek onda, kada je bez mrmljanja i prigovaranja primio iz ruke Božje strašne udarce, izgubivši svu djecu i sav imetak, pa i samo tjelesno zdravlje. Pljeva se ne može lučiti od pšenice nego li puhanjem vjetra. A mirisave biljke pokazuju svoj miris najbolje onda, kad se malo zgnječe među prstima.

Oni dakle, koji žive u miru s Bogom, pa ih ipak stižu nevolje kao i druge ljude, ne smiju mrmljati niti zdvajati, nego sa zahvalnošću primati sve ove udarce iz ruke Božje, te njima odslužiti tolike vremenite kazne…

Oni dakle, koji žive u miru s Bogom, pa ih ipak stižu nevolje kao i druge ljude, ne smiju mrmljati niti zdvajati, nego sa zahvalnošću primati sve ove udarce iz ruke Božje, te njima odslužiti tolike vremenite kazne, govoreći sa svetim Augustinom: »Gospodine, ovdje na Zemlji pali i reži, samo me poštedi u vječnosti.« Nevolja sadašnjih dana čisti pravednike od nesavršenosti. Vinogradar mora svake godine obrezivati vinograd, ako hoće da mu donese rod. I što je vinograd plemenitiji, tim ga pomnije obrezuje. Gospodin Bog je vinogradar, a mi smo vinograd njegov. Pravednici su najplemenitija loza.

…da željezo postane tvrdo, mora se po njemu udarati čekićem bez milosrđa

Zato ju Božji vinogradar brižno obrezuje oštrim nožem jada i nevolja, kakve sada proživljavamo. Sadašnje nevolje umnažaju našu snagu. Jer, da željezo postane tvrdo, mora se po njemu udarati čekićem bez milosrđa. Sadašnje nevolje umnažaju u pravednicima ljubav Božju. Ide im, veli sveti Franjo Saleški, nekako slično, kao i Noinoj barci. Što su se više dizali valovi, više se dizala i njegova barka. Sadašnje nevolje umnažaju zahvalnost prema Bogu, koja je jedna od prvih naših dužnosti. Jer tek onda kad čovjek sve izgubi, tek onda postane svjestan, koliko je dobro primao od Boga. Sadašnje nevolje umnažaju poniznost pravednika, koji mora danas trpjeti sa strane opakih i pokvarenih ljudi premnoge nepravde i poniženja. One umnažaju revnost u molitvi.

Boli i nevolje čuvaju pravednika, da se ne pokvari

Nikada nisu apostoli tako skrušeno molili, kao onda kada je oluja zaprijetila potopom lađici, u kojoj su se nalazili. Svi su kao jedan čovjek povikali: »Gospode, spasi nas, izgibosmo!« Boli i nevolje čuvaju pravednika, da se ne pokvari.

Gospodin Bog čini s njime slično, što i ljudi s ribom. Ako ju hoće sačuvati, onda ju moraju dobro posoliti. Koliko god ovaj ili onaj čudno gledao nevolje i nesreće koje stižu pravednika, često doprinose i njegovoj zemaljskoj sreći. Pravedniku Jobu bilo je sve uništeno, tako da mu se rugala i žena i prijatelji, što se toliko uzdao u Boga. A što kaže Sveto Pismo? »I Gospod preokrenu sudbinu Jobovu … Dvostruko dade opet Jobu sve, što je bio posjedovao.«

Jadi i nevolje, koje danas moraju podnositi i dobri ljudi, služit će im, da sigurnije postignu vječno blaženstvo

Konačno, što je najvažnije, ovaj će zemaljski život ipak brzo proći. Jadi i nevolje, koje danas moraju podnositi i dobri ljudi, služit će im, da sigurnije postignu vječno blaženstvo. Mnogi su danas slični onom Lazaru iz Evanđelja, koji je toliko bio bijedan, da mu ljudi nisu htjeli priuštiti ni mrvica, koje su padale sa stola nekoga bogataša. Što više, i »psi su dolazili i lizali rane njegove.« Ali je baš po tim nevoljama bio onako proslavljen na nebu. Neka dakle svi oni dobri ljudi, koji danas toliko trpe, drže na umu riječi svetoga Pavla apostola: »I znamo, da onima, koji ljube Boga, sve zajedno pomaže na dobro.«

Bog kažnjava i čitave narode

Kao što je svaki stvor, tako su i pojedini narodi i svi narodi zajedno potpuno ovisni o Bogu, jer »malo i veliko stvorio je On«. Zato su i narodi dužni, da daju Bogu čast. A kad tamo, događa se protivno. I mi možemo nažalost govoriti o posebnim našim narodnim grijesima, kao što je bijela kuga, pa bogumrska kletva i psovka, koja tako strašno vrijeđa dostojanstvo Božje.

»Ljubiš sve, što postoji, i ne mrziš ništa od onoga, što si stvorio. Jer da si bio što mrzio, ne bi onda to stvorio.«

Kad dakle gledamo, kako je teško pogodila ruka Božja naš hrvatski narod, nemojmo se čuditi, nego se ponizimo pod silnom rukom Božjom. Ta za Gospodina Boga stoji pisano: »Ljubiš sve, što postoji, i ne mrziš ništa od onoga, što si stvorio. Jer da si bio što mrzio, ne bi onda to stvorio.«

Stoga vjerujemo, da dragi Bog po ovim nevoljama, koje je poslao na našu domovinu, želi najbolje našemu narodu. Kao što stabla u voćnjaku nakon zime opet procvatu, prolistaju i donose obilati plod, tako vjerujemo, da će po beskrajnoj dobroti Božjoj sve ove nevolje biti podloga procvatu, sreći i blagostanju naše domovine.

Blaženi Alojzije STEPINAC, Propovijedi, govori, poruke 1941.–1946., (pripremio: Juraj BATELJA), izd. Postulatura Blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 394-406.

Preuzeto uz dopuštenje autora.