Foto: Shutterstock
Jedna od posljedica kronične shizofrenije, primijećena veoma davno i potom potvrđena u brojnim istraživanjima, jest neobjašnjiva neosjetljivost na tjelesnu bol. Ta je neosjetljivost četo toliko jaka da postoji visoka stopa preuranjene smrti od tjelesnih bolesti kod shizofreničara, pogotovo u razdoblju kad su takvi ljudi provodili veći dio života u ustanovama. Postoji li možda slično otupljivanje koje može anestezirati za psihičku bol? Moguće. Ali Nash je imao svoje momente lucidne samosvijesti, nepodnošljive u njihovoj žalosti: „Tako dugo vrijeme prolazi. Gledam tolike tužne tragedije. Danas se osjećam vrlo tužno i depresivno.“[1]
Popularno gledanje na antipsihotike kao na kemijske luđačke košulje, koje ne dozvoljavaju jasno razmišljanje i sputavaju volju, nije se pokazalo točnim u…
Često je teško razlikovati posljedice bolesti od onih koje ostavlja liječenje. Ali Nashovo stanje tijekom dvije i pol godine koje je proveo u Roanokeu bilo je najvjerojatnije uzrokovano samo posljedicama njegove bolesti. Prošlo je šest godina od inzulinske terapije i više od godine otkako je redovito uzimao neuroleptike. Dok je dio njegova pamćenja izgubljen, bez sumnje kao rezultat inzulinskih terapija u prvoj polovici 1961., a njegova ekstremna šutljivost po povratku u Cambridge bila je nedvojbeno uzrokovana stelazinom. Njegovo stanje u Roanokeu snažan je dokaz da su umor, ravnodušnost i osobitost njegovih misli bile u prvom redu posljedica njegove bolesti, a ne ranijih pokušaja da ga se izliječi. Popularno gledanje na antipsihotike kao na kemijske luđačke košulje, koje ne dozvoljavaju jasno razmišljanje i sputavaju volju, nije se pokazalo točnim u Nashovu slučaju. Posve je izvjesno da su jedina razdoblja kad je bio relativno slobodan od svojih obmana i obamrlosti duha, bila razdoblja kad je bio ili na inzulinskom liječenju ili na antipsihoticima. Drugim riječima, prije negoli bi ga pretvorili u zombija, lijekovi su kod njega upravo spriječili zombijevsko ponašanje.
Nash je nesumnjivo bio dio one većine shizofreničara kojima su pomogli tradicionalni lijekovi. A oni su bili i jedini dostupni između 1952. i 1988., kad se je pojavio mnogo učinkovitiji klozapin.[2]
Iz knjige „Genijalni um” autorice Sylvije Nasar.
Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu po sniženoj cijeni od 108 umjesto 120 kuna možete nabaviti ovdje.
Posebna pogodnost! Besplatna poštarina za narudžbe iznad 200 kuna.
[1] Pismo J. Nasha A. Mattucku, 11. 11. 1969.
[2] Vidjeti, naprimjer, Keefe i Harvey, op. cit., str. 6 – 7.
