Augustyn Pelanowski: Ponekad moramo otići da bismo se pronašli Postojati znači sam odlučivati, a ne pristajati uz ono što drugi govore. Isus poziva tu dvojicu da napuste puste ideje o životu zatvorenom u grob ili lisičji brlog ili gnijezdo, i usmjere pogled prema novom. Otići od uskih predodžbi o samima sebi kako bismo otkrili onaj pogled kojim nas Bog daruje. Čini se to paradoksalno: gubeći vlastitu viziju, pronalazimo sami sebe. (Mt 10, 39)

Foto: Shutterstock

Možda se u nama javlja strah od gubitka stare kože, strah koji rađa sumnju u mogućnost postojanja u novoj koži. Stara koža je život bez osobne odgovornosti za same sebe, a koju potpuno svaljujemo na mnoštvo, na druge

Otići na drugu stranu ovog života, napuštajući svoje snove, cilj je obraćenja. Isus, kako se čini, nije imao stalnog mjesta boravka. Na drugoj strani ovog života nije smrt, već novi život s Kristom uskrslim. Kako bi ga zadobili, potrebno je otići, čak se povući ili iščupati, kako se ne bi samo smjestio u zatvorenim i tijesnim kartonskim kutijama. Ima životinja koje svako malo odbacuju svoju kožu i tako sazrijevaju u obnovljenom obličju. Možda se u nama javlja strah od gubitka stare kože, strah koji rađa sumnju u mogućnost postojanja u novoj koži. Stara koža je život bez odgovornosti za same sebe, a koju potpuno svaljujemo na mnoštvo, na druge. Život u slijepoj ovisnosti, hitlerovskim krvnicima u koncentracijskim logorima postaje opravdanje za poslušnost nadređenima. Postojati znači sam odlučivati, a ne pristajati uz ono što drugi govore. Isus poziva tu dvojicu da napuste puste ideje o životu zatvorenom u grob ili lisičji brlog ili gnijezdo, i usmjere pogled prema novom. Otići od uskih predodžbi o samima sebi kako bismo otkrili onaj pogled kojim nas Bog daruje. Čini se to paradoksalno: gubeći vlastitu viziju, pronalazimo sami sebe. (Mt 10, 39)

Ljudski život ne podrazumijeva živjeti kao gljiva parazit na račun nekoga ili nečega

Cilj duhovnog odlaska od grijeha i njegove utrobe, kao što je težnja za stagnacijom i ugodom, je otkrivanje vlastitog ja u dijalogu s božanskim Ja jesam. Otkrivanje onoga što dotada nismo vidjeli u sebi. Jedino ako si sam sobom, imajući vlastito ja, možeš susret s Bogom pretvoriti u odnos. Bog se ne upušta s nekim tko nije svoj, tko nema vlastiti ja ili ga ne želi otkriti. Bog ne započinje dijalog s mojom predodžbom o sebi, već sa mnom koji jesam i kakav jesam uistinu, i On sam nije samo moja predodžba. Uspostavljamo tako intenzivan odnos s riječima i ljudima koji su nam bili autoriteti da smo izgubili vlastiti ja. Lakomost, ugoda, osjetilan život i deformiran odnos s očevima koji su umrli i ne dopuštaju nam osobnost jer postajemo samo dio nekoga ili nečega, primjerice strojeva i kompjutora. Ljudski život ne podrazumijeva živjeti kao gljiva parazit na račun nekoga ili nečega. Mislimo, sumnjamo, odlučujemo, molimo, djelujemo, tražimo smisao, gubimo i nalazimo, obraćamo se, osjećamo kajanje i preuzimamo odgovornost za vlastite postupke, stižemo do cilja neprestano nešto odbacujući, a ne skupljajući.

Morala je promijeniti mjesto stanovanja i na neko vrijeme prestati posjećivati roditeljski dom kako bi povjerovala…

Nedavno sam razgovarao s jednom mladom ženom koju je stigmatizirala vlastita obitelj. Svi su je u obitelji i u njezinoj okolini držali za psihički poremećenu i o tome govorili na vrlo vulgaran način. Nije uspjela u sebi vidjeti ništa dobro. Bila je zaslijepljena mišljenjima drugih o njoj. Otac je na nju još od djetinjstva neprestano vikao i govorio joj da je luda. Paralizirana takvim ponašanjem počela se povlačiti u sebe, zazirati od društva i šutjeti. To je uznemirilo učitelje u školi i pozvali su majku na razgovor. Ova je na poticaj učiteljskog vijeća djevojčicu odvela psihologu. Djevojčica se još više uvjerila kako s njom uistinu nešto nije u redu. I trajalo je to puno godina – svi su je pljuvali i rugali joj se govoreći: glupača, luda, bolesna, psihićka… Usprkos povučenosti, imala je uspjeha u školi jer je cijelu životnu energiju usmjerila na učenje. Ipak, njezino čudno ponašanje uzrokovalo je povlačenje od kolega i kolegica sa studija. Mrzila je samu sebe i proklinjala, podcjenivala se i ponižavala. Bila je poput slijepca koji ništa drugo ne vidi osim onoga što drugi o njemu govore. Morala je promijeniti mjesto stanovanja i na neko vrijeme prestati posjećivati roditeljski dom kako bi povjerovala u mogućnost vlastitog ozdravljenja i uistinu ga povratila.

Iz knjige „Odlasci“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Book.hr